Sve je bliže najveće od svih nogometnih natjecanja. Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji deset nacionalnih vrsta, uključujući i hrvatsku reprezentaciju, nosit će Nikeove dresove, a među njima i slavni Brazil, najtrofejnija reprezentacija s pet naslova svjetskog prvaka i jedan od najvećih favorita predstojećeg Mundijala.
Hrvatski dres jedan je od najpoznatijih u svijetu, možda i naljepši u Europi, kroz godine postao je simbol nacije i na neki način najbolji ambasador mlade države, ali brazilski dres ipak je najprepoznatljiviji brand u svijetu nogometa i sporta općenito.
„Za Brazilce je to sveti dres“, prije nekoliko godina u jednoj rečenici objasnio je slavni kapetan Selecaa sa SP-a 1970. Carlos Alberto što Brazilcima znači nogometna reprezentacija.
Brazil glavna Nikeova perjanica
Nike je službeni dobavljač opreme i glavni sponzor brazilske reprezentacije već 22 godine. Nike i Brazil potpisali su ugovor koji je tada bio najveći na svijetu, spekuliralo se da je riječ o 150 milijuna dolara. Svaki sljedeći ugovor bio je znatno veći, da bi pred SP 2006., a nakon naslova svjetskog prvaka 2002., dosegao prema nekim medijskim procjenama 100 milijuna dolara godišnje.
Brazilska reprezentacija glavna je Nikeova nogometna perjanica, a legendarni žuti dres simbol je Brazila. Kada se u bilo kojem kutka svijeta pojavi žuti dres, i najvećem nogometnom analfabetu sve je jasno, radi se o Brazilu, tu jednostavno nema pogreške.
Žuti dres sa zelenim okovratnikom, plavim gaćicama i bijelim štucnama skrojen je po uzoru na brazilsku zastavu. Žuta boja simbolizira bogatstvo i prosperitet Brazila, zelena Amazonu, čuvenu prašumu i rijeku, plava nebeski globus, a bijela zvijezde koje predstavljaju brazilske savezne države. Kada to znamo, dizajn brazilskog dres zvuči posve logične, zar ne?
"Maracanazo"
Međutim, malo je poznato da glavni brazilski dres nije oduvijek u tom koloritu. Naime, kakvog danas poznajemo nastao je pred Svjetsko prvenstvo 1954. u Švicarskoj, gdje je Brazil dogurao do četvrtfinala, a prvak je bila Njemačka koja je iznenađujuće pobijedila u već opjevanom finalu mađarsku „Laku konjicu“.
Do tada je dres Brazila izgledao posve drugačije. Bio je bijeli s plavim okovratnikom, bijelim gaćicama i bijelim štucnama. Lako je moguće da bi i danas izgledao tako da se nije dogodio „Maracanazo“. Radi se o terminu koji je skovan nakon što je Brazil u odlučnoj utakmici za naslov svjetskog prvaka 1950. izgubio na slavnoj Maracani od Urugvaja.
„Troje ljudi uspjelo je ušutkati Maracanu. Papa, Frank Sinatra i ja“, izjavio je svojevremeno Alcides Ghiggia, čovjek koji je drugim golom na toj čuvenoj utakmici zavio Brazil u crno i izazvao grobnu tišinu na dugo vremena najvećem stadionu na svijetu. Kažu da je tišina bila sablasna, 200.000 ljudi na stadionu, a ne čuje se baš ništa osim slavlja Urugvajaca.
Bio je to šok nezabilježen u dotadašnjoj povijesti nogometa, a po razmjeru je dosegnut, i to možda, tek na prošlom SP-u u Brazilu, gdje je Njemačka deklasirala i ponizila domaćina u polufinalu s nevjerojatnih 7:1. Teško je izmjeriti razmjere šokantnosti i traume koje su izazvali navedeni porazi, ali očevici koji su doživjeli obje utakmice kažu da je razočaranje među Brazilcima ipak bilo veće 1950.
