Sastaviti najboljih 11 u povijesti Barcelone, i to što striktnije po pozicijama, jako je težak zadatak. Prihvatio ga se Marcin analitičar Julio Maldonado, poznat i pod nadimkom Maldini. Jedino što je sigurno u rješavanju ovog zadatka jest formacija. Cruyffovih 4-3-3 postala je nedodirljiva Barcina dogma, postulat koji se ne propitkuje.
Kad se zna koji su sve igrači u povijesti igrali za Barcelonu, naravno da je puno dilema. Pitanje je i koji kriterij zauzeti? Ako se računaju osvojeni trofeji, onda u početnoj postavi, recimo, nema mjesta za takve asove kao što su Ronaldo i Diego Maradona.
Obojicu mnogi smatraju za jedne od najboljih nogometaša svih vremena. Neki ih smatraju i najboljima. No nisu ostavili takav trag u Barceloni da bi ih navijači katalonskog kluba slavili poput bogova. Ronaldo je individualno radio čudesa, ali rezultati tadašnje momčadi nisu bili spektakularni, iako nisu bili ni tako loši.
No jedan Kup kralja i jedan Kup kupova za Barcu nisu kraj svijeta. Kup kupova je tada dosta značio, ali Liga prvaka je već krenula i naznačivala da će uskoro postati daleko najvažnije klupsko natjecanje. Mnogi se zacijelo dobro sjećaju Brazilčeva opusa u Barceloni, nije bilo tako davno, stoga ćemo se više posvetiti Maradoni.
Maradona i Ronaldo nisu u idealnih 11 Barce
Od važnijih trofeja Argentinac je s Barcom osvojio samo Kup kralja. Doduše, taj je trofej osvojen u finalu protiv Reala usred Madrida i stoga ima poseban značaj. Nije da je to bila slaba Barca po imenima, barem za to vrijeme.
Bale kritizirao Realove navijače i opisao kako se osjeća kada mu zvižde: "Ne razumijem to"
Zajedno s njim u postavi je bio fantastični Nijemac Bernd Schuster. U to doba njih dvojica bili su najskuplji nogometaši na svijetu. Smatrani su najboljim mladima nogometašima tog doba i jedni od najboljih općenito. U dvije Maradonine godine Barca se borila za prvaka s Athleticom i oba puta je izgubila utrka. Kada je napustio Camp Nou i prešao u Napoli, Barca je sa Schusterom osvojila prvenstvo nakon 11 godina posta i sljedeće godine igrala u finalu Kupa prvaka.
Nije da Maradona nije baš ništa odigrao. Možda nije dominirao kao Ronaldo, ali imao je vrlo dobar učinak. Postigao je nekoliko spektakularnih golova. Sjetimo se samo onog čuvenog gola Zvezdi na Marakani u Kupu kupova ili onog još čuvenijeg gola u El Clasicu na Santiago Bernabeuu, kada je na gol-crti prodao lažnjak Juanu Josea, koji se zabio u vratnicu.
Maradona je prvi igrač Barcelone koji je natjerao krcati Santiago Bernabeu, tada je primao 110 tisuća gledatelja, da ustane i priredi mu ovacije. Sljedeći kojem je to pošlo za rukom bio je Ronaldinho 22 godine poslije.
Nekoć je bilo teže
„Mesar iz Bilbaa“ lomio mu je noge, nije mu bilo lako igrati u španjolskoj ligi, u kojoj se tada igrala jako grubo, a i momčadi su bile puno izjednačenije nego danas, tako da je bilo teže postizati puno golova i osvajati trofeje. Početkom 80-ih španjolskom ligom vladali su Baski - Real Sociedad i Athletic. Danas je to nezamislivo.
Nije tada bilo kao u zadnjih dvadesetak godina kada u Realu i Barcu igraju gotovo svi najbolji nogometaši u ligi, pa i na svijetu. Lionelu Messiju i Cristianu Ronaldu bilo je puno lakše nego Cruyffu i Maradoni, pa i brazilskom Ronaldu koji je došao u Barcu kada se raspala Cruyffova šampionska momčad i kada nije bila tako jaka. Napominjemo da je pravilo „tri stranca“ konačno srušeno tek 1996.
Ovako izgleda Messi željan nogometa: Vratio se na teren i eksplodirao
Oni nisu imali oko sebe dvadesetak svjetskih zvijezda. 70-ih, 80-ih i do sredine 90-ih mogla su igrati samo trojica ne-Španjolaca. Jedno vrijeme i samo dvojica, jer su se pravila mijenjala u hodu. Zamislite da od stranaca s Messijem igra samo Luis Suarez i eventualno Ter Stegen, a da su svi ostali u nekim drugim španjolskim klubovima. Pa jasno je da Barca ne bi tako lako pobjeđivala i da Messi ne bi postizao toliko golova.
