Prvio dio priče o „Grčkom Maradoni“: Nesretni genij kakav se rijetko rađa: Igrao je za raju i zabio 7 golova iz kornera u istoj sezoni
Tri vijesti o kojima se priča
Što je krenulo po zlu za Lakisa ili, ako hoćete, Hodju? Sredinom 70-ih pala je vojna hunta u Grčkoj i politički emigranti mogli su se konačno vratiti doma.
Hatzipanagisovi roditelji vratili su se u grad u kojem su se smjestili njihovi roditelji, Solun, a on je odlučio slijediti ih. Osim čežnje za povratkom u domovinu svojih roditelja i sna o slatkom životu nogometnih zvijezda na „trulom Zapadu“, da se odluči napustiti SSSR pomogla je i činjenica što je trebao na odsluženje vojnog roka.
Amerikanac koji živi europski san usprkos ozbiljnim zdravstvenim problemima
Jasno da mu se nije išlo, ali to ipak nije bilo presudno. Odlučio je potpisati za Iraklis, najstariji solunski klub koji je jeku financijske krize u Grčkoj bankrotirao i nestao sa scene, ali to je već neka druga priča. Kako god, to je klub s puno navijača koji na stadionu Kaftanzoglio znaju stvoriti neviđeno paklenu atmosferu.
Ludnica na dočeku
Iako po osvojenim trofejima ni u Solunu nije bio najuspješniji klub, Iraklis je u to vrijeme imao najveći stadion Grčkoj, na kojem se moglo natiskati skoro 50 tisuća dušu. Tu primat izgubio je tek izgradnjom Olimpijskog stadiona u Ateni početkom 80-ih. Tih je godina njegov stadion stalno bio dobrano popunjen, a na derbijima i krcat. Dakle, Iraklis je imao neke prednosti, možda i slađe od pukih trofeja.
Olmo debitirao u važnoj utakmici i skoro odmah zabio: Pogodio stativu u sjajnom nastupu
Budući da je u međuvremenu zaigrao i za sovjetsku reprezentaciju, zabio je, recimo, jedan od tri gola Jugoslaviji u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Montrealu, za Hatzipanagisa se jako dobro znalo u Grčkoj. Tamošnje novine već su duže vrijeme pisale o grčkom čudu koje raste iza željezne zavjese i sniva povratak korijenima.
Zrakoplovom je stigao do Atene, a onda je vlakom potegnuo do Soluna. Na kolodvoru su ga dočekale tri tisuće vatrenih Iraklisovih navijača s bakljama i transparentima u rukama. Bila je to prava ludnica. Preko noći je postao Iraklisov Herkul (upravo to znači Iraklis). I tu kreću problemi.
Požalio što je napustio Sovjetski Savez
Četiri desetljeća poslije Hatzipanagis je u razgovoru za ruske medije priznao:
„Možda mi nećete povjerovati, ali požalio sam što sam napustio Sovjetski Savez. Bio sam balavac i nisam imao pojma kakav se nogomet igra u Grčkoj, a još manje koja pravila vrijede u profesionalnih europskim ligama. Nije da me nisu upozoravali, sovjetski izbornik Konstantin Beskov mi je rekao: 'Ne idi tamo, grčka liga nije dostojna tvog talenta. Ti moraš igrati u jakoj ligi i za sovjetsku reprezentaciju'“, otvorio je dušu Hatzipaganis kojem se u glasu osjećalo ogorčenje.
Što Brexit znači za engleski nogomet: Prijeti li Premierligi veliki pad u odnosu na najjače lige?
U jednom od intervjua požalio se da Grčki nogometni savez nije puno učinio da mu FIFA skine zabranu.
„To je moja najveća zamjerka. Učinjena mi je velika nepravda, obični Grci to dobro znaju. Da imam novu šansu, puno toga bih drukčije napravio u karijeri. Sovjetski igrači tada nisu mogli u inozemstvo, a ja sam želio igrati u najjačim ligama, protiv najboljih igrača, a na kraju nikad to nisam dočekao.“
Da je tako htio, mogao je ostati u Sovjetskom Savezu i igrati u tamošnjim najjačim klubovima. Spartak iz Moskve, u to vrijeme uz Dinamo Kijev najveći sovjetski klub, a danas još uvijek najveći ruski klub, žarko ga je želio. U Moskvi možda ne bi imao baš sve što i u Solunu, ali nogometaši su jako dobro živjeli i u Sovjetskom Savezu, posebice ako su bili svjetske klase kao on.
Velikani su nudili brda i doline
„Ipak nije moglo biti drukčije jer ja sam Grk, veliki domoljub, mojim venama kola vruća grčka krv. Želio sam igrati za grčku reprezentaciju i napravio sam što sam morao napraviti“, objasnio je. Čežnja za domovinom bila je jača do racija.
