Tri vijesti o kojima se priča
Bayern je objavio izvješće o poslovanju za prošlu 2016./17. sezonu. Najtrofejniji njemački klub prijavio je rekordni prihod od 640,5 milijuna eura. U odnosu na prošlu sezonu profit nakon oporezivanja povećao se za 18,6 posto i iznosi 39,19 milijuna eura.
„Da smo prošli dalje od četvrtfinala Lige prvaka i da smo ušli u finale domaćeg Kupa, zaradili bismo najmanje 25 milijuna eura više. No, i ovako smo sasvim dobro poslovali, po tome smo sasvim sigurno u samom europskom vrhu“, kazao je za njemačke medije Jan-Christian Dreesen, šef financijskog sektora Bayerna.
„Prihod nam je značajno porastao, ali najvažnije je da nam je narasla profitna marža“, dodao je.
Glavni izvršni direktor Bayerna Karl-Heinz Rummenigge ističe da je bavarski klub primjer solidnog poslovanja i održivog razvoja.
„Godine 2002. prihod nam je iznosio 162.7 milijuna eura, a sada je četiri puta veći. Uz to smo utrostručili broj članova kluba kojih sada imamo oko 290 tisuća.“
Rekordni prihodi i posrtaji u Ligi prvaka
Zašto je Rummenigge uzeo 2002. za usporedbu? Pa zato što je tada preuzeo jednu od čelnih funkcija u Bayernu. Tada su odlučili da se Bayern preustroji u javno društvo s ograničenom odgovornošću.
„Usprkos nekim sumnjama, vrijeme je pokazalo da smo ispravno postupili. Bio je to važan korak ne samo u smjeru izgradnje novog stadiona nego i pionirskog načina poslovanja.“
Rummenigge tvrdi da je fokus Bayerna svih ovih godina bio na osvajanju naslova prvaka Njemačke te postizanje što boljeg rezultata u Ligi prvaka, što bi trebalo značiti da Liga prvaka nije bila imperativ. Međutim, to baš i nije istina. Naime, čelnici Bayerna, među njima najviše predsjednik Uli Hoeness, nakon osvojene titule prvaka Europe 2013. i angažiranja Pepa Guardiole za novog trenera, poručivali su da je cilj Bayerna frekventnije osvajanje Lige prvaka, te da su upravo zbog toga angažirali slavnog katalonskog trenera.
Plan im se nije razvio kako su zamislili pa se čini kako sada traže izlike. Guardiola nije uspio osvojiti Ligu prvaka, a ni nakon njega Carlo Ancelotti, također eminentni stručnjak, koji je papreno stajao Bayern. Štoviše, Ancelotti je postao prvi trener Bayerna koji je dobio otkaz za vrijeme Oktoberfesta. Taj podatak najbolje svjedoči o lutanju Bayernove uprave, koja je možda na financijskom planu napravila veliki posao, ali sportski je pod upitnikom, barem što se tiče Lige prvaka, jer Bundesliga za Bayern odavno i nije neko mjerilo uspjeha, iako ni taj naslov više nije tako siguran kao prije.
Početak laganog pada
Težak poraz na Parku prinčeva za mnoge je znak kako Bayern polako, ali i sigurno gubi status jednog od tri najbolja kluba Europe, te da se može očekivati kako će sljedećih godina sve više kopniti njegova moć i supremacija. Bit će Bayern pri vrhu, ali teško i na samom vrhu, prognoziraju mnogi analitičari. Postavlja se pitanje kako je došlo do toga da su uopće počele kolati takve priče?
S obzirom da je Guardiola bio plaćeniji od najvećih zvijezda kluba, a da ni Ancelotti nije bio daleko od tog statusa, stječe se dojam da Bayern više troši na trenere nego na igrače. Možda treba odatle poći, možda je tu ključ svojevrsne samodestrukcije posljednjih sezona. Usprkos odličnim prihodima, Bayern uporno odbija ući u utrku s najvećim konkurentima ponajprije po pitanju transfernih odšteta, a potom i iznosa koji izdvaja za plaće svojih nogometaša.
Transferi daleko ispod konkurencije
Rekordni ulazni Bayernov transfer iznosi 41,5 milijuna eura. Toliko su, naime, po Transfermarktu platili Corentina Tolissa, kojeg su ovog ljeta doveli iz Lyona. Prije njega dugo je bio najskuplji Javi Martinez, koji je prije četiri godine stigao iz Athletic Bilbaa za 40 milijuna eura. To su ujedno jedina dva Bayernova transfera koji su dosegli 40 milijuna eura. Još sedam njih dosegli su ili prešli 30 milijuna, a šest ih je većih od 20 milijuna. Nije malo, ali je ipak dosta daleko od cifri koje na pojačanja troše Real, Barcelona, PSG i četiri-pet najvećih engleskih klubova.
„Ove sezone potrošili smo 100 milijuna eura na nove igrače, što je iz naše perspektive puno novca“, kaže Rummenigge i podcrtava:
„Mi imamo svoju strategiju od koje nećemo odustati.“
To je medalja koja ima dvije strane. S jedne se čini tipično njemački racionalno da Bayern ne želi ući u za mnoge suludu transfernu utrku, a s druge se postavlja pitanje kako Bayern namjerava frekventnije osvajati europske titule ako bježi od kupovine najvećih zvijezda?