Kako je nastao legendarni dres
Jer, Brazil je tada bio veliki favorit i trebao mu je samo remi da osvoji prvi naslov svjetskog prvaka, koji je već bio upisan i malo tko je uopće pomišljao da Brazil može izgubiti. K tome je još poveo 1:0 u 47. minuti, a onda je uslijedio obrat koji je odnio dosta života, kako na samom stadionu tako i širom Brazila. Mnoga srca nisu izdržala.
Utakmica s Njemačkom šokantna je i traumatična za Brazilce prije svega zbog visokog poraza, kojeg smatraju sramotnim za cijelu naciju, a ne zbog poraza kao takvog. Za mnoge je Njemačka u toj utakmici bila favorit i njezina pobjeda samo po sebi ne može biti iznenađujuća. Brazilci su se, dakako, osjećali razočarano, ali više je prevladavao osjećaj poniženja i sramote. S druge strane, „Maracanazo“ je prije svega značio ogromno, nedoživljeno razočarenje.
Bilo je tolikih razmjera da su se Brazilci poželjeli riješiti svega što ih podsjeća na tu utakmicu. Dresovi su među prvima došli na udar jer je nekome palo napamet da zapravo i nemaju prevelike veze s Brazilom i da donose nesreću. Dnevni list Correioa da Manhaa pokrenuo je javnu raspravu o kreiranju novih dresova koji bi bolje simbolizirali brazilsku naciju. Javnost se složila da dresovi moraju biti u skladu s bojama brazilske zastave. Na natječaju je pobijedio 18-godišnji ilustrator Aldyr Garcia Schlee.
Talentirani mladac nacrtao je nekoliko kombinacija, od žuto-zelenih pruga do posve žutih i zelenih dresova.
„Na kraju sam shvatio da dres mora biti žute boje, ovratnik zeleni, gaćice plave i štucne bijele“, objasnio je svoju ideju Schlee.
Taj dizajn dresa naišao je na pozitivne kritike čitave nacije, pa je Brazilski nogometni savez odlučio prihvatiti prijedlog. Selecao je odigrao prvu utakmicu u novom dresu u ožujku 1954. na utakmici Brazila i Čilea. Premijera je dobro prošla, Brazil je pobijedio 1:0, a dresovi su objeručke prihvaćeni od strane navijača.
Finale protiv Švedske u plavom
Osam godina kasnije Brazil je po prvi puta postao svjetski prvak na krilima mladog Pelea, prema mnogima i dalje najboljeg nogometaša svih vremena. Ironija je sudbine ta da je Brazil u finalu morao igrati u rezervnom plavom dresu, jer je domaćin Švedska igrala u žutim dresovima.
Brazilci nisu htjeli mijenjati dresove, a ni stari nisu dolazili u obzir. Kako ni Švedska nije htjela odustati od svojeg dresa, čelnici Saveza poslali su oružare u Stockholm da kupe plave majice. Na njih su zašili grb Saveza i tako odjeveni Brazilci su istrčali na travnjak. Brazil je naposljetku pobijedio i taj je dres ostao rezervnim dresom Selecaa.
Drugi naslov svjetskih prvaka na Mundijalu u Čileu 1962. Brazil je osvojio u već klasičnim žutim dresovima. U finalu je pala Čehoslovačka. I treći naslov osam godina kasnije u Meksiku osvojen je u glavnom dresu. Brazil je u finalu pobijedio Italiju, a Peleu je to bio treći naslov svjetskog prvaka, što je nedostignuti rekord i tko zna hoće li ikada biti nadmašen.
Televizija je po prvi put prenosila završni turnir u koloru tako da su gledatelji preko malih ekrana imali priliku vidjeti Brazilce u živopisnoj opravi. To je u mnogome pridonijelo popularnosti brazilskog dresa, posebno onog s brojem 10.
„Mineirazo“
„Pele je najbolji nogometaš kojeg sam vidio, a to je najbolja momčad koja je nastupila na svjetskim prvenstvima. Današnji Brazil nije ni blizu, ma ne može se uopće uspoređivati. Možda je kasnije samo Zicov Brazil iz 1982. bio na tragu naše momčadi, ali oni nisu osvojili naslov prvaka“, kazao je Carlos Alberto uoči polufinalnog okršaja Brazila i Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Brazilu prije četiri godine.
