9. prosinca 2020. godine bio je tužan dan za nogomet. Posebno onaj talijanski, no nećemo ograničavati. Tužan dan za sve jer je tada ovaj svijet napustio Paolo Rossi. S tek 64 godine, prerano, svakako pokoje desetljeće prerano.
Čovjek čija nogometna priča svakome može biti primjer. Želite li kao priču o iskupljenju, kao priču o padu na dno pa podizanju s njega? Možda kao priču o neizmjernoj vjeri u sebe? Ili priču o tome da se najveći postaje onda kad to apsolutno nitko ne očekuje? Paolo Rossi može biti vaš glavni lik svake od tih priča.
Jedna utakmica kao priča cijelog prvenstva
Razlog toga je Svjetsko nogometno prvenstvo 1982. u Španjolskoj, prvenstvo koje je njegova Italija osvojila, prvenstvo na kojem su im na kraju nekako gotovo svi oprostili to što su eliminirali vjerojatno globalno najomiljeniju momčad u povijesti i gotovo sigurno najbolju momčad nekog svjetskog prvenstva koja nije izborila polufinale.
To se dogodilo zahvaljujući sustavu natjecanja, ali i Paolo Rossiju.
Mi nismo htjeli biti Messi niti Ronaldo, naš idol bio je luđak s paragvajskog gola
Italija je uvijek bila velika nogometna nacija pa čak i u pedesetima i šezdesetima, kad nisu uspjeli proći grupnu fazu natjecanja na svjetskom prvenstvu. Uvijek su bili oni koje se gleda kao veliku momčad pa su kao takvi doputovali i u Španjolsku. Uostalom, imali su iza sebe četvrto mjesto od četiri godine ranije te također četvrto s Euro 1980. godine.
Paolo Rossi na prvenstvo je došao kao 25-godišnjak, ali i strijelac tri pogotka s prvenstva četiri godine ranije. Njegova tadašnja dob je neštošto bi trebalo značiti da je bio na vrhuncu forme i snage, ali to zapravo nije bilo tako. Prije prvenstva odigrao je tri utakmice za Juventus i to nakon dvije godine bez nogometa.
Suspendiran zbog nečega što je do kraja negirao da je napravio
Pitate se je li bio teško ozlijeđen? Ne, nije, dobio je progon iz nogometa na tri godine, nakon optužnice za sudjelovanja u namještanju rezultata. Riječ je o aferi Totonero, a Rossiju je prvo izrečena kazna u trajanju od tri godine, da bi je onda ipak skratili.
Prije toga je imao sjajne partije iza sebe i to kroz više nego zanimljivu karijeru. Nakon što se nije uspio probiti kroz mlade kategorije Juventusa, Rossi je kao 19-godišnjak otišao u Como, gdje je odradio sjajan posao, nakon čega ga je Juventus odlučio vratiti u svoje redove.
Neopisiva moć nogometa: Kako je veliki Didier Drogba zaustavio građanski rat
Ali zanimljivo je kako, nagovorili su momčad Vicenze na zajedničku kupovinu Rossija za jedan milijun i 750 tisuća funti. I to tako da prvo igra za Vicenzu. To je tada postalo najveća odšteta u povijesti te je tako ostalo punih šest godina, sve od prelaska Diega Maradona iz Barcelone u Napoli.
Prve dvije godine tog ugovora odradio je Rossi, kao što je navedeno, u Vicenzi. Prvo je osvojio Serie B kao najbolji strijelac iste, nakon toga je postao i najbolji strijelac prvog ranga, čak završivši odmah na drugom mjestu u prvenstvu, no treća sezone u Vicenzi donijela mu je puno ozljeda, a klubu, koji ga je u međuvremenu u potpunosti otkupio, ispadanje. Ali, pred tu treću sezonu otkupljen je u potpunosti od Vicenze pa je po drugi put ostao bez prilike igrati za Staru damu.
U Perugiji je odigrao novu dobru sezonu, a onda pred kraj iste, dok se pripremao za nastup na Europskom prvenstvu, došao je gore spomenuti šok.
Iako je od početka negirao ikakvu upletenost u namještanja rezultata, sud je bio nemilosrdan i Rossi je suspendiran. U trenucima kad je tek trebao odigrati svoj najbolji nogomet.
Juventus mu je dao priliku kad su ga svi odbacili
Juventus mu je vjerovao pa su 1981. godine s njim potpisali ugovor i bili su ga spremni čekati još dvije godine, koje su na kraju ispale tek još jedna. Rossi se vratio tri kola prije kraja sezone 1981./82., odigrao tri utakmice, postigao jedan pogodak te proslavio naslov prvaka. Onda je došao i poziv u reprezentaciju.
"Da, rekao sam da mu ubace drogu u vodu!" Maradonin skandal koji Brazilci nikad neće zaboraviti
Talijani su smatrali kako je bilo boljih opcija od Rossija, koji je toliko dugo bio izvan nogometa te kako on nije trebao naći svoje mjesto u reprezentaciji. To se na neki način činilo točnim nakon što je pružio slabe partije u prva tri susreta na prvenstvu. Italija je u njima sva tri puta odigrala bez pobjednika, što im je bilo dovoljno za prolazak u drugi krug.
