Mi "matorci" rođeni početkom 70-ih, tijekom odrastanja čuli smo za trojicu Maradona: za onog pravog, Diega Armanda, prvi put krajem 70-ih, pet-šest godina kasnije za „Maradonu s Karpata“, Gheorghea Hagija, a još prije sjajnog Rumunja i za „Grčkog Maradonu“, Vasilisa „Vasija" Hatzipanagisa. Zaboravljeni genij, najbolji nogometaš kojeg nikada niste gledali.

Onako omalen, s niskim težištem i neizbježnom fudbalerkom, i fizički je nalikovao Maradoni. Grčki nogometni bog, „Nurejev u kopačkama“, kako su ga od milja zvali, čovjek koji je postigao sedam golova iz kornera u jednoj sezoni (1982./83.), što je i dalje svjetski rekord, stariji je od slavnog Argentinca šest godina. Da je imao samo malo više sreće u karijeri, možda bi „Malog Zelenog“ barem u početku uspoređivali s njim i zvali ga po njegovom prezimenu.

"Grčki Maradona"

Ne, nije pretjerivanje, jer Hatzipanagis je bio bogomdani nogometaš kojem je samo nebo bila granica, no svoj raskošni talent nije uspio realizirati u punom kapacitetu. Svijet je upoznao tek fragment njegove nadarenosti. U njegovu plesu po zelenom travnjaku mogli su uživati samo grčki ljubitelji nogometa te relativno kratko oni koji su u to doba živjeli na prostoru Sovjetskog Saveza.

Lakisova nogometna magija, to mu je nadimak koji su mu nadjenuli Grci, što u prijevodu znači glasnik, odnosno Hodjina, kako su ga zvali Uzbekistanci, a taj nadimak sam po sebi puno govori, čista je, nepatvorena estetika, ali natopljena suzama do koljena.

Ako u nogometu postoje tragedije, onda je Hatzipanagis klasični lik nogometne tragedije. Glavni lik svake dobre tragedije u suštini je dobar čovjek. Prepun je vrlina i ima samo jedan ozbiljan nedostatak – kroz život ga prati cijeli niz nesretnih okolnosti. U Aristotelovoj teoriji tragedija mora senzibilizirati gledatelje prema glavnom liku te kroz strah i sažaljenje izvršiti pročišćenje osjećanja.

Nesretni genij

Hatzipanagisova karijera imala je upravo takav učinak na osjećaje ljubitelja nogometa u Grčkoj. Kako inače objasniti da igrač koji je cijelu karijeru proveo u dva relativno mala kluba i nikada nije osvojio prvenstvo te nije igrao za reprezentaciju, a ipak je 2003. povodom proslave jubileja 50 godina UEFA-e izabran praktički za najboljeg grčkog nogometaša svih vremena. A nije da Grčka nije imala odličnih nogometaša, i nije da nije imala uspjeha prije 2004. Zar jedan Panathinaikos nije igrao finale Kupa prvaka (1971.)?

Nisu Grci izabrali Domazosa, ni Delikarisa, ni Mavrosa, a ni Saravakosa, sve same legende okićene brojim trofejima, nego žonglerskog zanesenjaka i obješenjaka brazilskog tipa, igrača magične tehnike i driblinga. Kažu da mu je repertoar finti bio gotovo bezgraničan, uvijek je imao nešto novo u rukavu. Tko ne vjeruje, neka ukuca njegovo ime u tražilicu. Gledajte i uživajte samo u djeliću zapisane čarolije koju je nudio svakog vikenda. Danas je to moguće, prije 30-40 godina to je bila fantazmagorija.

Budući da je elektronička tehnologija početkom i sredinom 80-ih bila u kamenom dobu u odnosu na današnje vrijeme, u to vrijeme klinci zaraženi virusom najljepše igre nisu imali priliku pogledati Hatzipanagisa na djelu. Tih godina na televiziji su se prenosile dvije-tri nogometne utakmice tjedno, što najbolje objašnjava zašto su se gledali i neki drugi sportovi. Kad nema nogometa, gleda se što ima.

Samo u novinama i magazinima

Elem, derbiji najvećih inozemnih liga bili su na repertoaru rjeđe od kiše u Sahari, a kamoli derbiji poput grčke lige. O Hatzipanagisu mogli ste čitati samo u novinama i magazinima. Kroz nadahnute tekstove autora koji su ga imali priliku gledati, a koji su, nažalost, u međuvremenu uglavnom napustili ovaj svijet, morali smo zamišljati o kakvom se igraču radi. Mašta i imaginacija u to su vrijeme bili na cijeni.

Bez te dvije komponentne naših djetinjstava, niste mogli zamisliti čak ni Diega Maradonu. Znali smo da je najbolji mladi igrač svijeta, da je rasturio u Japanu, da je čudo, ali, kvragu, gdje ga pogledati? Jedino na posteru. Zamislite da današnji klinci Lionela Messija gledaju svake prestupne godine. I to ako. Ne možete zamisliti, je'l da. E, tako je to bilo početkom osamdesetih.

