Hrvatska reprezentacija i izbornik Zlatko Dalić imali su mnogo problema uoči prevažne kvalifikacijske utakmice s Walesom. Situacija je bila opasna, atmosfera je bila napeta, nedostajalo je mnogo igrača, a suparnik uopće nije bio bezazlen.
Na kraju je sve dobro završilo, no neće uvijek biti tako ako se nastavi s praksom sumnjivih odustajanja ili opuštanja prvotimaca zbog manjka konkurencije. Prevencija je najbolji lijek, na vrijeme treba rješavati probleme.
Hrvatska pobijedila Wales i osvojila važne bodove u borbi za Euro 2020.!
Ivan Perišić i Luka Modrić iznijeli su najveći teret protiv Walesa. Hrvatska je došla do pobjede ponajviše njihovom zaslugom. Cijela momčad bila je dobra, no oni su bili najbolji igrači iznimno važne kvalifikacijske utakmice koja je usmjerila vatreni brod prema mirnijoj luci.
To se od njih i očekuje, njih dvojica plus Ivan Rakitić stupovi su hrvatske reprezentacije i tri najveće zvijezde Dalićeve momčadi. Ako neće prekaljeni senatori, tko će, reći će mnogi.
Modrić nabrijan do daske
Doduše, Ivan Perišić odavno nije tako dobro odigrao kao protiv Walesa, zasluženo je proglašen najboljim igračem utakmice, dok je Modrić više-manje konstantan kada igra za Hrvatsku, iako ni on, ruku na srce, nije blistao u nekim posljednjim utakmicama, recimo u Budimpešti protiv Mađarske.
Međutim, ako i ponekad ne blista, Modrić je u pravilu barem na solidnoj razini. Rijetki su petci kada u potpunosti podbaci. On uvijek izgleda kao da je željan igre, kapetan nikada ne „tankira“ kada igra za Hrvatsku, iako zna da je praktički nedodirljiv i kako god igrao, neće završiti na klupi.
To je njegova možda i najveća odlika. Međutim, mnogi su primijetili da je protiv Walesa bio posebno motiviran, baš nabrijan do daske, otprilike kao na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Utakmica je bila jako važna, vjerojatno i najvažnija u cijelim kvalifikacijama, odlučivala je o mnogo toga, možda i o statusu izbornika, pa je i logično da je kapetan upirao iz sve snage. Na neki način spašavao je i sebe, i momčad, i izbornika.
No čini nam se da je imao i dodatni motiv, možda povezan s nekim suigračima koji su propustili ili će tek propustiti reprezentativne akcije zbog različitih razloga. I ne mislimo tu samo na Rakitića, ne mislimo ni samo na A reprezentaciju.
Kapetan poslao jasnu poruku
Modrić je tako „giljao“ i toliko se iscijedio po doista sparnom vremenu kao da je htio poslati poruku da hrvatski nogometaši koji su ga opet izabrali za najboljeg igrača godine, iako ove sezone Real nije ništa osvojio, a ni on bogzna što odigrao, nisu pogriješili kada su glasali za njega. Možda griješimo, ali iskustvo nam govori da je vatra u Modrićevim očima ovaj put plamtjela dodatnim sjajem, kao da je netko dolio bačvu kerozina.
U svakom sprintu plamteći jezici iz njegovih očiju lizali su tribine koje su ustale da mu prirede ovacije kada je potpuno izmožden izlazio s travnjaka. Ljudi su vidjeli da je dao baš sve što je imao. Kazaljka se zalijepila za dno, Modrićev motor gutao je talog s dna rezervoara, radilica mu je radila još samo po inerciji.
Novi šok za Dalića i Vatrene: Čak ni superzvijezde ne treba moliti da igraju za Hrvatsku
Kao da je htio sve podsjetiti da je upravo on godinama ključan igrač hrvatske reprezentacije i da se na njega uvijek može računati; i kada je u formi u klubu, i kada nije u nekoj blistavoj formi, i kada je umoran, i kada je duševno povrijeđen, i kada mu na travnjaku i izvan njega ne ide sve od ruke, i kada osjeća da nije na pravičan način tretiran od strane hrvatskih medija, navijača, politike, pravosuđa…
Kult reprezentacije treba očuvati
Bilo je i takvih trenutaka u karijeri, i to ne tako davno. Nećemo ulaziti u to je li uvijek bio u pravu i je li možda nešto zgriješio, nismo ni suci ni porota, no jedna stvar ne može mu se poreći – reprezentacija mu je uvijek bila na prvom mjestu.
Kapetan je u Osijeku poslao poruku koju su svi razumjeli, a da ništa nije morao naglas reći. Ne može uvijek sve ići kao po loju, ni u životu ni u nogometu, ne morate biti u nekim prijateljskim odnosima s baš svim igračima u svlačionici, ne morate biti ni previše omiljeni u javnosti, no i kada nije sve po željama, treba stisnuti zube i dati sve od sebe za hrvatske boje.
Igra se za Hrvatsku, a ne za nekog poimenično, u toj su priči pojedinačni interesi i osobni osjećaji nebitni. Što se tiče odnosa prema hrvatskom dresu, Modrić je bio primjer i kada nije nosio kapetansku traku. Kada se igra natjecateljska utakmica, kada je važno, bio on umoran ili čak lakše ozlijeđen, uvijek je na raspolaganju. Uvijek gord i nikada plačljiv.
Uostalom, takav pristup svih dosadašnjih generacija izgradio je kult hrvatske reprezentacije, koji se može održati jedino ako će svi, bez iznimke, nastaviti razmišljati na sličan način. Jer „kancerogena oboljenja“ brzo metastaziraju ako se ne sasijeku u korijenu.
