Kažu da se millenialsima, oliti generacijom Y naziva one rođene između 1981. i 1996. godine. No, kao pripadnik iste, mogu primijetiti podosta razlike između ranih i kasnijih "milenijalaca". Ta ranija grupa, kojoj pripadam i sam, imala je podosta drugačiju prvu fazu života od one kasnije, uz uvjet da su pravilno podijeljene na po osam godina.
Tri vijesti o kojima se priča
Tako ova prva grupa milenijalaca zna kako je zvati prijatelje telefonom i praviti se što pristojnijima dok pitaju njihove roditelje je li određena osoba kod kuće. Igrali su se na ulici do kasnih sati, a koliko je to su znali pogledom sata na ruci ili pitajući odraslog prolaznika za tu informaciju. Televiziju su, oni bez luksuza satelitske antene, imali na raspolaganju par programa, a raspored su saznavali teletekstom ili putem TV priloga u dnevnim novinama koji je izlazio petkom.
Nismo ih mogli gledati, ali nogometaše smo znali u dušu
Isto tako, ta generacija znala je izgled, ali i informacije o više nogometaša nego što znaju današnji klinci, a nismo imali niti približno prilike gledati ih kao što je danas slučaj. Imali smo pokoji časopis gdje bi nam tadašnji sjajni novinari otkrivali čudesni svijet novih informacija i imali smo Panini albume pred velika natjecanja. Tako da smo o puno nogometaša znali godište, klub gdje igraju, poziciju te apsolutno kako izgledaju, a da ih nikad nismo vidjeli na djelu.
Prvo svjetsko prvenstvo kojeg se ja sjećam ono je u Italiji 1990. godine, no sjećam se malo toga. Spoznaje da gledam utakmice te trenutka izvođenje kaznenih udaraca između Jugoslavije i Argentine. Što se tiče igrača, iz nekog razloga znao sam tri imena. Zenga, Maradona i Piksi. Kojih razloga, ne pitajte me, nemam pojma. Sličice sam skupljao. Zapravo, skupljao ih je tata, ja sam promatrao i uživao.
Svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u je već bila druga priča. Tada su se pisali rezultati u vlastitu bilježnicu, gledale utakmice, čak i radile vlastite prognoze pa čak i izmišljala svoja prvenstva, gdje bih raspisao apsolutno sve ishode sa strijelcima. Naravno, skupljale su se sličice. Bilo mi je to nešto novo, klinac koji je tek završio četvrti osnovne po prvi put se upoznao s nogometom kao nečime što ga je u potpunosti obuzelo.
Francuska 1998. značilo je ono pravo
Ali, ono 1998. u Francuskoj bilo je prvo pravo i prvenstvo za koje mogu reći kako se i danas sjećam većine golova i utakmica. No, same pripreme za njega bile su posebne. Krenuvši od albuma, pa preko novina i časopisa do bilo kojih drugih informacija koje smo mogli dobiti.
Tako sam došao do informacije o tipu koji se zove Jose Luis Chilavert i na prvenstvo dolazi kao vratar reprezentacije Paragvaja. I to je tip koji izvodi slobodne udarce. I ne samo da ih izvodi, nego iz njih trpa golove te je vjerojatno među najboljim izvođačima na svijetu. Nećemo se lagati, slobodnjaci su nam uvijek zakon, ali kad si klinac pred polaskom u srednju školu, onda ti je onaj tko dobro tuče slobodnjake posebna faca.
Još ako s njim dijelite poziciju, odnosno također ste, neovisno jer ste dovoljno ludi ili niste suviše talentirani za igru u polju, također vratar, nema dalje. Ukratko, Jose Luis Chilavert, ili Mr. Chili, kako sam ga tim putem nazvao sam i "writeao" to po koricama bilježnica, postao je moj idol prije nego sam ga dobio priliku prvi put gledati. Sve zahvaljujući jednom članku u sportskoj reviji te tome da je i u albumu pored svog imena imao i broj golova za reprezentaciju.
Sanjali smo vidjeli Chilija kako trpa slobodnjak
Nije to bio neki novi tip, imao je već svoje pristojne 32 godine, ali Paragvaja nije bilo na prethodna dva "svjetska", a kako saznali išta o tipu koji brani za argentinski Velez Sarsfield te koji je europsku karijeru imao u vrijeme kad je tebi nogomet predstavljao što jače šutnuti gumenu loptu u dvorišni zid.