Tadašnji sustav natjecanja u drugom krugu donio je četiri skupine s po tri momčadi, od kojih je samo pobjednik skupine prolazio u polufinale. Talijanima posao nije mogao biti teži. Završili su u grupi s braniteljem naslova Argentinom te s Brazilom, momčadi koja je tada igrali najljepši nogomet na svijetu. Neki će čak reći i najljepši u povijesti. Te isto tako momčadi koja je prvi krug završila s tri pobjede i gol razlikom 10:2.
O tom Brazilu napisano je puno toga. Donijeli su jedan novi stil nogometa, s puno kretanja, ubacivanja iz drugog plana, uigranih akcija u kojima sudjeluje više igrača te sitnog veza. I oni zaslužuju svoj tekst, ali ovo je tekst o Azzurrima.
Rossi se probudio kad je bilo najvažnije
Italija je odmah igrala protiv Argentine te tu potvrdila da imaju kvalitetu. Slavili su rezultatom 2:1, no izbornik Bearzot je ponovno kritiziran jer je Rossija ostavio cijeli susret u igri, iako ovaj nije ništa napravio.
Brazil je nakon toga savladao Argentinu 3:1 uz najbolji nogomet do tada i preostala je njihova međusobna utakmica. Utakmica u kojoj je Brazilcima bio dovoljan bod za mjesto u polufinalu, a Talijani su morali savladati premoćnu momčad predvođenu Zicom, Socratesom, Falcaom, Toninhom Cerezom i mnogim drugim veličanstvenim igračima.
I onda se Rossi upalio već u petoj minuti. Antonio Cabrini je našao dovoljno prostora na lijevoj strani za uputiti centaršut na drugu stativu, a tamo se talijanska dvadesetica napokon našla na pravom mjestu i glavom uputila loptu u mrežu.
Moć Brazila prvo se krenula prezentirati. Serginho je odmah promašio zicer, ali ne i Socrates, koji je u 12. minuti provukao loptu pokraj Zoffa u njegov bliži kut. Rossi se ipak ponovno javio u 25. minuti. Falcao i Luizinho su se poigravali u zadnjoj liniji, što je lukavi lisac iskoristio da oduzme loptu i krene sam prema golu te snažnim udarcem probije Waldira. 2:1.
Brazil je nakon toga žestoko napadao, a Zoff je imao svoj dan. Onda je bljesnula jedna kontra plavih i zicer koji je Rossi poslao pokraj gola. Može li i nakon dva postignuta pogotka biti tragičar? Samo par minuta kasnije činilo se da može jer je Brazil izjednačio na 2:2. Za svoju ranije grešku Falcao se iskupio bombom s ruba kaznenog prostora, šutem gdje Zoff nije mogao apsolutno ništa.
No, i tu je brazilsko slavlje trajalo samo šest minuta. Jedan loše očišćen korner u 74. minuti došao je na volej Contija, kojem lopta nije dobro sjela. Nije ni Brazil dobro izašao na zaleđe, pa su Graziani i Rossi ostali sami na pet metara te su zajedno i krenuli udariti loptu. To je ipak prvi napravio Paolo te potvrdio hattrick za 3:2. Do kraja susreta Zoff je upisao obranu prvenstva na udarac Oscara i Talijani su mogli slaviti polufinale.
Svijet je oplakao omiljeni Brazil
Najomiljeniji Brazil morao je kući, nakon samo jednog poraza, ali poraza od čovjeka koji se digao iz pepela. Paolo Rossi bio je otpisan, izbornik je zbog njega bio kritiziran od strane cijele države, a onda je ono što radi najbolje odradio kad je bilo najpotrebnije.
I tu mislimo i a preostale dvije utakmice. U polufinalu je spremio oba pogotka protiv Poljske, a onda je dodao i vodeći pogodak u finalnoj pobjedi protiv Zapadne Njemačke. Na kraju je završio kao najbolji strijelac i igrač prvenstva, iako prve četiri utakmice nije napravio gotovo ništa. No, izbornik je znao kakvog igrača ima i kome treba vjerovati.
Nešto veće od nogometa je tog dana poslalo kišu, ali i Adija Dasslera
Iako mu je bilo tek 25 godina, a dvije godine prije toga nije igrao, Paolo je nakon toga krenuo padati. Nažalost, ozljede koje je zaradio još prije suspenzije su se vraćale. Odigrao je još tri sezone za Juventus, imao je nekih sjajnih partija, ali konstantu potrebno za neku sezonu nazvati odličnom nije imao.
Tri sezone, tri trofeja i nekonstantna forma
Trofeje je u te tri sezone ipak osvojio. 1983. je došao Kup Italije, godinu kasnije Scudetto, a onda i Kup pobjednika kupova prije nego je završio u Milanu. Pri osvajanju svog jedinog europskog trofeja postigao je pet pogodaka.
Slaba sezona u Milanu pa nakon toga jednako slaba u Veroni i karijera je bila gotova. S 30 godina i šest mjeseci odlučio je kako je bilo dosta.
Tako kratka, a tako živopisna, značajna i bitna karijera.
U 48 utakmica za Italiju postigao je 20 pogodaka, a mnogi smatraju da bi bez ozljeda i spomenute suspenzije bio najveći napadač svog vremena. Nažalost, njegovu genijalnost viđali su ljubitelji nogometa puno manje i kraće nego što su mogli.
Preminuo je nakon kratke borbe s karcinomom pluća te je sahranjen u Vicenzi.
FIFA-inu posvetu Rossiju možemo pogledati OVDJE.
