Kriza koju je nastala pojavom pandemije koronavirusa zacijelo će limitirati ples milijuna koji se posljednjih desetak godina sasvim oteo kontroli. Svima je jasno da je balon odavno prenapuhan, što i ne čudi jer je nogomet samo refleksija ukupnih zbivanja u društvu i ekonomiji.

Mnogi stručnjaci tvrde da se poslije velike ekonomske krize 2008. praktički ništa nije promijenilo u ekonomskoj praksi. Štoviše, upumpavanje se još i pojačalo. Istim lijekovima koji su doveli do bolesti uporno se pokušava ozdraviti bolesnika.

Prilagođena Einsteinova definicija ludila. Kako god, za svijet nogometa šokantna je vijest da slijedi smanjenje transfera i plaća igrača.

Velika kriza će izazvati novi poredak

„Jamačno će doći do smanjenja ekonomskog bujanja", u razgovoru za katalonski Mundo Deportivo objašnjava Gay de Liebana, španjolski ekonomski stručnjak posebno upućen u nogometnu ekonomsku problematiku.

"Sponzori koji najviše pune klupske blagajne tvrtke su za masovnu potrošnju. One će biti jako pogođene ovom krizom. To će dovesti do novog poretka.

Lieban tvrdi da će biti postavljena granica maksimalnih transfera na stotinu milijuna eura. Taj je iznos 2013. nadmašio Real Madrid transferom Garetha Balea. Iako je Real tvrdio da je transfer tek nešto veći od 90 milijuna, odnosno manji od onog Cristiana Ronalda, na kraju se ispostavilo da je Kraljevski klub iskrcao Tottenhamu 101 milijun eura, čime je nadmašio Ronaldov transfer za sedam milijuna.

Tri godine poslije Manchester Uniteda podigao je letvicu na 105 milijuna kupivši Paula Pogbu od Juventusa. To je bio tek uvod u kaos koji je uslijedio godinu poslije oko Neymarova transfera iz Barcelona u PSG.

Neymar probio sve granice

Parižani su probili sve barijere iskrcavši 222 milijuna eura. Službeno je Neymar sam sebe isplatio, ali to je već druga priča. Ni to im nije bilo dovoljno pa su odmah potom doveli i Kyliana Mbappea za 145 milijuna. U konačnici bi to moglo biti oko 180 milijuna eura kada legnu svi bonusi.

Tržište je potpuno poludjelo pa su se astronomski iznosi počeli plaćati za svakog iole razvikanijeg igrača. Barcelona je kupila Philippea Coutinha i Ousmanea Dembela za ukupno 270 milijuna eura, a niti jedan od njih nije opravdao uloženo. Štoviše, Coutinho je poslan na posudbu, dok je Dembele više vremena bio ozlijeđen nego na terenu, a i kada je igrao, nije to bila ništa posebno.

Rea Madrid ponovno se uključio u utrku isplativši stotinu milijuna eura Chelseaju za 29-godišnjeg Edena Hazarda. Juventus je potom doveo tada 33-godišnjeg Cristiana Ronalda za 117 milijuna i dao mu plaću od 31 milijuna euro neto godišnje.

Perez otvorio eru spektakularnih transfera s Figom

Treba reći da je astronomskih transfera bilo i prije, nije to povlastica posljednje dekade. Florentino Perez preuzeo je 2000. galaktički Realov projekt od jučer preminulog Lorenza Sanza i podigao ga na još višu razinu. Na izborima je iznenađujuće pobijedio Sanza, koji je nekoliko tjedana prije potpisao drugu Ligu prvaka u dvije godine, ponajprije obećanjem da će dovesti Luisa Figa iz Barcelone. Obećanje je ispunio.

Platio je Portugalca deset milijardi pezeta, približno 60 milijuna eura. Euro je tada bio vrjedniji pa bi danas to bilo oko 80 milijuna eura. Ako u jednadžbuosim inflacije i indeksa cijena uvrstimo i neizbježni psihološki aspekt, to je i puno više.

U to vrijeme bila je puno manja masa novca i puno manje milijardera nego danas. Perez još nije bio milijarder, težio je oko 400 milijuna eura, a danas se procjenjuje na oko 4 milijarde. Perez je zatim doveo Zinedinea Zidanea za čak 77,5 milijuna.

Danas bi to bilo najmanje stotinu milijuna eura. Kada bismo preračunali transfer Cristiana Ronalda iz 2009. od 94 milijuna eura u današnju vrijednost, dobili bismo osjetni veći iznos od stotinu milijuna eura.

Barcelona je platila Ronalda samo 15 milijuna eura

Dakle, era stratosferske potrošnje začeta je krajem prošlog stoljeća. Samo nekoliko godina prije cifre su bile osjetno manje. Primjerice, brazilski Ronaldo, po mnogima najbolji nogometaš u posljednjih tridesetak godina, 1996. stajao je Barcelonu „samo“ 15 milijuna eura. Danas bi to bilo oko 20 milijuna eura. Jedan Ronaldinho stajao je Barcu 2003. tek 32,5 milijuna eura. No to je bio više splet okolnosti i loših procjena u tom trenutku.

