U Poljskoj smo gledali 12. Europsko prvenstvo i bilo je najluđe u povijesti. Veliku je ulogu na njemu igrala i Hrvatska, makar smo gotovo svi mislili kako nećemo vidjeti polufinale velikog natjecanja i drugu godinu zaredom. Hrvatsku pobjedu protiv Poljske uspjela je zasjeniti samo jedna reprezentacija, uvjerljivo najveće iznenađenje prvenstva – svjetski prvak Njemačka.
Uoči EP-a nitko nije znao što može ova Hrvatska. Šest debitanata na velikim natjecanjima, pregršt ozljeda, iscrpljenost Domagoja Duvnjaka koji je na kraju bio najbolji asistent EP-a, problemi s ozljedama vratara… Čak su i čelnici hrvatskog rukometa govorili da možemo ispasti već u prvom krugu, a možemo i doći do kraja. Ipak je to rukomet. Na kraju su došli do zadnjeg dana i pobjedom se vratili u domovinu, na doček.
Nije zlato, jedino koje nedostaje u bogatoj kolekciji rukometaša. Ali je bronca. I to ne ona zlatnog sjaja. Takve fraze nikome ne trebaju. To je bronca brončanog sjaja. I ona itekako sjaji, iako je mnogima njen sjaj pomalo i dosadio.
Bronca nije zlatnog sjaja, zlato je zlato
Hrvatska zlato nije vidjela od Atene 2004. godine (OI). Posljednje finale izboreno je još pod vodstvom Line Červara tamo 2010. u Austriji (EP). Potom je došla era Slavka Goluže koji je donio tri bronce, posljednju na SP u Španjolskoj 2013. godine. Nakon toga se Goluža s dva natjecanja vraćao bez medalje i to mu je presudilo.
Promjena se dogodila jer je hrvatski rukomet navikao na medalje i to ne smijemo zaboraviti. Nije lako biti u vrhu, ali rukomet je sport u kojem su Hrvati tamo, u vrhu. Zato su mnogi razočarani što u polufinalu nije pala ta Španjolska. Ah, ti porazi u polufinalima…
Ono što je možda važnije od medalje je da smo vidjeli nove igrače koji mogu nastaviti uspješnu 'lozu'. Marino Marić definitivno je zamjena za Igora Voriju, a tu su i Ilija Brozović i Krešimir Kozina kao alternative na crti. Krila su neupitna, naročito ono lijevo na kojem je Manuel Štrlek proglašen najboljim na prvenstvu. Boljeg vjerojatno nema u Europi.
Hrvatska ima sjajnu budućnost, ali i sadašnjost
Na poziciji desnog vanjskog Ivan Slišković je pokazao da može, od njega se očekuje da bude 'bombarder', a iza njega je tu i Marko Mamić, mlad igrač koji se već probio u reprezentaciju. Ima tu Hrvatska još igrača koji će se boriti za tu poziciju poput Stipe Mandalinića. U organizaciji igre predstavio se i Luka Cindrić, a Luka Šebetić na desnom vanjskom sjajno zamijenio ozlijeđenog mu imenjaka i kolegu iz kluba Stepančića s kojim će reprezentacija biti još jača.
I vratari… Prokleto su nam nedostajale sjajne predstave na golu. Obrane koje lome utakmicu, koje donose najveće rezultate. Jer, pokazalo je to i ovo finale, bez raspoloženog vratara nema velikog rezultata. Nažalost, Mirko Alilović je imao sjajnih turnira, ali ovo nije bio jedan od njih, kao ni onaj prošli.
Pojavio se zato s 33 godine Ivan Stevanović i oduševio protiv Poljske i Norveške, kada je bilo najpotrebnije. Stivi je zaludio navijače i izborniku Željku Babiću se zbilja može zamjeriti njegovo ostavljanje na klupi u polufinalu sa Španjolskom.
Mirko se mora izboriti za mjesto, ako to želi
Mirko je zbog kritika i slabe forme bio utučen, čak i na dodjelo medalja. Na njemu je da odluči hoće li i dalje braniti za reprezentaciju, ali za to privilegiju sada će se morati potući. Nije više sigurna 'jedinica', jer tu su osim Stevanovića još i mlađi Ivić i Pešić koji su otpali zbog problema s ozljedama.
Lijepo je na postolju opet bilo vidjeti Petra Metličića i Ivana Balića. Prvi je pomoćnik izbornika, drugi koordinator za muški rukomet. Ova bronca je i njihov uspjeh, kao i Babićev, iako on tvrdi da je on najmanje zaslužan. Mnogi će se složiti, ali da je u debiju napravio velik uspjeh, to svakako jest.
Još se do kraja nije snašao u odnosu s medijima i javnosti, ali i to će, nadamo se, sjesti na svoje mjesto. Na početku je odbacivao odgovornost frazama poput 'mora se samo umrijeti', ali medaljom je i sam sebi dokazao da on i njegova pomlađena momčad mogu daleko. Svi smo zajedno sumnjali, ali rukometaši su još jednom pokazali zašto su Hrvati početkom svake godine opsjednuti ovim sportom.
Nastavak ludila već za dva mjeseca
No, ove godine ta zaluđenost će potrajati. Već u travnju se ova ekipa mora izboriti za Olimpijske igre. Igrat će na kvalifikacijskom turniru s Bahreinom i dvije jake reprezentacije, Danskom i Norveškom. Samo dvije idu u Rio i za nešto više od dva mjeseca opet ćemo 'čupati kosu' zbog rukometa. A onda, nadamo se, ludovati uz Kauboje i na Olimpijskim igrama u kolovozu.
