Najtužniji dan u povijesti brazilskog nogometa i danas je 16. lipanj 1950. godine. Na taj se dan na mitskoj Maracani odigrao slavni Maracanazo - u slobodnom prijevodu, udarac na Maracani –utakmica koja je ušla u povijest kao najtužniji dan brazilskog nogometa.
Završnica se na tom Mundijalu igrala u formatu skupine od četiri momčadi, a Selecao je vodio i u zadnjoj utakmici protiv Urugvaja bio im je dovoljan remi za osvajanje naslova svjetskog prvaka. Sve je već bilo spremno za veliko slavlje, čak su i novine već otisnule naslovnice koje slave brazilsko osvajanje naslova. No sve je pokvario Urugvaj koji je pobjedom 2:1 šokirao 200.000 navijača na Maracani. Na stadionu je zavladala potpuna, uznemirujuća tišina, a toga je dana u Brazilu zabilježen i neobično visok broj samoubojstava.
U posljednjih 68 godina Brazil je samo jednom doživio šok koji se može mjeriti s Maracanazom. Riječ je o sada već legendarnoj utakmici u polufinalu Svjetskog prvenstva 2014., kada je Njemačka demolirala Brazil sa 7:1, zadavši im najteži poraz ne samo na domaćem terenu, nego uopće. Brazil nikad dotad nije primio sedam golova, a sa šest razlike izgubili su još samo jednom – davne 1920. kada je Urugvaj slavio sa 6:0.
Njemačka kiša golova razotkrila brazilske slabosti
I ova je utakmica dobila svoje prikladno ime – prozvali su je Mineirazo po stadionu Mineirao u Belo Horizonteu, na kojem je 58.000 gledatelja u suzama svjedočilo katastrofi. Srećom, ovoga puta samoubojstava nije bilo: Brazilci su se s porazom nosili humorom i zbijanjem šala na vlastiti račun, a mnogi su ovu katastrofu shvatili kao zadnji poziv za buđenje.
Selecao je bez sumnje jedan od najprepoznatljivijih brazilskih brendova i izvoznih proizvoda; prosječan bi ispitanik uz karneval, sambu i kip Krista Iskupitelja u Rio de Janeiru vjerojatno upravo nogomet naveo kao jedan od simbola ove južnoameričke države. No nakon katastrofe u Belo Horizonteu popularnost Selecaa pala je na rekordno niske razine; bilo je upitno može li Brazil ikada vratiti staru slavu.
Brazil je 2014. ugostio Svjetsko prvenstvo prvi put nakon kobne 1950., ali od početka je bilo jasno da se ne radi o Selecau iz nekih prošlih vremena. Igrom blago rečeno nisu impresionirali, a često su se provlačili i pod sumnjivim okolnostima – sjetimo se samo kontroverznih odluka japanskog suca na otvaranju prvenstva protiv Hrvatske.
Kao da su se tamni oblaci polako skupljali nad brazilskom reprezentacijom, a onda se prolomili u obliku njemačke kiše golova. Već nakon pola sata igre bilo je 5:0; činilo se da svaki njemački napad završava golom, dok su se autoironični Brazilci šalili da njihova momčad izgleda kao da se na terenu nalazi 11 Fredova. Upravo je ovaj brazilski napadač postao simbol katastrofe; kasnije su ga navijači proglasili najgorim igračem te momčadi, a prilikom izlaska iz igre ispraćen je glasnim negodovanjem.
Kako je Brazil zavolio svoje krvnike
Njemačka je vjerojatno mogla zabiti i 10, pa i više komada Brazilu, ali odlučili su odustati od potpunog poniženja. U nastavku su stisnuli kočnicu; Andre Schürrle je do kraja zabio dva gola, prije nego će Oscar u 90. minuti postići počasni pogodak za Brazil.
Zanimljivo, Brazil je zavolio svoje krvnike, ne samo zbog ovog korektnog poteza. Još uoči početka su Nijemci ''kupili'' brazilsku javnost kada su odlučili izgraditi kamp u malom ribarskom selu Santo Andreu; ideja je bila ostaviti u trajno naslijeđe održiv i ekološki prihvatljiv kompleks koji će zaposliti lokalno stanovništvo i potaknuti lokalnu ekonomiju. Podsjetimo, prvenstvo su obilježili i brojni prosvjedi; bez obzira na urođenu ljubav prema nogometu, mnogi su Brazilci digli glas protiv (pre)skupog projekta organizacije Mundijala u državi koja se bori s brojnim socijalno-ekonomskim problemima.
U takvom kontekstu, u zemlji koja se borila s padom kako na nogometnom, tako i na političko-ekonomskom planu (Financial Times je napisao da je Brazil doživio još jedan 7:1 poraz - sedam posto inflacije i jedan posto rasta na godišnjoj razini), Nijemci su postali uzori na terenu i izvan njega.
Četiri godine kasnije – Brazil opet podsjeća na svoje najbolje dane
Prošle su gotovo četiri godine od kobnog Mineiraza, a Brazil je u međuvremenu ponovno postao legitimna nogometna velesila. Katastrofa iz 2014. protegnula se na još dvije godine: Luiza Felipea Scolarija naslijedio je Dunga, koji je na Copa Americi 2016. zabilježio pravi debakl kada nije prošao ni skupinu.
No nakon njegova odlaska došla su bolja vremena za Selecao. Na klupu je zasjeo Tite, europskoj javnosti malo poznati trener koji je vratio Brazil na pobjedničke staze. Igru je posložio oko napadačkog trojca Neymar – Coutinho – Gabriel Jesus; ovom trojcu ''slobodnih umjetnika'' logističku podršku pružaju provjereni igrači poput Casemira i Paulinha.
Takav spoj tradicionalne brazilske lepršavosti i ''europske'' trke i snage pokazao se dobitnom kombinacijom: Brazil je protutnjao južnoameričkim kvalifikacijama i prometnuo se, po kladionicama, drugog favorita Svjetskog prvenstva 2018. iza Njemačke.
Susret Njemačke i Brazila lako bi mogao odlučiti o pobjedniku Svjetskog prvenstva – bilo u finalu ili prije njega – a generalnu probu za pravu stvar imat će u utorak od 20:45 sati u Berlinu. Prvi je to susret od katastrofe u Belo Horizonteu; jasno je da će Brazil tražiti osvetu iako se radi o prijateljskoj utakmici. S druge strane, očekuje se Njemačka u šarenom sastavu, što bi moglo biti dobro za utakmicu – konkurencija za mjesto u Die Manschaftu nevjerojatno je jaka i mladi će se Nijemci sasvim sigurno htjeti predstaviti Joachimu Löwu u što boljem svjetlu. Možemo slobodno reći da nogometni svijet dugo nije toliko iščekivao jednu prijateljsku utakmicu.
