Roberto Baggio, jedna od ikona svjetskog nogometa, za mnoge najveći talijanski nogometaša, barem najtalentiraniji i najkreativniji, objesio je kopačke o klin 2004. i od tada se u javnosti pojavljuje na kapaljku.
Tri vijesti o kojima se priča
Malo je igrača s takvom karizmom. Oduvijek enigmatičan, dosta introvertiran, posebno nakon završetka karijere. Intervju s Baggiom, koji se nerado otvara jer, kako kaže, teško nalazi prave sugovornike, pravo je blago.
La Repubblica uspjela ga je uvjeriti da progovori, a njegove besjeda nikoga nije ostala ravnodušnim. Nekim izjavama podigao je veliku prašinu.
"Vidim bivše kolege koje drže lekcije po televizijama"
„Zlatni repić“ neprestano odbija ponude da bude televizijski komentator ili analitičar, kao što to čine mnoge njegove kolege. Legenda je sve odbila, a sada objašnjava razloge, i to na poprilično kontroverzan način. Nikada nije prihvatio niti će prihvatiti stati pred kamere i mikrofon kako bi podcijenio ili precijenio to što igrači rade na terenu.
"Neugodno mi je osuđivati druge, zato ne idem na televiziju. Vidim bivše suigrače koji sude drugima i drže lekcije na televiziji, ali mnoge podsjećam da nisu mogli napraviti dva poštena driblinga", kaže veliki majstor koji je često igrao za raju i oduševljavao mase svojim potezima.
Baggio misli da se igrače previše kritizira, posebno kad se izgubi, ili previše hvali kada se pobijedi. Glorificira se i osrednji dribling ili malo bolji pas, u nebesa se uzdiže svaka finta, pa i one najbezveznije završe na društvenim mrežama. Prečesto nema sredine, publicitet je sam sebi smisao.
"Nogomet bez publike jako je tužan, natjera me da plačem"
Ističe da se u nogometu oduvijek išlo iz krajnosti u krajnost, posebice u Italiji, ali da je to posljednjih godina poprimilo divovske proporcije. A sve kako bi gledanost i prihodi bili što veći. Kaže da mu je nelagodno pričati, bježi od medijskog cirkusa i priznaje da ne gleda previše nogomet.
"Volim ženski nogomet. Golf mi dosadi, više volim košarku, obožavatelj sam Lakersa", kaže dok analizira nogomet u doba korone.
"Nogomet bez publike jako je tužan, natjera me da plačem. Slabo gledam utakmice, jedva da ikad uživam u njima. Odlazak iz nogometa vratio mi je u život i napunio kisikom. Utapao sam se, previše fizičke boli. Jednom kada sam se vraćao kući iz Brescie, nisam mogao izaći iz automobila. Supruga mi je pružila ruku da izađem", ispričao je kako se osjećao pred kraj karijere i podsjetio na fizičke probleme.
"Siječem drva za ogrjev, vozim traktor"
Baggio je bio veliki kreativac, nesputani duh koji se teško uklapao u dosadne sheme. Često se njegov talent rasipao u taktičkim kavezima talijanskih trenera. Igrao je u doba kada se grubi startovi protivničkih bekova nisu tako lako sankcionirali kartonima. 90-ih su se najveće zvijezde štitile bolje nego prije, ali ni blizu kao danas.
Serie A tih je godina bila najjača na svijetu. Nije bilo slabe momčadi, i zadnji na tablici imao jer barem dvije-tri zvijezde. Igrao se jako tvrd nogomet, s puno taktiziranja i trke. Na bilo kojem gostovanju teško se dolazilo do bodova, a lako se dobivalo batine.
Ultrasi upali na stadion i "održali lekciju" igračima nakon remija u gradskom derbiju
"Ubijalo me to što su treneri bili opsjednuti taktičkim nogometom. Više su razmišljali kako da neutraliziraju suparničku igru nego razviju svoju. Sad radim nešto najljepše, u kontaktu sam s prirodom. Siječem drva za ogrjev, vozim traktor, a toliko sam umoran noću da mi se zavrti u glavi. Totti me je posjetio i nije me htio napustiti, vrijeme nam je stalo. I Ibrahimović je napravljen od istog materijala kao i Francesco", kaže Il Codino.
Noćna mora koja ne prolazi
Jedna noćna mora još uvijek ga proganja - promašeni jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva 1994. u Sjedinjenim Državama. Nije fulao jedini, prije njega zapucali su ih Baresi i Massaro, ali Baggio je pucao zadnji, pa je bolje upamćen. Da je i zabio, Brazilci su imali još jedan penal fore za pobjedu. Bebeto je trebao pucati zadnji, ali nije bilo potrebe.
Baggio je upamćen kao onaj zbog kojeg je Italija izgubila naslov prvaka svijeta. Iako to nije istina, ili je tek polovična istina, iako je praktički sam nosio Italiju na leđima sve do finala, ostao mu je ogroman teret na leđima.
Sosa prelomio, igrat će za Njemačku: "Razgovarao sam s Dalićem, tu više nema povratka"
"Još uvijek si ne mogu oprostiti taj promašeni penal. Nema religije koja je bitnija od naslova svjetskog prvaka. Tog sam dana mogao počiniti samoubojstvo i ništa ne bih osjećao", gotovo tri desetljeća priznaje s još uvijek velikom dozom gorčine.
"Sacchi me nije vodio na Euro da bi pokazao kako su sheme važnije od igrača. Nije stigao ni do četvrtfinala..."
Prisjetio se svojih problema s tadašnjim izbornikom Arrigom Sacchijem i zašto ga nakon toga nije odveo na Euro 96.
"To je napravio kako bi pokazao da su sheme važnije od igrača. Nije stigao ni do četvrtfinala. Toliko o shemama. Nije među trenerima za koje mogu reći da sam se s njima dobro slagao. Zapravo, jedini s kojim sam to uspio je s Carletto Mazzone: slobodan i ostvaren čovjek koji se nije natjecao s igračima za ulogu glavne zvijezde."
Baggio se prisjetio i čuvenog transfera iz Fiorentine u Juventus. To je bio transfer koji je izazvao ogroman publicitet, podijelio je Italiju i zavadio navijače. Ulice su gorjele. Kaže da je transfer bio protiv njegove volje.
"Nisam htio otići iz Fiorentine u Juventus, ali..."
"Prvo, zahvaljujem Fiorentini, jer kad sam se ozlijedio, čekala me je dvije godine, zapravo tri. Nisam htio otići, ali već su me prodali Agnelliju. Da nisam otišao u Juve, Cecchi Gori ne bi uspio preuzeti klub."
Baggio je na kraju izrazio žaljenje zbog odlaska Paola Rossija, svoga idola iz djetinjstva i poslije jako dobrog prijatelja.
"Njegova je smrt tako nepravedna. Prebrodio je probleme, obnovio je svoj život i zaslužio je imati više vremena. Nije ga dobio", tužno je zaključio Baggio.
