Afrički nogomet dugo vremena nije bio nešto što se smatralo ozbiljnom stvari. Istina, Egipat je taj kontinent predstavio već na drugom svjetskom prvenstvu, 1934. godine u Italiji, gdje su u turniru na ispadanje poraženi u prvom kolu od Mađara rezultatom 4:2, ali to je na neko dulje vrijeme od njih bilo to.
Iduće ukazivanje Afrikanaca bili su Marokanci 1970. u Meksiku te Zair u Njemačkoj četiri godine kasnije. Marokanci su nakon tijesnog poraza od Zapadne Njemačke i nešto uvjerljivijeg od Perua, uspjeli u trećem susretu protiv Bugarske uzeti prvi afrički bod. Zair, tj. današnji DR Kongo nije bio ni približno toliko dobar.
Zair je poražen 0:2 od Škotske te 0:3 od Brazila, a između toga došao je poraz 0:9 od Jugoslavije. Uz poraz El Salvadora 10:1 od Mađarske, 1982. godine, to je najveći poraz u povijesti SP-a do danas.
Tunisu prva pobjeda, Maroku prvi prolaz skupine
1978. godine Tunis je prvenstvo otvorio pobjedom protiv Meksika, 3:1, prvom afričkom pobjedom uopće, no poraz od Poljske i bod protiv Zapadne Njemačke ostavili su ih bez drugog kruga.
1982. godine prvi put su Afrikanci došli s dvije reprezentacije. Alžir je ostao kratak za drugi krug zbog Sramote u Gijonu, kad su Zapadna Njemačka (koju su ranije savladali) i Austrija odradili susret uz rezultat kakav je oboma odgovarao (1:0), a taj susret bio je motivacija za uvođenje pravila da se posljednji susreti skupine moraju igrati istovremeno.
Druga reprezentacija u Španjolskoj bio je Kamerun, koji je postao prva reprezentacija koja je svjetsko prvenstvo završila bez poraza, a da nije prošla skupinu. Tri neodlučena rezultata, protiv Poljske, Italije i Perua, upisala je reprezentacija čiji je napad predvodio 30-godišnji napadač Bastije, Roger Milla.
Alžir nije uspio niti četiri godine kasnije, no dokaz napretka afričkog nogometa bili su Marokanci, koji su u Meksiku postali prva afrička momčad koja se kvalificirala kroz grupnu u nokaut fazu. Osvojili su prvo mjesto u skupini s Engleskom, Poljskom i Portugalom, a onda su u osmini finala poraženi 1:0 od Zapadne Njemačke, pogotkom Lothara Mathausa tek u 88. minuti.
Osjetili ste domaćinske uvjete kažete? Niste vi igrali na Atahualpi...!
Onda je došla Italija 1990. godine, a Afriku su predstavljali Egipat i Kamerun.
Kamerun je na prvenstvo došao nakon što je pred 90 tisuća domaćih navijača savladao Nigeriju te izborio završne kvalifikacije gdje su u dva susreta vrlo lako savladali Tunis. Junak momčadi bio je François Omam-Biyik, 24-godišnji napadač francuskog Lavala, koji se prometnuo u glavnu zvijezdu reprezentacije.
Kamerun u krizi, Milla na plaži Reuniona
Roger Milla se iz reprezentacije umirovio dvije godine ranije. Igrao je za JS Saint-Pierroise, klub s Reuniona, francuskog teritorija unutar Indijskog oceana, istočno od Madagaskara. Tih godina je na Reunionu svoju prvu loptu šutnuo najpoznatiji izdanak tog otočja, Dimitri Payet, no u nogometnom kontekstu je Reunion tada predstavljao praktički rekreaciju. Uostalom, bilo mu je 38 godina.
Za nacionalnu momčad nastupao je 15 godina te je postao njihova ikona, a bila je iza njega i lijepa klupska karijera. U dresu Bastije, Valencienessa, Montpelliera i Monaca upisao je 295 nastupa i 104 pogotka u prva dva ligaška ranga francuskog nogometa. Namjeravao je natjecanje u Italiji pratiti kao navijač, ali viša tijela imala su druge planove.
