Da su živi, Samuel Beckett i Nenad Brixy imali bi neiscrpnu inspiraciju u društveno-političkoj hrvatskoj močvari. Ostavimo po strani politiku u užem smislu, to je duboko blato bez premca, za epohalno dramsko djelo ili briljantnu novu zlatnu seriju Alan Forda dovoljan je teatar apsurda koji se već godinama igra na maksimirskim daskama, a u recentnom razdoblju doživljava kulminaciju.
Taman kada neupućeni promatrač pomisli da se situacija oko Dinama počinje kristalizirati i stabilizirati, dogodi se novi dramaturški zaplet u ionako prečesto zamagljenoj, somnambulnoj atmosferi maksimirskog stadiona. Mješavina je to drame, nadrealizma, farse i satire.
Možda bi za Becketta to bio znak besmislenosti i besciljnosti života maksimirskih vlastodržaca, ali oni su jamačno uvjereni da znaju što rade i čemu streme. Imaju oni itekako jasan cilj – ostanak na vlasti, i to u čvrstom sedlu, po svaku cijenu.
Teatar apsurda u Maksimiru
Na stranu totalno izlizane i neprobavljive priče o izgradnji novog stadiona, koje su toliko dozlogrdile i Bogu i narodu da se čovjek mora upitati kako i im se više samo da o tome trubiti, posebice kada je jasno da u njih više ne vjeruju ni djeca u vrtiću.
Međutim, nije samo priča o stadionu u klasi "iščekivanja Godota", podjednako je to i nada da bi Dinamo u neko skoro vrijeme mogao postati normalan nogometni klub, u kojem su igra i igrači u prvom planu, a stranice crne kronike tek na stolovima kakve dokone tajnice u cajtnotu radnog vremena.
Međutim, ne ide, čak ni u sezoni kada su Modri srušili pet desetljeća dugo prokletstvo i konačno dočekali Božić u Europi. Kada i nema problema, u Dinamu se pobrinu da ih naprave. Satira je žanr koji Dinamovim čelnicima leži gotovo podjednako dobro kao nenadmašnom Brixyju.
„Mala“ je razlika u tome što Brixy društvenu zbilju ironizira i preuveličava, dočim u Plavim salonima uopće nema friziranja, alanfordovski komični ili, bolje rečeno, tragikomični svijet im je imanentan kao papagaju perje. Tu ni Brixy ne bi imao što dodati, a ni oduzeti.
Dovoljno je zbiljske dijaloge i događanja prenijeti na papir i dobili ste komični strip bez premca. Najjače je u cijeloj priči da subjekti radnje uopće, čini se, nisu svjesni koliko su urnebesni. Ili jednostavno toliko uvjerljivo glume da im se ni na trenutak ne otme smiješak s napaćenog lica.
Natjecanje u dodvoravanju glavnom šefu
Kako inače objasniti da ljudi koji vode Dinamo šalju pisma s dramatičnim sadržajem premijeru i predsjednici, u kojem upozoravaju na kriminalce koji se vrzmaju oko kluba i šalju mafijaške prijetnje, a u isto vrijeme na jednu od najviših funkcija zapošljavaju nepravomoćno osuđenog nogometnog radnika za višemilijunsko izvlačenje novca iz istog tog kluba te s neskrivenim ponosom ističu da najpoznatiji građanin u bjekstvu od hrvatskog pravosuđa, također nepravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog korupcije, ne samo da sudjeluje u radu kluba nego i dalje, doduše na daljinski upravljač, donosi najvažnije odluke. I to im sve skupa uopće nije kontradiktorno, a kamoli skandalozno. Nisu se ni zacrvenjeli.
Treba li reći da se radi o braći Zoranu i Zdravku Mamiću, o čijim zaslugama u Dinamovim uspjesima možemo polemizirati, ne može ih se poreći, ali protiv kojih je nedavno podignuta i druga optužnica u kojoj se terete da su oštetili taj isti klub za dvjestotinjak milijuna kuna.
„Zdravko je član Uprave i radi jako puno. Ja sam ga zvao da dođe u klub. Ne može se eliminirati jednog takvog čovjeka i njegov predani rad za klub“, bez krzmanja poručuje predsjednik Dinama Mirko Barišić, a i svi ostali vodeći ljudi kluba naprosto se natječu u dodvoravanju glavnom šefa i praktički više i ne skrivaju da im dijeli naredbe.
Alan Ford: Epizoda Maksimir
Kako bilo tko s takvim teretom na leđima može i pomisliti da će biti vjerodostojan kada šalje otvoreno pismo najvišim vrhovima vlasti i traži da ih se zaštiti od kriminalaca, koji, kako kažu, pokušavaju preuzeti klub nasilnim metodama.
