Anadolu Efes već drugu sezonu zaredom plijeni pozornost sjajnim predstavama u Euroligi. Štoviše, nakon prošlogodišnjeg ulaska u finale i prvog u svojoj povijesti, ove sezone ima želju otići do samog kraja. Trenutno je prva momčad Eurolige i vjerojatno će tako ostati do kraja regularnog dijela, a onda je sve moguće. Pogotovo na bekovski pogon Shane Larkin – Vasilije Micić, kojima je trener Ergin Ataman dozvolio napadačku slobodu i oko njih dvojice izgradio moćan stroj.

Međutim, puno toga vjerojatno ne bi bilo moguće bez 27-godišnjeg Larkina, koji je nedavno srušio i rekord natjecanja s 49 poena u jednoj utakmici. Nekadašnji 18. izbor NBA drafta posljednje je dvije godine među najboljim Amerikancima u Europi. Za neke i najbolji. Ove sezone svakako najdominantniji kao prvi strijelac uz Alekseja Šveda i igrač s najboljim postotkom šuta za tri poena (skoro 52 posto!). 

Životna bitka

Larkinov uspon nije stigao preko noći. Prije nego je uopće stigao do NBA-a, morao je proći određeno dokazivanje i pokazati da za njega ima mjesta među najboljim igračima svijeta. I to ga je izgradilo u kompetitivnog natjecatelja kakav je danas, jer pred sebe je morao staviti izazove koji će ga učiniti boljim. A početak nije bio nimalo lak, iako je njegova pozadinska priča dijametralno suprotna siromašnoj obitelji iz američkog geta.

Današnji playmaker Efesa se u svojim počecima želio baviti bejzbolom poput svog oca Barryja, koji je ušao u Hall of Fame i postao bejzbolska legenda. Osim što je 1990. bio prvak sa Cincinnati Redsima, čak 12 puta nastupio je na All-Staru i 1995. bio proglašen MVP-jem lige.

Odrastajući u dobrostojećoj obitelji uz slavnog oca, Shane se nerijetko puta susretao s tezom da mu se pruža mogućnost zbog ''starog'' ili radi toga što ima novaca. No te stvari su ga od malena motivirale kako bi drugima pokazao da je zaslužio svoje mjesto. Srećom po košarku, bejzbol je bio kratkog vijeka. Navodno je imao potpuno pogrešan zamah, ali zato se brzo uspostavilo da ima mekanu ruku.

Nakon što se dokazao u srednjoj školi Dr. Phillips u Orlandu, gdje je srušio i rekord škole po broju ukradenih lopti, dobio je pozive s nekoliko sveučilišta i završio na DePaulu. No, prije početka prve godine zatražio je prijelaz zbog tada neimenovanog zdravstvenog stanja. Tek se prije koju godinu otvorio oko toga i otkrio kako boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, u Hrvatskoj poznatog kao OKP.

Larkinova obitelj znala je za njegovo stanje, ali nije ispravno rješavala problem, što je prvenstveno stvorilo probleme između njega i njegovog oca. Naravno, Shane nije htio da ljudi misle da je nekakav čudak, a otac se prema toj bolesti odnosio na sebi svojstven način, kao netko tko ne razumije suštinu problema. To je kao da nekoga tko boluje od depresije učestalo pitate pa zašto ne možeš biti pozitivniji?

Više od svega natjecatelj

Nažalost, NBA liga se tek nedavno ozbiljnije počela baviti pitanjima mentalnog zdravlja igrača. Ali bolje ikad nego nikad. Danas svaka momčad mora imati barem jednog zaposlenog stručnjaka za mentalno zdravlje. Ipak, za Larkina otkrivanje svog stanja nikome izvan obitelji nije bila opcija.

Larkin je pomoć potražio u lijekovima, ali lijekovi nose i neželjene nuspojave koje mogu biti pogubne za nekoga tko je profesionalni sportaš. Kako je imao veliku želju za uspjehom i dokazivanjem, nije mogao opušteno prolaziti kroz težak rad, a lijekovi tako djeluju – umrtve tijelo. I tu je donesena jedna od najvažnijih odluka u njegovoj karijeri. Da bi postao natjecatelj kakav je želio biti, morao se maknuti od tableta.

Izabravši radije borbu nego alternativu, Larkin je izgradio mentalitet koji ga i danas ne nosi samo kroz profesionalnu karijeru, nego i život. No tada je zahtjev za premještaj na sveučilište Miami prošao u velu zdravstvene tajne, a sve kako bi bio bliže doma i pomogao svojoj anksioznosti odabirom posebnog terapeuta. Izabravši momčad Miami Hurricanea više se mogao posvetiti košarci i idućim izazovima.

Unatoč tome što se morao nositi s višim i snažnijim igračima, pokazao je kako vrijedi puno više od toga da ulazi s klupe. Za nekoliko mjeseci postao je startni playmaker, predvodeći momčad u ukradenim loptama i postavši drugi asistent. Ali već godinu nakon toga podigao je razinu igre na viši nivo konstantno težeći tome da bude bolji igrač.

Dolazak u NBA bio je ispunjenje sna, ali i suočavanje s novim preprekama. Prve sezone u Dallasu igrao je oko deset minuta u prosjeku, da bi odlaskom u Knickse počeo dobivati veću minutažu i odgovornost u igri. Za igrača od 180 centimetara to nije bilo loše, ali onda se odjednom našao izvan lige i morao izabrati novi put. Taj put vodio je u Baskoniju s kojom je potpisao jednogodišnji ugovor i vrlo brzo bljesnuo. Na kraju je završio u drugoj petorci španjolske lige i stvorio renome u Europi.

Priči nije kraj

U trenucima dok se za njega vodila bitka između Baskonije i Barcelone, stigao je poziv Dannyja Aingea. A to je prilika koju nije mogao odbiti. Jednostavno se htio još jednom okušati u NBA-u i vidjeti kako će sve to ispasti. Nažalost po njega, nije ispalo kako je planirao te je u Bostonu imao skromnu ulogu u rotaciji i tek oko 14 minuta u prosjeku.

Međutim, Larkin se nastavio usavršavati, učiti od svojih suigrača i sjajnog trenerskog stožera Celticsa, pokušavajući utjecati na igru kada god je dobio priliku od Brada Stevensa. Možda nije bio u pravom trenutku na pravom mjestu, ali zbog toga nije klonuo. Umjesto toga, prikupljeno znanje iskoristio je za svoj drugi odlazak u Europu, u Anadolu Efes. Samo sada nije bio nedokazani Amerikanac.

Omaleni playmaker vratio se na euroligaške parkete jači nego ikada. S voljom, željom i htijenjem da bude nositelj igre i netko tko će odlučivati u najvažnijim trenucima. Od ranije je bilo poznato da je dobar obrambeni igrač, ali nije se očekivala napadačka eksplozija koja ga je vinula među najbolje igrače Eurolige.

No tu je do izražaja došao očev savjet, od kojeg je usprkos nesavršenom odnosu izvukao nešto pozitivno. Savjet koji je svih ovih godina gradio Shaneovu ličnost. Poniznost. Budi ponizan i radi najbolje što možeš pa ćeš vidjeti gdje će te to dovesti. Kako sada stvari stoje, za par mjeseci lako moguće na krov Europe s titulom MVP-a.