Dejan Lovren otvorenim izjavama nakon utakmica ili u podužim intervjuima nerijetko pokreće rasprave. Tako je bilo i nakon sinoćnje utakmice s Rusijom u Moskvi.
''Nedostaje nam taj broj devet, neki ubojiti napadač, ušao je Livaja, možda mrvicu prekasno. Imamo još svije utakmice, svi će dobiti priliku. Sve je lijepo, dodavati se oko 16 metara, ali to ne donosi bodove. Dobro su nas stisnuli, imali smo neke šanse, ali nisu dobre da završimo s udarcem prema golu'', kazao je Lovren.
To je sukus utakmice na Lužnjikiju. Oba suparnika izašla su na teren praznih pušaka. Od Rusa bi se to možda i očekivalo, oni nemaju dostatnu kvalitetu, ali od Hrvatske se ipak očekuje više, bez obzira na važne izostanke. Bod nije loš, bilo je tu i dobrih stvari što se tiče igre, no igranje s vatrom se ne preporučuje.
Hrvatska treba pobjedu u Slovačkoj da mirnije dočeka finiš kvalifikacija
I sinoć se vidjelo i osjetilo da je Hrvatska kvalitetnija, ali isto tako da nikako ne uspijeva iskoristiti tu kvalitetu. Vatreni su odigrali na sigurno, kao da im je bod bio dovoljan. Stječe se dojam da bi odnijeli tri boda da su bili hrabriji i ofenzivniji. No zato se mora prilagoditi taktička varijanta.
Najvažnije je plasirati se u Katar, međutim taktika kornjačinog sprinta može biti vrlo opasna. Ako se sve svede na jednu utakmicu, onu zadnju s Rusijom u Hrvatskoj, faktor sreće igrat će sve važniju ulogu, jer u jednoj utakmici sve je moguće. Hrvatska je daleko najkvalitetnija reprezentacija u skupini i faktor sreće trebala bi pokušati svesti na što je moguće manju mjeru. To joj se najviše isplati.
Međutim, neće ga svesti ako će i u Slovačkoj igrati na isti način kao u Rusiji. Hrvatskoj treba pobjeda kako bi zagrabila dugačkim koracima prema Kataru. Mnogi su mišljenja da Hrvatska u trenutačnim formacijskim postavkama ne iskorištava dovoljno svoj ofenzivni potencijal.
Ako nemaš u momčadi klasičnog centarfora, ako već nije pozvan Bruno Petković koji je igrao tog sidraša na kojeg su odapinjani centaršutovi, a imaš više nego dovoljno ostalih ofenzivnih igrača, trebao bi nešto pokušati mijenjati.
Centaršutovi nemaju metu ako nema centarfora
Dalić je bilo jasno da klasičnih 4-2-3-1 neće imati prođu bez centarfora. Tražio je rješenje sa svojevrsnim rombom, iako ne klasičnim, s pretvaranjem Ivana Perišića u drugu špicu, no on je u stanju puno više dati kada igra na svojoj prirodnoj krilnoj poziciji.
U teoriji, a i u praksi romb bez dva klasična napadača teško da može polučiti dobre rezultate. Centaršutovi teško će pronaći mete ako ih nema tamo tko prihvatiti. Zato je Hrvatska i izgledala bez opasno, iako je bilo upotrebljivih centaršutova. Iz svega je posve logično da se završilo bez golova, ali i bez pravih šansi.
Budući da se igra ne remi može lako obiti o glavu, pitanje je što napraviti u Slovačkoj? S taktikom kao protiv Rusije samo će se čekati zalutali metak, a on može završiti i u Livakovićevoj mreži. To je dosta opasno. Izazivanje sreće nema smisla ako je jasno da ste dosta kvalitetniji od suparnika.
Je li stigao trenutak za toliko spominjanu promjenu sustava hrvatske reprezentacije protiv Slovačke? Kako Dalić razmišlja, to je teško očekivati. Činjenica jest da nije bilo vremena za uigravanje, ali ima li se vremena čekati da se na terenu dogodi nešto samo od sebe?
Veći je rizik igrati na nulu
Čini mi se da je to podjednak rizik kao i pokušati nešto promijeniti kako bi se zaigralo ofenzivnije i opasnije po vrata suparnika. Letargičan pristup na kraju može biti koban.
Da bi se promijenila taktička varijanta i nije potrebno brutalno mijenjati sustav. Ako bi već igrali s „lažnom devetkom“, primjerice Marko Livajom, kojeg je Lovren zazivao, u takvoj igri princip je da se otvore bokovi i da se izigranim akcijama stigne pred vrata suparnika. Sustav 3-4-3 tu daje najviše mogućnosti, s time što jedna strana u danom momentu može biti ofenzivnija, a druga povučenija. Lako se jedan bek povuče u liniju.
Činjenica jest da je problem što se Joško Gvardiol ozlijedio i što je Duje Ćaleta-Car načet, ali u kadru postoje igrači koji ih mogu zamijeniti, ako bi se odlučili za igru s tri stopera u zadnjoj liniji.
Domagoj Vida vraća se postavu nakon odrađene suspenzije, a Dalić je već iskušavao Filipa Uremovića i dobro je upoznat s njegovim mogućnostima. Slična stvar je i s Milom Škorićem. Uostalom nije nužno da u zadnjem redu igraju isključivo stoperi. Doduše, pitanje je može li, recimo, Borna Barišić na adekvatan način odgovoriti takvoj postavki.
Poanta priče da je na bokovima i krilnim pozicijama budu hitri igrači koji su u stanju zavući se iza leđa obrane, poentirati ili odigrati povratnu. Perišić lijevo ili možda desno ako bi, recimo, Oršić išao na lijevu stranu. Nije nužno da cijelu utakmicu igraju na istim pozicijama, po potrebi se mogu rotirati. Mogu na desno krilo upasti i dosta agilni Ivanušec ili Vlašić.
U tom slučaju središnjeg napadača, tu lažnu devetku mogli bi igrati Kramarić, Livaja ili Vlašić. Na bokovima Sosa i Juranović, a u centrali Kovačić i Brozović.
Sve su ovo teme za raspravu, ali mislim da postoji konsenzus kako se treba nešto napraviti. Hrvatska se ne smije ili ne bi trebala prepustiti slučaju. Mora se u gostima i nekog jačeg pobijediti kako bi se kraj kvalifikacija mirnije dočekao.
