Čak je i češki trener ostao u čudu: Najveći Dinamov misterij i je li Bjelica zauzdao Mamića?

Dinamo i Valentinovo usko su povezani. Na Dan zaljubljenosti pala su dva događaja koja će ostati zapisana u Dinamovoj povijesti.

Nakon 49 godina Modri su dočekali drugi dio sezone u Europi i na Valentinovo igraju prvu utakmicu šesnaestine finala Europske lige s Viktorijom u Plzenu, a točno prije 19 godina klubu je vraćeno ime Dinamo. Napravit ćemo malu reminiscenciju na taj važan trenutak i nešto opširniju rekapitulaciju proteklih 19 prilično burnih godina maksimirskoga kluba.

Dobro se sjećamo tog Valentinova 2000. Pred zapadnom tribinom maksimirskoga kluba okupilo se nekoliko tisuća BBB-a. S nestrpljenjem se čekao završetak sjednice Izvršnog odbora. Velimir Zajec izašao je pred navijače i slavodobitno podigao ruke u zrak.

„Imamo Dinamo!“ uskliknuo je Zajec i moglo je početi „ludilo“.

Croatia je otišla u ropotarnicu povijesti, vraćeno je „sveto ime“ nakon devet godina borbe BBB-a s čelnicima Dinama i ondašnjom vlašću na čelu s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Zlatko Canjuga, dugogodišnji maksimirski neimar u doba Croatije, ispričao je bajkovitu priču kako mu je Tuđman na samrtnoj postelji šapnuo: „Vratite djeci Dinamo.“

Canjugine ofucale bajke

Pa su, eto, valjda zbog toga, a ne zbog silnog pritiska najvatrenijih navijača Dinama i cjelokupne javnosti, odlučili vratiti ime. Ta je mitološka besjeda bila očit pokušaj jeftinoga pranja grijeha, a istinita je koliko i priča o posljednjem jecaju jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića nakon atentata u Marseilleu.

Ondašnji režim proširio je priču da je izustio: „Čuvajte mi Jugoslaviju“, a ubrzo se pojavila puno realnije verzija, po kojoj je zapravo rekao: „Ubiše me, je*em im majku“.

Ako bismo se morali kladiti, znatno prije bismo uložili na drugu verziju. Što je Tuđman šapnuo Canjugi i je li mu išta šapnuo, samo on zna, ali ni tu se ne bismo previše premišljali. Dakle, ništa. Nekako čisto sumnjamo da su mu u tim trenucima na pameti bili Canjuga i nogometne „tričarije“.

Canjugi taj sladunjavi i ofucali „spin“ nije puno pomogao, ubrzo je letio niz maksimirske štenge, iako se pričalo da ima podršku tadašnje momčadi na čelu s Prosinečkim jer im je obećao isplatu povećih dugovanja.

Igrači su dobro predosjetili da bi s promjenom vodstva moglo doći do problema s naplatom, pa su inzistirali da budu nazočni na sjednici Skupštine kako bi iskazali podršku dotadašnjem predsjedniku. Ništa nije pomoglo. Kako to već biva na ovim prostorima, Canjugu su smijenili isti oni savjesni trudbenici koji su godinama dizali ruke i poslušno klimali glavama na svaku njegovu naredbu.

Depolitizacija kluba i „ljubi ruku koja te hrani“

„Sad kad je napravljen stadion, momčad i igrači, isti oni ljudi koji desetljećima šeću ovim klubom i nisu ništa napravili, jednostavno su preuzeli klub i sada mogu s njime raditi što im je volja“, ogorčeno je izjavio Canjuga na odlasku te je dodao da po sastavu novog Izvršnog odbora sumnja kako se sprema privatizacija kluba. Ako znamo da je Dinamo tada bio dioničko društvo, ta izjava zvuči prilično kontradiktorno.

Canjuga je u biti otišao kako je i došao, odlukom političkih sfera, a na čelo maksimirskoga kluba izabran je Mirko Barišić, kojem se prva izjava odnosila na depolitizaciju kluba. Kako to samo smiješno zvuči nakon svih ovih godina u kojem su čelnici Dinama javno iskazivali podršku vlastodršcima na lokalnoj i državnoj razini, a čak su i javno naređivali igračima kome da daju javnu podršku i glasaju na izborima.

„Ljubi ruku koja te hrani“, čuvena je izjava alfe i omege Dinama u posljednjih petnaestak godina, a tu ne mislimo na Barišića.

Ubrzo je na poziv Barišića u Plave salone stigao govornik gore navedene krilatice Zdravko Mamić, nepravomoćno osuđeni bivši izvršni predsjednik kluba i trenutačni bjegunac od zakona.

Mamićevim dolaskom započinje nova era

Mamićevim službenim ulaskom u klub zapravo kreće nova era maksimirskog kluba koja traje do današnjih dana. Klub ne samo da nije dodatno privatiziran nego je pravnom akrobacijom ukinuto dioničko društvo i Dinamo postaje udruga građana.

