Nije problem, a kamoli tragedija izgubiti u prijateljskoj utakmici, još k tome od Brazila, povijesne nogometne supervelesile, po mnogima prvog favorita Svjetskog prvenstva. No jesmo li svi skupa bar malo pametniji, je li utakmica riješila neke probleme, jesmo li uočili nešto novo, hoće li biti izvučene pouke?
Puno pitanja, malo pravih odgovora, što je u konačnici i logično, jer nakon prijateljskih utakmica obično se ne može previše toga zaključiti. Na jedno ipak, vjerujemo, treba upozoriti, nešto što je vidljivo i što nas brine.
Stav hrvatskih reprezentativaca o nekim pitanjima nije se promijenio, i to već godinama. Prisjetite se izjava nakon poraza od Brazila na svjetskim prvenstvima 2006. i 2014. i vidjet ćete "copy-paste" razmišljanja, kao da smo u beskrajnom danu.
Što u nogometu znači dobrih 45 minuta ili jedan sat? Svaki put Hrvatska odigra dobro ili solidno protiv Brazila, pa na kraju izgubi, a kasnije protiv slabijih igra loše i ne plasira se dalje. Nikada ne ispadne dobro kada se od poraza rade pobjede, tu ste uvijek na krivom tragu. Na pogreškama treba učiti da se ne bi ponovile. Nadamo se da su izvučene neke pouke. Ako jesu, onda sve skupa ima smisla.
Poraz nikad ne može biti pobjeda
Jedna je od pouka možda da nema mjestu zadovoljstvu nakon poraza, pa makar i od velikog Brazila. Razlika od velikih i nešto manjih reprezentacija i jest u tome što su veliki u stanju biti maksimalno koncentrirani do posljednjeg sučeva zvižduka, a ovima manjima u pravilu popusti koncentracija u trenucima kada se utakmica lomi.
Da biste pobijedili Brazil ili uzeli barem remi, morate igrati agresivno, jasno je da se morate dobro braniti, ali teško ćete ostati neporaženi ako ne igrate dovoljno ofenzivno, ako ne pokušavate barem u pojedinim trenucima pritisnuti njihovu zadnju liniju, ako sustavno ne tražite izlazak u kontru i dobru šansu za pogodak. Hrvatska je izgledala solidno, u pojedinim trenucima i vrlo dobro u sredini, ali bila je jalova prema naprijed, premalo kreativna i s vidljivom namjerom da češće zaprijeti.
Naravno, lako je reći što bi trebalo, a jako teško to ostvariti protiv Brazila. Međutim, porazi iz prijašnjih ogleda daju jasne smjernice – ako niste dovoljno napadački orijentirani, Brazil će prije ili kasnije naći pukotinu ili će obrana napraviti fatalnu pogrešku. Vidljivo je da je ofenzivni potencijal momčadi skučen ako na jednoj od bočnih pozicija igra klasični stoper.
Problem lijevog beka
Dalićeva je ideja da pojača obrambeni blok, Domagoj Vida na bekovskoj poziciji može solidno odigrati u obrani, ali kad se krene prema naprijed, prilično je tanak. To je problem koji mogu riješiti krilni igrači ako imaju svoj dan, ako su u velikoj formi, no teško je protiv Brazila probijati stranu ako nema dovoljne suradnje beka i krila. Zaključak bi bio da protiv Brazila morate više riskirati da biste izvukli nešto, da sve ne bi ostalo na priči kako se igralo dobro sat vremena.
Možda najveću pouku mogu izvući igrači koji ulaze s klupe. Jučer nisu bili mentalno dovoljno spremni i zagrijani. OK, Neymara je jako teško čuvati, pogotovo kada uđe u šesnaesterac i morate paziti da ne napravite prekršaj za najstrožu kaznu, ali jasno je da se ipak mora ići u blok dovoljno čvrsto i odlučno, i da to moraju s istom odlučnošću odraditi barem dvojica. Hrvatska će protiv Argentine i Lionela Messija imati sličan posao, Messija je još teže čuvati, to nikako ne može samo jedan igrač, tko god ide u duel, mora imati pomoć.