Želimo reći da su usporedbe jako nezahvalne, pogotovo ako ne pamtite kako je prije bilo. No neki kriterij se moraju zauzeti, a trofeji su ono što se pamti. To je i razlog zbog čega Maldonado nije uvrstio Maradonu u prvih 11, iako se to nekima čini kao svetogrđe.
Cruyff Barcina institucija: Pamti se naslov iz 1974. i petarda u Madridu
Birao je između njega i Cruyffa i izabrao je Nizozemca. Cruyff je Barcina institucija. Ali ni on kao igrač nije napravio čudesa. Ni blizu kao s Ajaxom. Samo jedan naslov prvaka i jedno polufinale Kupa prvaka. No taj naslov iz 1974. ima veliki značaj. To je vjerojatno za Barcine navijače najupečatljiviji naslov prvaka Španjolske. Trofej koji je ostao urezan u kolektivno sjećanje Katalonaca.
Ima širu društveno-političku dimenziju od obične sportske titule i zato se posebno pamti. Pratile su ga jako teške okolnosti za katalonski narod, stigao je u olovnom vremenu Francove diktature. Barca nije bila prvak od 1960. Dakle, punih 14 godina.
Prije 11 godina Ronaldo se oprostio od Man Uniteda bolnim porazom od Barce u velikom finalu
Kad se to zna, sve je jasno. A taj naslov osvojen je u velikom stilu, s Cruyffom i Hugo Sotilom u momčadi i Michelsom na klupi odjeknula je petarda na Bernabeuu. Neeskens nije igrao tu utakmicu, došao je tek nekoliko mjeseci poslije. Mnogi stariji Katalonci reći će da im je to najsretniji dan u životu.
U postavi Marcina anlitičara nema ni jednog Romarija, spomenutog Schustera, Kubale, Czibora ili Luisa Suareza, jedinog Španjolca koji je osvojio Zlatnu loptu, ako ne računamo Alfreda Di Stefana, koji je rođen u Argentini, a i po porijeklu je Talijan.
Ronaldinhova i Messijeva era
Španjolsko državljanstvo uzeo je u vremenu kada je Franco sredinom 50-ih odlučio naturalizirati strane igrače kako bi lakše napravio megamomčadi. U nogometu je vidio sjajan propagandni potencijal. Tako je praktički preko noći stvoren veliki Real. I Barca je obilato koristila tu pogodnost, da ne bude zabune.
Poslije je to opet zabranjeno, a i FIFA je uvela čvršća pravila. Real je već 1966. u finalu Kup prvaka pobijedio Partizan bez ijednog stranca u postavi. Svi igrači bili su rođeni u Španjolskoj.
"Nije bilo lako izabrati najboljih jedanaest. Ubacio sam puno igrača iz najuspješnije Barcelonine ere, igrača iz momčadi koju je vodio Guardiola, ali opet sam ima dosta dilema“, kaže Maldonada, koji je na kraju kompilirao momčad uglavnom iz dvije od tri najslavnije Barcine ere – Messijeve i Ronaldinhove, koje se preklapaju.
Svjetski boksački prvak Fury potvrdio glasine: "Ponuđena mi je borba protiv Mikea Tysona"
Najveći konkurenti bili su im igrači Barce s početka 90-ih, članovi Cruyffova Dream Teama, koji je osvojio prvi Barcin naslov prvaka Europe i četiri uzastopna naslova prvaka Španjolske. U toj momčadi igrao je i Guardiola. Jedini koji je upao u idealnih 11 Marcina analitičara.
Pet teških dilema
Maldonada se najviše lomio oko sljedećih imena: Zubizarreta ili Valdes? Koeman ili Pique? Jordi Alba ili Julio Alberto? Cruyff ili Maradona? Ronaldinho ili Stoičkov?
Naposljetku je izabrao ovih 11:
Valdes – Dani Alves, Pique, Puyol, Jordi Alba – Xavi, Guardiola, Iniesta – Ronaldinho – Messi – Cruyff.
Dakle, Cruyff je jedini „uljez“, igrač iz starijih vremena. Iza njega je najstariji Guardiola. Možda nepravedno prema velikoj Barcinoj momčadi s kraja 50-ih i početka 60-ih. To je bila momčad koja se vrlo uspješno tukla s Di Stefanovim Realom. U eri najvećeg Reala osvojila je tri španjolska prvenstva, no nije joj uspjelo osvojiti ono najvažnije – Kup prvaka. Jedno polufinale i finale premalo je kakva je to momčad bila.
Hoće li Pongračić uskoro postati Vatreni?