Pomalo nevjerojatno je današnjim generacijama zamisliti situaciju gdje gotovo da nemamo priliku gledati nogomet na TV, ali gdje smo veći zaljubljenici i fanatici nego što su naši današnji vršnjaci. Možda je stvar upravo u tome što nismo imali hiperprodukciju nogometa, nego smo gledali ono što bismo dobili na ekran. Tako smo očito imali svi iste teme, nekako nam je nogomet svima bio bliži.
Nego, da se vratimo na temu. Jose Luis Chilavert nije bio bilo tko. 1994. godine postao je klupski prvak Južne Amerike, a onda i svijeta (pobjednik Interkontinentalnog Kupa), a 1995. i 1997. je dobio IFFHS nagradu za najboljeg vratara svijeta, koja se dodijeljuje i danas. Istu će dobiti i na kraju 1998.
Paragvaju je bio kapetan i više od toga. Gazda ju svlačionici, onaj koga slušaju i navijači te najvažnije, izvođač kaznenih udaraca i već spomenutih slobodnjaka. Zabio je na velikom natjecanju godinu ranije, na Copa Americi protiv Argentine, no s bijele točke. A mi smo sanjali vidjeti kako Chili zabija iz slobodnjaka.
I to sve dok smo na ulici i na igralištima, kad bismo nešto obranili, odjednom prestali vikati Ladić, Gabrić, Šušnjara ili možda kod nekoga ekstremnijeg Peruzzi, Van der Sar ili Köpke. Obranili bismo neki udarac, a onda na sav glas vikali Chilavert. Ja prvi, a onda i veliki broj svih ostalih, mnogi će se prepoznati u ovom tekstu.
I došlo tako to prvenstvo. Neke utakmice znali smo provesti na ulici i uskakati tek da vidimo rezultat, ali 12. lipnja bilo se kod kuće. I čekalo se samo jedno, slobodnjak Jose Luisa Chilaverta. Ali, oduševio je već i prije toga. Kako je samo jedi moćima skrenuo udarac Stoičkova u stativu, a skinuo je vrhunski i Trifonov slobodnjak. No, ono što smo čekali nije dolazilo, sve do 73. minuta.
Zdravko Zdravkove, rušitelju dječačkih snova!
Onda se dogodilo prekršaj na otprilike 25 metara od gola, ali suviše desno da bi itko pomislio da je s te pozicije realna šansa zabiti. No, on je krenuo s gola i došao do lopte. Prepun samopouzdanja odlučio je uzeti taj slobodnjak. Nebitno što je 0:0 i što eventualno pogađanje živog zida ili vratarovo hvatanje lopte u naručju dovodi do kontre na prazan gol.
Jose Luis došao je do lopte, namjestio se, uhvatio par koraka zaleta i onda uz sjajan luk poslao loptu lijevo od zida, podosta neočekivano u desni kut bugarskih vrata, onaj do koje je putanja još pokoji metar dulja. No, lopta je letjela fantastično, na trenutak smo je vidjeli unutra, no Zdravko Zdravkov to ipak nije dozvolio. Susret je završio 0:0.
Par dana kasnije, nova prilika, protiv Španjolske. Ovog puta nije imao takvu priliku, ali je fantastično branio i sačuvao bod, a formu je prenio i na posljednju utakmicu skupine protiv Nigerije, gdje je Paragvaj slavio 3:1 i otišao u drugi krug na domaćina. Branio je Chilavert i u toj utakmici sve, ponovno je zadržao utakmicu na 0:0, no u produžecima, odnosno u 114. minuti udarac Laurenta Blanca nije uspio. Bio je to prvi zlatni gol u povijesti svjetskih prvenstava i primio ga je baš Chilavert.
2002. godine bio je još bliže
Već u poznim godinama i nakon jednog pokušaja u francuskom Strasbourgu, vratio se Chilavert na prvenstvo 2002. godine, u skupinu sa Slovenijom, Španjolskom i Južnoafričkom Republikom.
Otvorili su protiv Afrikanaca s 2:2, da bi uslijedio novi susret protiv Furije, a Chilavert je prije susreta obećao postići pogodak dobije li priliku. Nažalost po njega, izravno je skrivio pogodak kojim je Španjolska došla dovodstva 2:1. No, dobio je Luis svoju priliku iskupiti se, sa slične pozicije kao protiv Bugarske četiri godine ranije. Ovog puta odabrao je drugačiju stragiju, no Iker Casillas bio je siguran, a Španjolci su do kraja susreta slavili 3:1.