Alex Ferguson imao ga je na pladnju, već su se otiskala novinska izdanja da prelazi u Manchester United, no prgavi Škot nije htio dati više od 30 milijuna eura, pa je Ronaldinhov brat, koji je, naravno, tražio menadžersku proviziju, okrenuo kola prema Camp Nouu.

Umiješao se Joan Laporta i s „pišljivom“ 2,5 milijuna eura većom ponudom oteo je Brazilca ispred nosa Unitedu. Kao što smo pokazali, već u to vrijeme vrtjeli su se astronomski transferi, uglavnom ih je radio Real Madrid.

Maradonina definicija

Najveća razlika između tog i sadašnjeg vremena jest u tome što su se tada ogromne svote isplaćivale isključivo za dokazane superstarove. Kao što je Diego Maradona jednom rekao:

„Svjetske klase oduvijek su se plaćale kao suho zlato. Pravi igrač nikada nije skup. Problem je što danas skupo plaćaju i obične bezveznjake. Kada se tako sagledaju stvari, najbolji igrači zapravo su jeftini."

I doista, ako jedan Dembele ili Coutinho vrijede 125 ili 145 milijuna eura, koliko bi trebao vrijediti Messi, posebice kada je bio u naponu snage? Cifre koje se vrte u najjačim ligama, posebice u engleskoj Premierligi, gdje i sasvim prosječni nogometaši zarađuju milijune i prodaju se za milijune, graniče s ludošću.  

Činjenica jest da nešto vrijedi koliko je netko spreman za to nešto platiti. Međutim, čini se da dolazi kraj bacanju novca kroz otvoreni prozor. Bunar nije presušio, ali vidi mu se dno.

„Posljednja kriza izazvat će prelazak praktički na ratnu ekonomiju“, smatra Gay de Liebana.

Razuzdani party blizu je fajrunta, a pijani milijarderi polako se trijezne

Objašnjava da je ovo treća velika kriza koju proživljavamo u posljednjih 20 godina. Kaže da je prva započela poznatim terorističkim napadom 11. rujna 2000. Druga je došla 2008. nakon kolapsa tržišta u SAD-u, a koja je započela napuhavanjem financijskog balona u sektoru nekretnina.

Treća velika kriza u posljednjih 20 godina započela je početkom ove godine širenjem koronavirusa diljem svijeta. Neki će reći da je pandemija samo ubrzala pucanje ionako prenapuhanog balona. Kriza se već mogla omirisati. Nije li se krajem prošle godine pričalo da Njemačka polako klizi u recesiju. Italija se ionako nije sasvim oporavila ni od krize koja ju je žestoko pogodila 2008. Slična je priča i sa Španjolskom.

Kad se povežu točkice i sklopi mozaik, sve je jasnije da dolazi kraj bezbrižnoj potrošnji europskih velikana. Party je blizu fajrunta, a pijani milijarderi polako se trijezne. Mamurluk razuzdane zabave tek dolazi na naplatu.

Liebana tvrdi da će prenapuhani nogometni balon među prvima eksplodirati, što je već vidljivo po kuknjavi čelnika najvećih klubova. Kriza će utjecati na glavne sponzore, a onda i na blagajne divova

"Državni klubovi" lakše će prebroditi krizu

„Virus je zaustavio globalnu ekonomiju, to će sigurno izazvati duboke promjene“, kaže ekonomski stručnjak koji smatra da će od najveće važnosti biti kontrola FIFA-inih poteza u procesu preuređivanja nogometne ekonomije.

Smatra da će klubovi koji su u javnom vlasništvu lakše prevladati krizu od potpuno privatiziranih. Neki će dodati da je uvijek lakše preživjeti na državnim jaslama, posredno ili neposredno, u kojem god obliku.

Primjerice, Real i Barcelona oduvijek se kritizira da su privilegirani u dobivanju bankovnih kredita, čak i otkada navodno djeluju u potpuno tržišnim okolnostima. Nisu li im to prije nekoliko godina javno spočitnuli čelnici Bayerna?

Granica na stotinu milijuna eura

Koliko god bili zaduženi u prošlosti, uvijek bi se našlo novca za njih. Utjecaj politike na tom je planu oduvijek bio ogroman. Primjer Realove prodaje terena starog treninga-centra najbolji je primjer. Perez je s tim novcem početkom 2000-ih otplatio dobar dio dugova i izvukao Real iz financijske krize.

„Sljedeće tržište transfera zasnivat će se na drukčijim osnovama. Sve su naznake da će se postaviti apsolutni prag od 100 milijuna eura za najveće transfere te da će se izvršiti prilagodba plaća igrača“, zaključuje Liebana.

Vrijeme bezglave potrošnje očito je završeno.