Maradonu smo uskoro vidjeli na Mundijalu u Španjolskoj 1982., nekoliko mjeseci kasnije gostovao je i u Beogradu s Barcelonom, u koju je prešao nakon SP-a. Maradonu smo i dalje rijetko gledali na TV-u, a kamoli Hatzipanagisa. U drugoj polovici 80-ih situacija se već pomalo počela mijenjati, bilo je nešto više utakmica na televiziji, a pojavom satelitskih antena tržište je eksplodiralo.

Bio je najbolji, a nije igrao za reprezentaciju

Tako sam 1990. konačno dočekao, odnosno mislio sam da sam dočekao dan kada ću, iako on bio i u poznim godinama, pogledati tog čuvenog igrača kojeg je pratio glas baletana u kopačkama, zbog kojeg grčki ljubitelji nogometa, bez obzira za koji klub navijali, nisu željeli da Iraklisove utakmice završe.

Iraklis je igrao uzvratnu utakmicu 1. kola Kupa UEFA-e protiv Valencije na Mestalli. U prvoj utakmici bilo je 0:0, Valencia je u uzvratu slavila s 2:0 i prošla dalje. Odabrano društvo sjelo je pred mali ekran, naoružalo se grickalicama i pivom, kad tamo - Hatzipanagis na klupi. Čekali smo, i nismo ga dočekali. Nije ušao u igru. Više se ne sjećam zašto, valjda zbog taktičkih zamisli trenerskog genijalca kojem se jamačno štucalo danima koliko puta smo mu spojili ime s iščašenim glagolima. Kakav peh!

Godinu-dvije kasnije nije više bio ni sjena nekoć fantastičnog driblera, ali i dalje je imao potez u nogama. Godine 1999. Grčki nogometni savez, uz dopuštenje FIFA-e, nagradio ga je s dvadesetak minuta na prijateljskoj utakmici s Ganom u Ateni zbog velikog doprinosa grčkom nogometu. Imao je 45 godina i bio mu je to tek drugi nastup za Grčku. Jamačno se pitate: pa kako to da takav igrača nije igrao za reprezentaciju?

Rođen u Sovjetskom Savezu

Hatzipanagisova priča ide ovako. Rođen je 1954. u Taškentu, današnjem glavnom gradu Uzbekistana, koji je tada bio u okviru Sovjetskog Saveza. Roditelji su mu politički emigranti koji su kao članovi Grčke komunističke partije po završetku građanskog rata krajem 40-ih izbjegli u Sovjetski Savez.

Kao i većina grčkih obitelji toga doba, i njegova je prošla pravu kalvariju. Otac je Grk s Cipra, a majka Grkinja iz Istanbula. Razne vojske i države protjerivale su ih od nemila do nedraga, sve dok nisu završili u Uzbekistanu, tisućama kilometara od Grčke. Malom Vasiju nije bilo loše djetinjstvo u Taškentu.

Skauti tamošnjeg najvećeg kluba Pakhtakora, jedinog uzbečkog kluba koji je igrao u elitnoj sovjetskog ligi, u doslovnom prijevodu ime mu znači „uzgajivači pamuka“, rano su otkrili Hatzipanagisov talent. U prvu momčad ušao je već kao 17-godišnjak, što je tada bila rijetkost. Jedan je od najzaslužnijih za Pakhtakorov ulazak 1972. u elitni rang tada vrlo jake sovjetske lige.

Ubrzo je postao jedan od najvećih talenata sovjetskog nogometa. Predviđala mu se zvjezdana budućnost. Iako je bio jako mlad, tituliralo ga se drugim najboljim lijevim krilom SSSR-a. Biti odmah iza velikog Olega Blohina nije podbačaj. Dapače, to je velika čast.

Nurejev u kopačkama

„Nismo mogli biti prvaci, ali imali smo sjajnu momčad. Godine 1975. demolirali smo Dinamo Kijev s 5:0 u Taškentu, a samo nekoliko tjedana prije Kijevljani su u obje utakmice pobijedili Bayern u UEFA-inu Superkupu. Te godine jedini smo pobijedili Dinamo dvaput u sezoni, i doma i vani. Bila je to senzacija nad senzacijama“, ispričao je u jednom intervju za ruske medije igrač kojeg su već u Sovjetskom Savezu prozvali nogometnim Nurejevim.

„To mi je bio veliki kompliment. Navijači i novinari moje poteze poistovjećivali s koracima najvećeg baletana u povijesti. Onako mlad, osjećao sam se kao u sedmom nebu“, prisjetio se grčki nogometni baletan koji je svojim partijama pokazivao i dokazivao da je nogomet, odnosno da može biti čista umjetnost, ekstaza ili barem melem za dušu i oči, kada ga igraju majstori, naravno.

Drugi dio priče o „grčkom Maradoni“ - Vasilisu Hatzipanagisu:

Čarobnjak koji je šokirao Engleze i kako su osakatili nogomet: Velikani su nudili brda i doline, ali ostao je rob malog kluba