Takav urnebesni sarkazam ni Brixyju ne bi pao napamet. Možemo samo naslutiti kako bi tu epizodu nazvali u Alan Fordu, možda Arsen Lupiga protiv Trio Fantastikusa ili Superhik protiv Velikog Cezara.
Da čelnici Dinama nisu odveć sramežljivi, to je odavno poznato. Međutim, ne može se reći da je baš sve konfabulirano. U otvorenom pismu ima istine, pitanje je samo konteksta. Ono što je u ovom trenutku prilično izvjesno jest to da se u i oko Maksimira odigrava velika bitka. Bitka za vlast i prevlast.
Tektonska pomjeranja traju već mjesecima. Nije slučajno što su neki donedavno visoko pozicionirani čelnici Dinama i bliski Mamićevi suradnici napustili Maksimir. I nisu jedini koji okreću kola „pet do 12“. Veliki šef je svjestan da su se neki samo umirili kada su vidjeli kako su prošli miševi koji su se usudili podići glavu. Iako je još uvijek prisutan duhom, jako dobro zna da mora i fizički učvrstiti poziciju.
Da malo kome vjeruje i da u sve sumnja, govori i napadno ulizivanje pobočnika koje je ostavio u Maksimiru. To je jedan od razloga, vjerojatno i najvažniji zašto se Zoran Mamić vratio u Dinamo. Uskoro će prodaja najvrjednijih eksponata, a čini se da Zdravko Mamić još sto posto vjeruje samo bratu, a možda ni njemu
Bitka za žezlo
Tko je sve Mamiću dolazio u audijenciju posljednjih tjedana u Međugorje i kakvi su dogovori postignuti, odnosno jesu li uopće postignuti, znaju samo ljudi koji su sudjelovali u pregovorima. Tko je tu za koga relativni pozitivac, a tko „crni Mordor“, ovisi o kutu gledanja.
Ako se s nekim surađuje godinama, onda taj i nije tako crn kako sugeriraju opisi državnih službi, na što se pozivaju u Maksimiru. Taj je zapravo poslovni partner, odnosno nekoć poslovni partner, a danas crni neprijatelj. U posljednjih najmanje dvadesetak godina bilo je razno-raznih suradnji i kombinacija u Maksimiru. To što su neki sumnjivi tipovi bili bliski prijatelji kluba, ne znači da su i danas. Vrijedi i obratno.
Koliko su se određene grupacije približe maksimirskom oltaru i pikiraju li na žezlo ili samo traže „pošteno obeštećenje“, može se samo spekulirati. Mjesecima kruže razne glasine u nogometnim kuloarima. U jednom trenutku procurila je informacija da je došlo do dogovora i podjele portfelja.
Po toj priči, djelomično je trebao biti prepušten nadzor nad omladinskom školom, koja je zapravo nosivi zid kluba. Mamić je odavno shvatio da tu zapravo leži najveća lovina. Ili, ako želite, lovica, što bi rekao pokojni Malnar. Seniorska momčad samo je finalizacija.
Dakle, tko drži akademiju, utječe na sve procese u klubu, bolje rečeno, drži klub za onu stvar. Ustoličenjem Zorana Mamića na mjesto sportskog direktora i njegova čovjeka Damira Krznara na mjesto šefa omladinskog pogona, demantirane su kuloarske priče.
Bjelica će teško opstati
Međutim, ne znači da nisu bile barem djelomično istinite. Dramatično pismo, baš u ovom trenutku, govori da u tom dimu ima vatre. Možda je samo došlo do promjene plana ili raskida suradnje u posljednji trenutak.
Iako su neki skloni vjerovati da se radi o još jednom spinu i pokušaju odvraćanja pažnje od imenovanja Zorana Mamića, turbulencije koje su se događale posljednjih mjeseci oko Dinama govore da nije samo to u pitanju.
Postoje osnovane sumnje da ulazimo u razdoblje u kojem bi se mogla početi raspetljavati maksimirska priča. Čini se da veliki finale nije tako daleko. A čini nam se da nije predalek ni odlazak Nenada Bjelice.
Kiselo Bjeličino lice i nemušt odgovor na pitanje što kaže o dolasku Zorana Mamića na mjesto sportskog direktora, govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da Bjelica ne voli imati tutora, teško će ta suradnja potrajati. Neće Bjelica dobiti otkaz, ali mogao bi iznenada prihvatiti neku inozemnu ponudu.