Nije „Nurejev“ igrački propao u Iraklisu, naprotiv, blistao je punim sjajem. Već u prvoj sezoni odveo je u usporedbi s grčkim velikanima Olympiacosom, Panthinaikosom i AEK-om osrednje jaki solunski klub do jedinog značajnog trofeja. U slavnom finalu domaćeg Kupa 1976. srušili su moćni Olympiacos.
Ivana Habazin napada Olimpijske igre: ''Morat ću definitivno promijeniti neke stvari''
„Dvaput smo u prvenstvu bili treći, ali pored trojice velikana više od toga jednostavno nismo mogli. Oni su imali sve; i novac, i bolje igrače i suce“, podsjetio je na poredak moći koji se ni do današnjih dana nije puno promijenio.
Možda se mlađi ljubitelji nogometa pitaju zašto nije prešao u jedan od atenskih velikana, jer sigurno su ga tražili. Nije to bilo tako jednostavno u to doba… Tražili su ga mnogi, ne samo najveći grčki klubovi. Davali su milijune Lazio, Arsenal, Stuttgart, Porto…
Za ilustraciju, pričalo se da Panathinaikos nudio Iraklisu oko 3,5 milijuna dolara. Kolika je to cifra bila, najbolje govori podatak da je Maradona dvije-tri godine poslije prešao u Barcelonu iz Boce Juniorsa za tada rekordnih 7 milijuna i nešto sitno. Da se transfer u PAO ostvario, Hatzipanagis bi držao rekord do prodaje Maradone.
Englezi ostali u čudu
Na početku karijere u Iraklisu ozlijedio je koljeno i otišao se liječiti u London. Očev prijatelj bio je emigrant u Engleskoj, navijao je za Arsenal i imao je neke veze u londonskom klubu. Zahvaljujući njemu rehabilitaciju je proveo trenirajući s momčadi Arsenala. Topnici su bili oduševljeni, u čudu su gledali njegove trikove. Bili su šokirani, nisu mogli vjerovati što mali čupavac radi s loptom. Naravno da su ga poželjeli kupiti, ali gazde Iraklisa rekle su – NE.
„Nema tog novca za koji bismo prodali našeg Herkula“, uzvraćali su proscima.
Liverpool pregazio Southampton i odjurio na najveću prednost u povijesti engleskog nogometa!
Ako ga prodaju, bojali su se što će reći navijači koji su kupovali ulaznice i godišnje pretplate kao da su besplatno. Nije se pitalo koliko stoji kada se imalo što vidjeti. Bila je i osjetljiva politička situacija u Grčkoj. Kao što su nekoć Bobek, Vukas i Šekularac morali zabavljati narode bivše Jugoslavije, tako je i Hatzipanagis morao je zabavljati Grke. Znali su moćnici da bi Solun gorio da su ga prodali. Morala je postojati neka protuteža u odnosu na Atenu, pa nije mogao ni u glavni grad.
Nije Hatzipanagis bio gladan, imao je sve što mu je trebalo u Iraklisu, no žal je ostala…
„Da, dobio sam lijep stan, dobar auto, imao sam i solidnu plaću. No u to vrijeme nije se moglo puno zaraditi od plaće. Veći novac mogli ste izvući samo kod potpisa ugovora. Potpisa sam na dvije godine, no postojala je kvaka u zakonu; kada potpišete, oni vam nakon svake godine mogu produljiti ugovor na još deset godina, a da vas ništa ne pitaju.“
Preteča Bosmana
Možda je preteška riječ da je postao rob kluba, ali veza je bila čvršća od pupčane.
„Kako sam htio u inozemstvo, tužio sam klub sudu. Bio sam preteča Bosmanova slučaja koji je dva desetljeća kasnije u potpunosti promijenio nogomet. Prvu bitku sam dobio. Oni su se žalili i dobili parnicu na višoj instanci. Ipak sam izvojevao malu pobjedu. Rok produljenja ugovora smanjen je na pet godina. Na temelju mog slučaja sredinom 80-ih malo su se promijenila pravila u korist igrača.“
Hatzipaganis je i na taj način promijenio nogomet u Grčkoj, ali i Europi. Njegov slučaj obišao je Europu.
Ovo su čekali sedam godina: Real srušio Atletico i zadržao prednost nad Barcelonom
„Borba nije bila uzaludna, ali meni naposljetku nije puno značilo. Nisam dočekao transfer u veliki europski klub, cijelu karijeru ostao sam u Iraklisu“, kazivao je prije nekoliko godina u razgovore za engleske medije virtuoz nogometne igre o kojem su u Grčkoj snimljene brojne reportaže i napisani brojni tekstovi, a koji je nakon svršetka karijere radio u omladinskom pogonu Iraklisa i vodio miran život u Solunu.
Tih godina ni u drugim ligama nije bilo puno drukčije, ali ipak su igrači lakše napuštali klubove. U Grčkoj je bilo možda najteže iščupati se iz ugovornih kliješta. Transferna pravila bila su jako konzervativna u cijeloj Europi, a strukture moći okorjele u tradiciji. U Grčkoj je vladao posebno izraženi fanatizam, i na tribinama, i na terenu, i u uredima.