"Završiti moju karijeru na Reunionu bilo je vrlo idilično i nisam ništa bolje mogao zamisliti", izjavio je jednom Milla, koji je na Reunionu bio neupitno najbolji igrač, a da nije ozbiljno niti trenirao. Uostalom, bilo je to vrijeme kad se već s 32 navršene godine igračima nakon svake sezone postavljalo pitanje "koliko još" te su završavali na "godina za godinu" ugovorima. 34-35 bio je neki prosjek kad su se karijere završavale jer se više nije moglo pratiti tempo mlađih i spremnijih.
Predsjedniku se ne može reći ne
Kamerun je loše otvorio godinu. Došli su na Kup nacija kao branitelji naslova, a onda su isti napustili već u grupnoj fazi. Momčad nije izgledala dobro, a puno se od njih očekivalo. Zabrinutost je došla do državnog vrha, gdje je predsjednik Paul Biya odlučio uzeti telefon.
Da, Biya, isti onaj tip koji ovih dana slavi 40. godišnjicu na čelu Kameruna, tada tek u svom drugom mandatu. On je prvo napisao državni dekret kojim izborniku nameće obavezu da Millu pozove u reprezentaciju, a onda je odradio spomenuti telefonski poziv, upravo s Millom.
Roger je isto ostao bez izbora, spremio je svoje stvari, srknuo koktel te u čaši ostavio samo kišobrančić i s plaže se uputio na pripreme, gdje nije znao kako će biti dočekan. Naime, Milla je godinama bio svojevrsni gazda reprezentacije, gdje je njegova riječ bila svetinja, a suigrači takav stil, takvu svojevrsnu diktaturu nisu u potpunosti preferirali. A sad im se vraća 38-godišnjak kao spasitelj reprezentacije?
Milla je na prvenstvo otišao kao drugi najstariji igrač, iza engleskog vratara Petera Shiltona, koji je bio već u petom desetljeću. Isto tako, samo tri igrača u polju, oliti igrači koji nisu vratari, na cijelom prvenstvu navršili su bili 35 godina. Osim Mille to su bili belgijska ikona Eric Gerets s 36 godina i Safet Sušić koji je Jugoslaviju predvodio s 35 na leđima.
Kamerun je napravio šok već u prvom susretu. Savladali su branitelja naslova prvaka svijeta, Argentinu, rezultatom 1:0. Milla je u igru ušao u 81. minuti te nije napravio ništa bitno. Strijelac je bio gore spomenuti Omam-Biyik, koji je potvrdio status novog lidera ekipe. Čudo na San Siru i nevjerica Diega Maradone.
U idućem susretu protiv Rumunjske nisu bili dobri. Jedan drugi Maradona, onaj s Karpata, pravim imenon Gheorghe Hagi, pravio im je velike probleme, vratar Thomas N'Kono imao je utakmicu života. Izbornik Valeri Nepomniači potez odluke povukao je u 58. minuti. Roger Milla ušao je u utakmicu umjesto 16 godina mlađeg Maboanga. Bila je to zamjena s najvećom razlikom u godinama u povijesti svjetskih prvenstava.
38-godišnji "Miller" odvodi Kamerun u drugi krug
Miller, kako je svojim rodnim prezimenom predstavljen na službenoj grafici u TV prijenosu, doživio je do tada najslavnije trenutke karijere u 78. i 86. minuti. Kod prvog pogotka je nadskočio Andonea (mnogi i danas vjeruju da je trebao biti suđen prekršaj) i poslao loptu kraj Lunga u mrežu, dok je kod drugog pokupio otpadak, a onda ga munjevito zakucao pod mrežu. Rumunjska je uspjela u 88. minuti tek zabiti počasni pogodak.
Kamerun je nakon dva susreta izborio osminu finala pa ih poraz 0:4 od SSSR-a nije suviše zabolio. Bila je to posljednja utakmica SSSR-a na velikim natjecanjima. Pred raspad države upisali su uvjerljivu pobjedu, no porazi u prva dva susreta su ih eliminirali.