Mora se malo i riskirati, u suprotnom samo vas puka sreća ili čudesna reakcija vratara mogu spasiti. Vrsaljko je trebao pomoć suigrača i nije ju dobio, Kovačić je išao premlako, Ćaleta-Car bio je predaleko, a kada ostanete sami na vjetrometini s Neymarom, možete se samo prekrižiti.
Ako se prvi pogodak najprije može pripisati genijalnosti brazilskog velemajstora, drugi gol pao je nakon klasične dekoncentracije i nepažnje hrvatske obrane, odnosno Tina Jedvaja, koji je dopustio Firminu da se ubaci ispred njega, što je rezultiralo golom koji je podosta pokvario ukupan dojam.
Klupa ipak nije baš tako dugačka
Koliko god se pričalo o dugačkoj hrvatskoj klupi i slatkim brigama za izbornika koga staviti u momčad, to je samo djelomično točno, izbor ipak nije tako preširok kako ponekad mislimo ili bismo željeli. Kada protiv velesile tipa Brazila glavne vedete izađu, razlika se jasno vidi. Primjerice, dakako da nije isto je li na terenu Modrić ili Kovačić, Vrsaljko ili Jedvaj, Ćorluka ili Ćaleta-Car... No to nije samo hrvatski problem, pa ni Brazilu nije isto igrali Neymar ili netko drugi, tko god on bio.
Bilo je dobrih stvari, daleko od toga, Rebić je izgledao moćno, Perišić još trokira, ali krila bi mogla biti moćni forte hrvatske vrste. Posjed lopte i izražena kombinatorika u pojedinim trenucima bili su na visokoj razini, ali kako rekosmo, nedostajalo je više odlučnosti prema naprijed, više kreativnosti u posljednjem pasu, što je istaknuo i sam izbornik.
Dalić je nakon utakmice izgledao kao stručnjak koji čvrsto stoji na zemlji i vidi sve pogreške. Istaknuo je dobre stvari, ali nije nudio sliku zadovoljnog čovjeka. Mislimo da je to dobro, kada se izgubi nema mjestu pretjeranom zadovoljstvu, mora se biti samokritičnim, taj mentalitet treba održavati, po svaku cijenu tražiti pogreške, popravljati ih i tražiti rješenja, a ne se uljuljkati u neku lažnu sliku, primjerice dobre igre od sat vremena.
Dalić radi po svome i ne libi se reći što nije dobro
Nogomet se igra 90 minuta i može se i pobijediti i izgubiti u zadnjoj minuti, a što je bilo prije toga naposljetku je potpuno nevažno. Na Svjetskom prvenstvu takve se pogreške ne praštaju, hrvatski reprezentativci tu su lekciju već davno trebali svladati, opekli su se već nekoliko puta.
Dalić je, čini se, svega toga svjestan, svjestan je da mora nešto promijeniti u odnosu na prijašnje turnire kako bi konačni rezultat bio bolji. Prema našem mišljenju, zasad mu je pristup vrlo dobar, ne libi se kao prethodnici javno reći što ne valja, tko nije odigrao dobro, a tko je odigrao dobro i može računati na minutažu.
Recimo, u slučaju Rebića jasno je pokazao da ne bježi od mogućeg konflikta s glavnim vedetama, tu je pokazao oštrinu i odlučnost da nikome ne podilazi. Naravno, sve to treba dozirati, a on zasad fino balansira i nudi sliku izbornika koji će raditi po svome, sviđalo se to nekome ili ne.
Očito mu je rezon: ako već mora pasti, neka padne zbog vlastitih promišljanja i mogućih pogrešaka, a ne da ide linijom manjeg otpora i povlači poteze za koje intimno misli da nisu dobri. Hoće li Dalić izdržati u istom stilu do kraja, hoće li biti tako odlučan i kada počne turnir, tek ćemo vidjeti, ali zasad nam njegova promišljanja nude nadu da će pogreške biti popravljene i da bi na ovom Mundijalu mnogo toga moglo biti bolje nego na prijašnjim.