Radio je čudesa i ostao rob malog kluba
Gazde klubova uglavnom su bili bogataši koje ponude stranih klubova nisu mogle posebno impresionirati. Važnije im je bilo da su navijači zadovoljni, nego da dodatno napune džep.
Kada bi se zainatili, igrač nije imao šansu natjerati klub da ga proda. Grčki Nurejev polako je igrački venuo u Iraklisu, ali nije prestajao zabavljati raju. Mnogi braniči su priznavali kako ga se ne usude napasti da ne bi ispali smiješni.
Čudesni dječak iz Norveške porušio rekorde Bundeslige, trpao i u trećoj utakmici!
„Kada je na utakmicama radio čudesa, možete misliti što je izvodio na treninzima. Naše treninge često su gledale tisuće navijača. Nije nam padalo na pamet da se zalijećemo na njega. Osramotio bi vas pred svima, nije nam bilo svejedno“, u jednom od dokumentarca o Hatzipanagisu kazivao je jedan od njegovih suigrača.
Riskantnu operaciju prelaska u Grčku izveo je snalažljivi armenski menadžer s dobrim vezama u vrhu komunističke nomenklature. Morao je ishoditi papire o razrješenju od državljanstva. Inače ne bi mogao napustiti SSSR. Spretni i okretni Armenac, koji je bio „mutniji“ od najmutnije rijeke i premazan svim mastima, uspio je ishoditi papire. Prelaskom u Grčku obećano mu je da će mu srediti da igra za grčku reprezentaciju.
Zabranili mu nastup za reprezentaciju
Odigrao je jednu prijateljsku utakmicu protiv Poljske i onda je izbio skandal. Sovjeti su se žalili, FIFA je reagirala i zabranila mu da igra za Grčku. Budući da se u međuvremenu odrekao sovjetskog državljanstva, koji je morao uzeti da bi dobio pravo igranja u sovjetskoj ligi, a da mu za Grčku nisu dali igrati, na kraju nije mogao na veliku scenu ni preko reprezentacije.
Nesretni Hatzipanagis najviše je izgubio, ali izgubio je i nogomet općenito. Ostaviti takvog igrača da pati na marginama, doista je grijeh. Nogomet je osakaćen. Jest, vukao je nesmotrene poteze, to je činjenica, ali bio je mlad, a situacija je bila doista specifična. No vremena su bila takva, sentimenta nije bilo previše. Nije to bilo vrijeme nogometnog biznisa kakvog danas poznajemo. Nije se baš sve moglo srediti ako će svi dovoljno zaraditi.
Lokomotiva priredila Rijeci neugodan početak proljetnog dijela sezone
Mala satisfakcija bila mu je što je pozvan na All-Star utakmicu 1984. u New Yorku kojom se pokušalo sačuvati od bankrota slavni Cosmos. Istrčao je rame uz rame s Beckenbauerom, Kempesom, Keeganom, Hugom Sanchezom, Krolom, Magathom… Sve same nogometne veličine koje su igrale u velikim klubovima i Hatzipanagis koji je igrao u malom Iraklisu. I po tome je lako zaključiti kakav je igrač bio.
Ostao je najveći
Ima dosta simbolike u tome što je izabran za najboljeg helenskog nogometaša svih vremena netom prije najvećeg ostvarenja u povijesti grčkog nogometa. Rehhagelova družina 2004. šokirala je Europu i svijet osvojivši Euro u Portugalu. Grčka je poludjela od sreće, Zagorakis, Dellas, Charisteas i društvo dosegli su status bogova, ali jedna stvar ipak se nije promijenila.
„Koga bi Grci izabrali za najboljeg da se sada bira najbolji?“ upitao sam grčkog kolegu s kojim sam se susretao tijekom cijelog turnira, pa i poslije finala dok smo čekali grčke igrače u miks zoni Luza.
„Ništa se ne bi promijenilo. Ova momčad je ušla u Panteon, ali Hatzipanagis je to već davno napravio. On je nešto posebno. Takvog igrača Grčka više nikada neće imati. Nema šanse“, bez krzmanja kazao mi je kolega koji mi je puno toga otkrio o Vasiju, tom nesretnom liku grčke nogometne mitologije koji će ipak ostati upamćen u kolektivnoj memoriji pasioniranih ljubitelja nogometa. A živiš koliko te pamte, kaže stara poslovica.
Izborom za najboljeg grčkog nogometaša Hatzipanagis je dobio lijepu zadovoljštinu. Doživio je apoteozu tamo gdje je najteže, u svome „selu“, među svojim ljudima. Uznijeli su ga u društvo dičnog Iraklisa, postao je besmrtan i već za života uvaženi član slavnog Panteona. Nije li to konačni cilj svakog pravog Grka?
