Svaka čast španjolskoj „La Roji“, ali nisam siguran da će se moja generacija za trideset godina sjećati njene udarne jedanaestorice kao što pamtimo veličanstvenu momčad Brazila sa Svjetskog prvenstva 1982: Peres – Leandro, Oscar, Luisinho, Junior – Cerezo, Falcao, Socrates, Zico – Serginho, Eder.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Neviđena drama i krvavi nokaut za sva vremena: Mislili su da je mrtav!
To je sastav kojeg će nešto stariji ljubitelji nogometa u cugu izrecitirati u rane jutarnje sate. I to nakon žestoke pijanke. Bila je to prava „joga bonito“, čista, nepatvorena umjetnost na zelenom travnjaku, nenadmašena do današnjih dana. Takav skup talentiranih igrača nije viđen od Peleove generacije. U toj momčadi i braniči su umirali u ljepoti. Junior bi, primjerice, u svakoj drugoj momčadi komotno mogao igrati na mjestu „playmakera“, ali u tom je Brazilu prema naprijed bila takva gužva da se mora zadovoljiti pozicijom na lijevom beku.
Iako su „carioce“ bili najveći favoriti turnira, koji se pokazao kao jedan od najatraktivnijih i najboljih u povijesti svjetskih prvenstava, ipak nisu otišli do kraja. Zaustavila ih je Rossijeva Italija u drugom krugu turnira čiji je sustav natjecanja bio ponešto drugačiji od danas postojećeg. Ovih dana obilježena je tridesetogodišnjica te utakmice, zasigurno jedne od najslavnijih u povijesti svjetskih prvenstava.
U Brazilu i onom dijela svijeta koji druka za „carioce“, poznata je pod sintagmom „Tragedija na Sarriji“. Naime, odigrala se na kultnom stadionu Espanyola, koji je, nažalost, prije nekoliko godina sravnjen sa zemljom. Prvi krug odigrali su ljepoticu sa Sovjetskim Savezom (2:1), pregazili Škotsku i Novi Zeland te završili skupinu s gol-razlikom 10:2. Na kraju su ukupno postigli 15 golova i svaki je bio malo remek-djelo.
U drugom krugu rastavili su na proste faktore i posramili Maradoninu Argentinu sa 3:1. Maradona nije mogao otrpjeti poraz pa je iz nemoći udario Batistu zbog čega je isključen pred kraj utakmice. Budući da je Italija pobijedila „gaučose“ 2:1, Brazilu je protiv „azzurra“ trebao samo remi kako bi se plasirao u polufinale. Brazil je bio golemi favorit, no na kraju je slavila Italija u nezaboravnoj utakmici sa 3:2. Paolo Rossi postigao je hat-trick.
Brazil je dvaput stizao vodstvo Italije, ali treći put nije uspio. Kao i nakon svakog poraza, „stotinjak i kusur“ milijuna Brazilca moralo je pronaći krivca. Kritike su bile žestoke, a „Pedro“ je bio Toninho Cerezo. Napravio je Cerezo, doduše, katastrofalnu pogrešku kod drugog pogotka Italije, međutim, daleko od toga da je bio isključivi krivac.
Prije bismo rekli da je to bila brazilska filozofija nogometa, odnosno brazilski način života. „Joga bonito“ nerijetko se znala pretvoriti u „estetiku natopljenu suzama“. Nećemo tvrditi da je umiranje u ljepoti Brazilcima bilo važnije od same pobjeda, ali nije daleko od istine. Brazilcima pobjeda bez stila nije puno značila. U suprotnom bi vjerojatno osvojili puno više od pet naslova svjetskog prvaka. Međutim, kako je dojam uvijek morao biti perfektan, često su baš zbog toga gubili najvažnije utakmice. Ali, s druge strane, zbog takvog pristupa brazilski je stil očarao svjetske mase. Legendarni izbornik Tele Santana nakon čuvene utakmice s Italijom izrekao je jednako čuvenu rečenicu: „Gorak je okus poraza, ali važno je da smo prezentirali najbolji nogomet. Mi smo Brazil i od svog stila ne odstupamo.“
Ipak su odstupili u godinama koje su uslijedile. Nakon novog neuspjeha na Mundijalu u Meksiku, koji je bio posljednji trzaj Zicove i Socratesove generacije, Brazil je krenuo ponešto izmijenjenim smjerom. Europeizacija brazilskog nogometa krenula je sa SP-om 1990. „Carioce“ su i dalje igrale najatraktivniji nogomet, ali daleko je to od ljepote koje su pružale prijašnje generacije. Za mnoge je upravo „generacija '82“ bila vrhunac nogometne estetike. Stoga ostaje još veća žal, barem kod nas nogometnih romantičara, što se ta generacija nije okitila titulom svjetskog prvaka. U tom slučaju vjerojatno ne bi bilo polemike Pele ili Maradona, iako tu zapravo ne bi trebalo biti polemike, već Pele ili Zico. Rekorder Maracane ionako nosi nadimak „Bijeli Pele“. Zica i prijatelje Svevišnji je podario neizmjernim talentom, ali kad je dijelio sreću, stajali su u zadnjem redu. Neki će reći da su bili "luzeri", da se samo pobjednici pamte. Međutim, ova brazilska generacija ruši to nepisano pravili. Iako nisu otišli do kraja, sjećat ćemo ih se dok je nogometa. Nije li to najvažnije?
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