Paragvaj je trebao pobjedu nad Slovenijom i pomoć Španjolaca u posljednjem kolu. Ta je pomoć došla, budući da je Španjolska većinu susreta vodila, ali Paragvajci su u 64. još uvijek gubili od Slovenaca, koji nisu imali nikakve šanse proći skupinu. A onda je izbornik Cesare Maldini izmislio Nelsona Cuevasa, koji je postigao fantastičan pogodak za 1:1, nakon čega je i Jorge Campos povećao rezultat na 2:1.
Novi prodor Cuevasa dogodio se u 78. minuti, kad je zaustavljen prekršajem na gotovo 30 metara od gola. Paragvaj je imao vodstvo vrijedno drugog kruga i pomalo je suludo bilo izvlačiti Chilaverta da pokuša pogoditi tako nešto.
No, suludo je ono što ga je pratilo kroz cijelu karijeru. Došao je Chilavert do te lopte, uhvatio zalet, a onda opalio nevjerojatnu bombu uz njega karakterističan luk koji lopta dobije u letu. Išla je ta lopta unutra, ali Dabanović ju je dohvatio vršcima prstiju, dovoljno da ju skrene u gredu te da veliki Paragvajac ipak ostane bez pogotka na svjetskom prvenstvu.
Cuevas je do kraja spomenutog susreta odradio još jednu magiju i odveo crveno-bijele u drugi krug, gdje ih je čekala Njemačka.
Nažalost, san je tu stao, ovog puta u završnici utakmice. Pogodak je postigao Oliver Neuville u 88. minuti, a Chilavert je nešto ranije imao svoju vjerojatno najbolju priliku iz slobodnog udarca od svih na svjetskim prvenstvima, no šutirao je tim putem preko Kahnovog gola. Očito mu je gol bio preblizu.
Iz Paragvaja su dolazili žestoki napadi na Cesarea Maldinija, koji je ranijeg junaka Cuevasa u ovaj susret uveo tek u prvoj minuti sudačke nadoknade. Chilavert je stao u obranu velikog talijanskog stratega i tako smirio strasti.
Budući predsjednik Paragvaja?
Popularni Bulldog još je kratko branio i onda završio karijeru, a moji istomišljenici i ja nismo uspjeli dočekati utakmicu koju ćemo gledati uživo, a da na njoj vidimo pogodak jednog tako posebnog čovjeka.
Puno toga zanimljivo je u njegovoj karijeri, a među njima je i izjava vezana uz njegovo vrijeme u Zaragozi, od 1988. do 1991. godine.
"Kad sam imao loptu u nogama, navijači su vikali na mene da je se riješim i vratim na gol, poludjeli bi. No, nije me to zanimalo, bavio sam se svojim vještinama. Uskoro sam počeo još jače vježbati kaznene, a onda i slobodne udarce pa je došlo do toga da mi je ponuđena pozicija izvođača istih", rekao je Jose Luis o tom vremenu, dodavši kako je u dresu španjolskog prvoligaša postigao jedan pogodak.
Jednom je izjavio kako bi ostajao nakon treninga te da bi opalio između 80 i 120 slobodnjaka s raznih pozicija.
Završio je karijeru s 59 postignutih pogodaka za klubove te osam za reprezentaciju. Drugi je najefikasniji vratar u povijesti nogometa iza Rogerija Cenija, najefikasniji vratar reprezentativnog nogometa te jedan od dvojice koji su u karijeri postigli hattrick.
Nakon karijere nije se odmah bacio u politiku, iako su ankete vodile tome da ima najveće šanse postati predsjednikom Paragvaja ako bi se za isto odlučio natjecati. I odlučio je, bit će kandidat za predsjednika na izborima iduće godine te je napisao počistiti državu od korupcije i kriminala.
— José Luis FelixChilavert Gonzalez (@JoseLChilavert_) December 24, 2020
Ako uistinu postane predsjednik, bit će drugi profesionalni nogometaš koji je postao čelnikom svoje države, nakon Georgea Weaha te prvi predsjednik koji je igrao na svjetskom prvenstvu. Ostao je samo žal što tamo nije postigao pogodak.
A bio je tome blizu, no na žalost svih nas, njegovi kolege na golovima Bugarske, Španjolske i Slovenije to ipak nisu dozvolili.