Nešto veće od nogometa je tog dana poslalo kišu, ali i Adija Dasslera
Osmina finala donijela im je Kolumbiju, reprezentaciju o kojoj se puno govorilo, predvođenu osebujnim Carlosom Valderramom. Domaćin je bio napuljski San Paolo, danas stadion Diego Maradona (da ga spomenemo i treći put u ovom tekstu).
Zvijezde su na početku bili vratari. S jedne strane ponovno odlični N'Kono, s druge strane ludi Rene Higuita.
Pamtit ćemo Higuitu, a on će pamtiti Millu
Vrijeme za Millu, ponovno napisanog Miller, došlo je sada već u 54. minuti. Do kraja regularnog dijela susreta nije bio opasan. Većina akcije događala se oko kamerunskog gola, no pogodaka u 90 minuta nije bilo. Kamerun je u produžecima postao opasniji, a napokon su pogodili u 106. minuti, odnosno u prvom napadu drugog produžetka. Milla je primio loptu izvan kaznenog prostora, riješio se čuvara, a onda ju je lagano podigao ispred Higuite u bliži gornji kut njegovih vrata. Afrika je bila na nogama.
Tri minute kasnije vidjeli smo svu ludost Higuite. Zaigrao se s loptom na oko 25 metara od svog gola, Milla mu je istu oduzeo te u čistu mrežu poentirao. Uslijedio je novi ples gdje mu je partnerica, sad već na prvenstvu standardno, bila korner zastavica. Kolumbijci su postigli počasni pogodak, ali nije bilo dovoljno. Kamerun je završio u četvrtfinalu, Rene Higuita ipak nije bio loše sreće kao Andres Escobar četiri godine kasnije, a 38-godišnjak je postigao četiri pogotka na svjetskom nogometnom prvenstvu.
Četvrtfinale donijelo je Englesku, koja je već po pravilu došla s ambicijama uspona na svjetski tron. Sjajna momčad predvođena ponajboljim napadačem svijeta, Garyjem Linekerom te zvijezdama poput Gascoignea, Platta i Waddlea bila je naravno favorit. No, Nepobjedivi lavovi su te godine odlučili daleko lansirati svoju riku.
Fantastična utakmica protiv Engleske i kraj bajke
Plattu se namjere Afrikanaca nisu svidjele pa je u 25. minuti doveo Gordi albion u vodstvo, no nije Kamerun slučajno bio tu. Milla je uveden već na poluvremenu, a u 61. minuti došlo je izjednačenje. Gascoigne je oštro ušao u Millu, kojem je poslana lopta u gol šansu i sudac je pokazao na bijelu točku.
Kazneni udarac u pogodak je pretvorio Kunde, a Engleska je šokirana četiri minute kasnije. Milla se sjajno oslobodio čuvara na otprilike 25 metara od gola te se okrenuo i krenuo prema istom. U pravom trenutku gurnuo je loptu desno za Ekekea koji u punom trku samo lagano špicem podiže preko Shiltona.
Kamerun je bio na rubu još jednog šoka, no čini se da je njihova bajka na ovoj utakmici ipak morala stati. Shilton je prvo obranio zicer Omamu-Biyiku, a onda je došla 83. minuta. Prekršaj na Garyju Linekeru bio je neupitan, no isto tako se dogodio na crti kaznenog prostora Kameruna. I današnje pregledavanje snimke ne može nas navesti na sigurni zaključak o mjestu prekršaja. Ipak, sudac je odmah pokazao na bijelu točku, a Lineker je sam preuzeo odgovornost i pogodio te susret odveo u produžetke.
Shilton je upisao još jednu sjajnu obranu, a onda se otišlo u produžetke, gdje je koncentracija Kamerunaca pala tik pred pauzu između dva dodatna perioda. Lineker je pobjegao, vratar ga je srušio i dosuđen je još jedan kazneni udarac, koji je isti igrač pretvorio u pogodak. Kamerun se nije uspio vratiti i Engleska je otišla u polufinale, gdje je došao poraz od Nijemaca nakon izvođenja jedanaesteraca i jedna od najpoznatijih izjava u povijesti nogometa, izrečena od strane Linekera.