Možda bi to bilo moguće da Bayernova uprava u posljednjih nekoliko godina nije povukla nekoliko teško shvatljivih poteza. Kako objasniti činjenicu da su, recimo, prodali Tonija Kroosa za samo 25 milijuna eura ponajvećom konkurentu Realu, i to u trenutku kada je taj isti Kroos bio je ponajbolji igrač Svjetskog prvenstva te se prometnuo u veliku svjetsku zvijezdu. Isti trenutak kada je potpisao za Real Kroosova cijena se barem udvostručila ako ne i utrostručila, a danas ga Real ne bi tako lako prodao ni da netko za njega ponudi stotinu milijuna eura.
Lista suludih poteza
Kroos je posve logično tražio povećanje plaće, odnosno ulazak u rang najplaćenijih igrača Bayerna, a čelnici Bayerna to su gotovo s podsmijehom odbili. Posve je jasno da su procijenili kako Kroos nije ta klasa, njemački mediji su prenijeli da je Rummenigge to izjavio bez grča na licu. Čak su u Bayernu tvrdili kako je to odličan potez. U Realu nisu mogli vjerovati kada su shvatili za kakve smiješne novce mogu dobiti Kroosa. I jasno, Florentino Perez mu je odmah ponudio plaću koju je tražio, čak i osjetno više u znak dobro volje.
Kako objasniti forsiranje Francka Riberyja nauštrb Douglasa Coste, koji je pretprošle sezone možda bio i najbolji igrač Bayerna? Ribery jest legenda kluba, ali budući da je načet kontinuiranim ozljedama i „godinom proizvodnje“, jasno je da je mu je vrijeme poodavno isteklo. Prošle sezone Ancelotti ga je uporno forsirao kad se opravio, iako je bilo jasno da je potpuno izvan forme, što su jasno pokazale ključne utakmice.
Ako se već vraćamo u ne tako davnu prošlost, možemo podsjetiti i na to kako je Jupp Heynckes zapravo otišao s klupe Bayerna da bi na njegovo mjesto došao Guardiola. Heynckesov povratak iz mirovine najbolje sugerira da je navodni dogovor o odlasku u mirovinu prije početka sezone bio samo spin za javnost.
Posve je jasno da su se čelnici Bayerna načelno dogovorili s Guardiolom nedugo nakon što je Heynckes izgubio finale Lige prvaka protiv Chelseaja. Oni koji ne pate od amnezije lako će se sjetiti da je Heynckes tada bio razapet na stup srama, njemački mediji zbijali su šale na njegov račun, a čelnici Bayerna krenuli su u potragu za novim trenerom.
Kako je Guardiola uzeo slobodnu godinu, nisu ga odmah mogli instalirati za trenera, pa su odlučili ostaviti Heynckesa da odradi sezonu. U jesen iste sezone Bayern nije stajao najbolje, tresla ga je kriza igre i rezultata, a onda je proradio u drugom dijelu i na kraju je osvojio trostruku krunu. U međuvremenu je Bayern potpisao ugovor s Guardiolom, čelnici Bayerna u tom trenutku nisu ni slutili da će to biti najuspješnija sezona u povijesti bavarskog kluba, ali povratak na staro više nije bio moguć, Heynckes je jednostavno morao otići.
Povratak Heynckesa sugerira paniku
Novi povratak jasno sugerira da je nevoljko otišao u mirovinu, uostalom to je tek objavio na kraju iste sezone. Izraz lica na odjavnoj presici sve je govorio. Spekuliralo se da je otišao u mirovinu uz veliku premiju, što bi se moglo protumačiti kao nadoknada za zavjet šutnje.
Gledajući s ove distance, to je bila velika pogreška čelnika Bayerna.
Nitko ne može znati bi li Bayern osvojio još koju Ligu prvaka da je Heynckes ostao na klupi, ali pouzdano se zna da nakon toga nije došao ni do finala. Štoviše, Guardiolin Bayern u tri polufinala nije uspio postići nijedan pogodak na gostovanju kod najvećih rivala Reala, Barcelone i Atletica, a dok je Heynckesov Bayern u slavljeničkoj sezoni deklasirao Barcelonu u obje utakmice.
Guardiola je doveden u Bayern, kao i nakon njega Ancelotti, kako bi se dostojno potukao s Realom i Barcom, a na kraju je ispalo da je Bayern bio puno konkurentniji u prethodnih nekoliko sezona kada je pobjeđivao oba španjolska kluba. Bayernov recept za borbu s europskim konkurentima oduvijek je bio isti: njemački štih na terenu, ali uglavnom i na klupi.
Taj recept pokazao se najuspješnijim. Hitzfeldova i Heynckesova era to zorno potvrđuju. Međutim, posljednjih godina čelnici Bayerna skrenuli su s tog puta, čini se kao da se sve više gube, vizija im je „zaglajzala“. Očito nisu sigurni što rade ili su tek sada postali svjesni pogrešaka koje su napravili. Otkaz Ancelottiju u tako ranoj fazi sezone i potom iznenađujuće instaliranje Heynckesa sugeriraju paniku i povlačenje očajničkih mjera. Heynckes je pristao vaditi kestenje iz vatre, vidjet ćemo hoće li uspjeti?
