Još se sabiru dojmovi od sinoćnje utakmice. Nekoliko sati poslije utakmice završili smo u jednom baru sa skupinom hrvatskih navijača, poznanika koje znamo s mnogobrojnih putovanja.
Analizirali smo i secirali utakmicu s Argentinom, ljutili se i raspravljali, s iskrivljenim glagolima spominjali suca koji sjedio u VAR sobi i protiv Francuske u finalu u Rusiji, tada je inzistirao da glavni sudac pogleda onu ruku Perišića, no naposljetku smo došli do jedinstvenog zaključka.
Noć je u Dohi bila duga, na početku i tužna, a kako se bližila zora i kako je popuštao prvotni dojam razočarenja, atmosfera je postajala sve veselija.
Zora je skinula tugu s lica
Svi skupa smo postajali svjesniji da je Hrvatska napravila veliki rezultat unatoč porazu od Argentine u polufinalu i bez obzira kako će završiti utakmica za treće mjesto s poraženom reprezentacijom iz drugog polufinalnog ogleda Francuska – Maroko.
Naravno da treba sve učiniti kako bi se došlo do trećeg mjesta. Ipak nije isto biti treći ili četvrti. Znamo koliko nam je veselja donijela ona brončana medalja iz Francuske 1998.
Nije isto završiti turnir s pobjedom ili porazom, to je sasvim jasno, ali čak ni eventualni poraz neće u mnogome pokvariti ukupni dojam.
Hrvatska je drugi put zaredom došla do polufinala Svjetskog prvenstva, na tom putu izbacila je u četvrtfinalu najvećeg favorita turnira, peterostrukog prvaka svijeta Brazil.
Povijesna pobjeda protiv Brazila
Za mnoge je to najveća pobjeda hrvatske reprezentacije u povijesti. Brazil je ipak Brazil, a Selecao je pao u četvrtfinalu Mundijala. Toj pobjedi možda su se još više od Hrvata veselili Argentinci.
Hrvati su im učinili veliku uslugu, s puta su im maknuli suparnika kojeg su se najviše plašili i kojem su priznavali da je najjači i najveći favorit prvenstva. Vatreni su za Gauče odigrali sličnu ulogu kao što su Belgijci za Francuze prije četiri godine u Rusiji.
Ipak, ne može se reći da je to bila pirova pobjeda, iako su se Vatreni potajno nadali naslovu prvaka svijeta. Nisu o tome htjeli pričati naglas i galamiti kao neki drugi, ali znamo da su si zadali taj cilj. Razočarenje i tuga hrvatskih igrača, posebice kapetana Luke Modrića sve govori.
Još jedan veličanstven doček
Vatreni nisu uspjeli uzeti zlato, ali tko može reći da je polufinale malo!? Nećemo ponavljati priču o maloj zemlji jer Hrvatska možda jest mala po broju stanovnika i veličini zemlje, ali je velika po snazi njezina nogometa. Što je nekoć bio Urugvaj, to je danas Hrvatska. „Mali div“ svjetskog nogometa.
Kako dani budu prolazili, razočarenje hrvatskih navijača bit će sve manje i manje. Ako možda nisu danas, već sutra-prekosutra opet će biti ispunjeni velikim ponosom. Nimalo ne sumnjamo da će doček biti impresivan, štoviše, veličanstven. Zagreb i čitava Hrvatska opet će gorjeti. Vatreni su to zaslužili.