Simpatije cijelog svijeta za Millu i lavove
Kamerun je otišao kući uz simpatije cijelog nogometnog svijeta te uz sedam postignutih pogodaka iz pet susreta. U njih šest sudjelovao je 38-godišnji Roger Milla, četiri puta kao strijelac, jednom kao asistent i jednom kao čovjek koji je izborio kazneni udarac. Niti jednu utakmicu nije započeo u udarnom sastavu, ali svaki put je ulaskom u igru radio potrebnu promjenu.
Milla se vratio nakon prvenstva u Kamerun, u jedan od njihovih najvećih klubova, Tonnerre Yaoundé. 13 godina ranije iz tog kluba otišao je u Europu, a sad je tamo odigrao još četiri godine. I to kako. U 116 ligaških utakmica postigao je 89 pogodaka.
Novi izbornik Henri Michel nije imao druge nego pozvati ga u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovog puta bio je najstariji igrač cijelog prvenstva, a to ne bi bilo to da se još jednom nije upisao u povijest.
U susretu protiv Švedske koji je završio 2:2 nije zaigrao, da bi u porazu od Brazila 3:0 dobio priliku od 64. minute, postavši tada najstariji nogometaš koji je nastupio na SP (do danas su ga prestigli tek vratari Mondragon i El Hadary).
Rekord koji nitko nikad neće srušiti
Taj svoj rekord popravio je u posljednjem susretu skupine protiv Rusije, no i postavio još jedan. Nade Kamerunaca u prolaz skupine ugasili su Rusi već do odmora, vodstvom 3:0. Milla je ponovno ušao na poluvremenu, a onda se već u prvoj akciji upisao u strijelce.
Ovog puta s prezimenom Miller na leđima i svojom standardnom devetkom ispod njega, uspio se Roger othrvati dvojici ruskih čuvara i savladati Čerčesova, čovjeka kojem smo 24 godina kasnije u njegovoj Rusiji mi Hrvati učinili da ostane i bez posljednjih vlasi kose na glavi.
Kamerun se do kraja susreta nije vratio, nego je primio još tri komada za ukupnu pobjedu Rusije 6:1. Pet pogodaka postigao je Oleg Salenko koji je tako postao jedini čovjek koji je na jednoj utakmici svjetskog prvenstva postigao pet pogodaka, a na kraju prvenstva postao je i jedini čovjek u povijesti koji je postao najbolji strijelac istog, a da je njegova reprezentacija ispala u grupnoj fazi.
Tako smo na istoj utakmici dobili Salenkove rekorde, ali i rekord Mille kao najstarijeg strijelca, rekord kojem se do sada nitko nije ni približio. Drugi najstariji strijelac je Gunnar Gren, koji je još 1958. godine poentirao s 37 godina i 236 dana, a treći je Cuauhtémoc Blanco. Blanca i Grena će u Katru imati priliku skinuti Cristiano Ronaldo.
Milla je karijeru završio dvije godine kasnije, nakon što je ipak otišao još malo igrati u ljepše krajeve nego što nudi sumorni Kamerun. Bila je to Indonezija, gdje je u dvije sezone odigrao 35 utakmice te postigao 41 pogodak. Onda je odlučio reći da je dosta, s pune 44 godine napokon je prestao tresti mreže.
Danas je Milli 70 godina, a FIFA ga se često sjeti kad je riječ o raznim gala večerima ili ždrijebovima, gdje se on vrlo rado odazove.
2007. godine Afrička nogometna federacija (CAF) proglasila ga je najboljim afričkim nogometašem u posljednjih 50 godina.
"Kamerun me natjerao da 1994. ponovno zaigram na svjetskom prvenstvu jer su vjerovali da sam jedini sposoban postizati golove. Nisu vjerovali niti u jednog drugog igrača u momčadi", jedna je od izjava Mille godinama nakon završetka karijere.
Pomalo u stilu Muhamada Alija zar ne? Ali, takvi su često genijalci, zar ne, što ovaj čovjek svakako je!