Nenadmašni kapetan kao da je predosjetio što će se dogoditi. Ovaj put šokantni događaj nije se dogodio u Riju i na Maracani, već u Belo Horizonteo, na stadionu Mineirao, pa je logično da je ta katastrofa nazvana „Mineirazo“.
Brazil je doživio debakla nad debaklima u žutim dresovima. U istom dresu izgubio je i finale 1998. protiv Francuske u Parizu. U finalu 1994. trijumfirao je protiv Italije također u žutim dresovima, jednako kao i u finalu Svjetskog prvenstva 2002. u Japanu i Koreji protiv Njemačke. To je Selecau posljednji naslov svjetskog prvaka.
"Tragedija" na Sarriji
Carlos Alberto spomenuo je fantastičnu Zicovu generaciju, momčad za kojom je tugovao skoro cijeli svijet kada je izgubila onu slavnu utakmicu s Italijom na kasnije srušenoj Sarriji u drugom krugu SP-a 1982. I tada je Brazil igrao u žutim dresovima, isto kao i četiri godine kasnije kada je izgubio na jedanaesterce u također čuvenoj utakmici s Platinijovom Francuskom u četvrtfinalu SP-a u Meksiku.
U istom dresu izgubio je i četiri godine kasnije u četvrtfinalnoj utakmici SP-a u Italiji protiv Maradonine Argentine. Brazil je pet puta pogađao okvir vrata suparnika, Argentina je skoro pa doslovce jednom prešla centar i zabila pobjednički pogodak. Toliko peha dugo nije viđeno na nekoj utakmici svjetskih prvenstava.
Dakle, žuti dresovi donosili su Brazilu tijekom povijesti i sreću i nesreću, Brazil je u njima pobjeđivao i gubio velike utakmice, bilo je tu svega, od šokova i velike tuge do neviđenog slavlja. Možda je najburnije proslavljen spomenuti naslov 1994.
Brazil je čekao trijumf na Mundijalu 24 godine, a u međuvremenu su se događale opisane scene nesreće. Nakupilo su tu svega - tuge, gnjeva, gorčine i srdžbe - pa je uslijedila vulkanska erupcija kada su Romario i društvo vratili u Brazil najpoznatiji trofej.
Ludnica nakon trijumfa u SAD-u
Nije da je to bilo iznenađenje, Brazil je opet bio među prvim favoritima, ali kako prije toga nisu uspijevale i osjetno jače generacije, prije svih Zicova, taj je naslov toliko razgalio Brazilce da je danima, pa i tjednima vladala neviđena ludnica širom najveće i najmnogoljudnije zemlje Južne Amerike.
Brazil će u Rusiji nastupiti u dresu koji jako nalikuje onom iz 1970., kada je igrao „joga bonito“ i pobijedio sve od prve do posljednje utakmice te kada je Pele u finalu odigrao posljednju utakmicu na svjetskim prvenstvima.
„Kralj“ se oprostio od žutog dresa na vrhuncu karijere, nedostajalo mu je nekoliko mjeseci da napuni 30. Kako je sam znao reći, mogao je komotno još igrati i biti najbolji ili među najboljima, ali želio je da ga Brazilci i cijeli svijet pamti u najboljem izdanju, nije se želio povlačiti po terenu kao neki veliki igrači prije i poslije njega. Izabrao je savršeni „tajming“ i po tom detalju pokazao je nedostignutu veličinu i zašto ga i dan-danas mnogi smatraju najvećim.
Nitko kao Pele
Današnju najveću zvijezdu Brazila, Neymara, u domovini su proglašavali Peleovim nasljednikom, i sam „Kralj“ se nadao da će ga dostići još dok je igrao u Santosu. Nije se dogodilo, ali Neymar ima šansu barem približiti se najvećem uzoru svih Brazilaca.
Da bi stao blizu Pelea, zna se što mora napraviti. I nije to samo Neymarova sudba, slično vrijedi i za Lionela Messija. Ako ne osvoji naslov svjetskog prvaka, teško da će 40 godina nakon svršetka karijeri netko reći da je na razini, a kamoli bolji Pelea. Živi bili pa vidjeli.