Dok su trofeji osvojeni u vrijeme Croatije ostali u riznici, tim činom prebrisana su dugovanja prema nekim igračima, najveće je bilo prema Prosinečkom, koji do danas nije uspio naplatiti to što mu je uredno stajalo u ugovoru, a kako stvari stoje, nikad ni neće.

Nakon početnog lutanja i rezultatskih neuspjeha, Dinamo je pod vodstvom Barišića i Mamića te u početku uz obilatu pomoć zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, istog onog za kojeg je vezana krilatica „ljubi ruku koja te hrani“, uskoro postao neprikosnoveni vladar hrvatskog nogometa. Taj je status zadržao do današnjih dana.

Iako su neki očekivali da će čelični Mamićev stisak popustiti otkada je u Bosni i Hercegovini, situacija na terenu pokazuje da se u Maksimiru ništa bitnije nije promijenilo. Istina, Mamić tijelom nije prisutan u Maksimirskoj 128, ali jest duhom. Iako miševi „grickaju“ njegovu moć sa svih strana, taj duh se još uvijek jako dobro osjeća na svakom koraku u Maksimiru.

Sječa glava u Maksimiru

Valjda osjetivši da mu kopni moć, neki su se u međuvremenu okuražili i podigli glavu, no nisu daleko dospjeli, bez milosti su odsječeni.

Recentni primjer „sječe kneževa“ su Tomislav Svetina, koji se otrgao kontroli i u međuvremenu je pobijedio Dinamova kandidata na izborima za predsjednika Zagrebačkog nogometnog saveza, te dugogodišnji član IO-a Dinama Ognjen Naglić, koji se na posljednjoj Skupštini kluba prilično kritički osvrnuo na neke kontroverzne poteze vodstva kluba, a koji su rezultirali velikim korupcijskim i špijunskim aferama.

Naglić je ekspresno smijenjen s funkcije na kojoj je proveo dvadesetak godina. Poruka je jasna: tako će proći svi koji se usude proturječiti vrhuški kluba. Kako dani prolaze, roje se proturječne informacije o tome kakvu je točno ulogu Mamić odigrao u tim smjenama.

Što je prava istina, teško je reći, jer ima više tumačenja, ali ostaje činjenica da su i Svetina i Naglić bivši, a da je Mamićev utjecaj i dalje neprikosnoven u Maksimiru. Njegova riječ možda se više ne sluša sa strahopoštovanjem kao nekoć, ali nije ni daleko od toga.

Modri padali protiv amatera s Modrićem i Mandžukićem

Skandali, afere i klansko-birokratske borbe u vrhu kluba ovaj put nisu imale negativan utjecaj na Dinamovu momčad. Modri su pod vodstvom Nenada Bjelice ostvarili povijesni rezultat plasiravši se u šesnaestinu finala Europske lige, i to kao prvoplasirana momčad u skupini. Iako je Dinamo u posljednjih desetak godina znao imati osjetno bolje igrače i veće zvijezde, trenutačna momčad ostvarila je ono što se čeka već pet desetljeća.

Doduše, teško je povlačiti usporedbe s davno prohujalim vremenima jer je bio znatno drugačiji sustav natjecanja. U bližoj prošlosti u kvalifikacijama i skupinama nerijetko se igralo s momčadima iz „liga petice“, a to je ipak neka druga priča.

Osim toga, Dinamo se u posljednjih osam godina četiri puta plasirao u Ligu prvaka. U sezoni 2015./2016. pobijedio je Arsenal i odigrao dvije tijesne utakmice s tada jakim Olympiacosom, bio je blizu trećeg mjesta, a ove je sezone u kvalifikacijama za Ligu prvaka ispao od sasvim prosječnog švicarskog prvaka Young Boysa, tako da su usporedbe dosta relativne i nezahvalne.

Međutim, posljednjih petnaestak godina Dinamo je sedam puta igrao i u skupinama UEFA kupa i Europske lige, koje su značajno slabije od Lige prvaka i nisu svaki put bile prejake, pa ipak nijednom nije uspio proći dalje. Gubile su se odlučne utakmice čak i od amaterskih ili poluamaterskih momčadi, poput norveškog Branna, iako su u toj momčadi Dinama igrali jedan Luka Modrić ili Mario Mandžukić.

Povijesni uspjeh polučila momčad bez zvijezda, ali s čvrstim karakterom

Kako god okrenuli, današnja momčad Dinama ostvarila je ono što brojnim prethodnim generacijama nije uspjelo. Bjelica je odlično posložio i vodio momčad, napravio je prepoznatljivu igru s igračima koji prije početka sezone nisu bili posebno poznati ni zagriženijim ljubiteljima nogometa, a kamoli široj javnosti, pa je logično da su mnogi sumnjali u njihovu kvalitetu. Nije bilo previše onih koji su vjerovali kako su sposobni srušiti višedesetljetnu „kletvu“ i igrati na tako visokoj razini.

S obzirom na to kako je Dinamo izgledao prošlog proljeća, kada je igrao jako loše i zamalo prokockao već upisano prvenstvo te su zbog toga smijenjena dva trenera, Mario Cvitanović i Nikola Jurčević, trenutačne igre Modrih i ostvarenih rezultati izgledaju još sjajnije.

Dinamo konačno izgleda kao momčad s izraženim karakterom i pobjedničkim mentalitetom, što u prošlosti prečesto nije imao. Borbenost i zalaganje svih igrača lako su primjetljivi, a ne zaostaje ni kvaliteta izvedbi na travnjaku. Atmosfera u svlačionici Modrih izrazito je poticajna i optimistička, a što je možda najvažnije, navijači su to sve skupa prepoznali i vratili su se na stadion u velikom broju. To je najveća pobjeda ove momčadi.

Mnogi će se složiti da je trener Bjelica najzaslužniji za sveopći preporod i skoro pa čudesnu transformaciju Modrih, a da su se navijači vratili i dijelom zbog toga što Mamić više (fizički) nije u klubu. Ta je tvrdnja vjerojatno najbliža istini, ali nije potpuna istina. Ako ćemo biti pošteni do kraja, Bjelica ipak nije jedini zaslužan za recentne uspjehe.

Tko je najzaslužniji za uspjehe i povratak navijača?

Mora se priznati da svoj dio zasluga imaju i čelnici kluba, posebice godinama glavni šef Modrih koji budno prati zbivanje iz Međugorja i svako malo putem telefona dirigira zbivanjima na terenu. E, sad, koliko se miješa u stručne procjene i je li ga Bjelica kvalitetno zauzdao na tom polju, ostaje otvoreno pitanje, ali rezultati govore da vjerojatno jest. Isto tako, vjerojatno je dobro za momčad da nije u blizini i ne unosi u nervozu u klubu i svlačionici, što se često događalo prethodnih godina.

No moramo se držati logike; ako su isti ljudi krivci za sve loše što se dogodilo u Dinamu proteklih godina, logično je zaključiti da su isto tako i zaslužni za dobre stvari, a toga ipak nije tako malo, od rezultata do stvaranja i odgoja mnoštva mladih igrača, koji danas igraju po najvećim svjetskim klubovima i sačinjavaju kralježnicu „srebrne“ hrvatske reprezentacije.

Pa i sam Bjelica u nekoliko je navrata izrijekom rekao da je u Dinamo došao isključivo zbog Mamića. Kazao je da je baš Mamić doveo većinu igrača trenutačne momčadi, što i nije neka velika tajna, isto tako je otkrio da se s njim čuje svaki tjedan, da raspravljaju o ključnim pitanjima i problemima te da zajednički planiraju sljedeće korake.

Najveći misterij

Život nije crno-bijel, obično je to siva staza po kojoj mnogi koračaju s figom u džepu, posebice članovi mutnih političkih i inih struktura u ekonomski ojađenoj, da ne kažemo pokradenoj zemlji kakva je Hrvatska. No svi bi trebali biti jednaki pred zakonom i morali bi odgovarati za eventualna nedjela.

Jedan dobar potez ili zasluga u nekom području društvene djelatnosti ne opravdavaju sumnjive aktivnosti na drugoj strani. Ali to je već neka druga priča o kojoj smo toliko puta pisali i nema smisla da se ponavljamo.

Puno je kontroverzi i kontradiktornosti u posljednjih 19 godina postojanja maksimirskoga kluba, kao što je uostalom i cijela Dinamova povijest prepuna nerazjašnjenih ili nedovoljno razjašnjenih pitanja. Oko Dinama mnogo je toga obavijeno velom tajni.

Jedna od najdugovječnijih tajni glasi: kako to da klub poput Dinama 49 godina nije uspio prezimiti u Europi? Mnoge generacije navijača Dinama napustile su ovaj svijet, a da to nisu dočekale.

Čak se i češki trener čudio

Tom podatku čudom se čudio i trener Viktorije Plzen Pavel Vrba. Na presici u Plzenu naglas se upitao kako je moguće da klub koji je u bližoj i daljoj povijesti dao toliko svjetskih poznatih nogometaša tako dugo čeka to što je „mala“ Viktoria napravila pet puta u posljednjih sedam-osam godina.

Logično je što Vrbi nije jasno, ali pitanje je kome je jasno? Nitko nema pravi odgovor na to pitanje. Zacijelo se mnogi pitaju hoće li ovo biti izolirani slučaj i koliko će trebati da Dinamo sljedeći put prezimi u Europi? Možda su i zbog toga mnogi pohrlili kupiti ulaznicu za uzvrat u Zagrebu. U svakom slučaju, svjedočit će povijesnom događaju. Povijesnom za Dinamo, naravno.

Dinamo je konačno prezimio u Europi, ali priča nije gotova. Čini se da se Modri nisu zadovoljili tim uspjehom i ostavljaju dojam da žele mnogo više. Ako nisu bolji od Viktorije, nisu ni slabiji. Imaju barem 50 posto šansi. Štoviše, kladionice im daju i status blagog favorita. S obzirom na Dinamovu povezanost s Danom zaljubljenih, zanimljiva je koincidencija da je Sv. Valentin postao biskup za vrijeme pontifikata pape Viktora I. Možda je to dobar znak. Možda će se povijesni uspjesi hrvatskog nogometa protegnuti i na 2019.