Interkontinentalni kup 1992. u Tokiju. S jedne strane prvak Europe Barcelona, a s druge strane prvak Južne Amerike Sao Paulo. O toj slavnoj utakmici puno toga se zna, o golu Raija napisane su ode, a sada se pojavila još jedna dirljiva anegdota. Nedavno ju je sa suzama u očima otkrio sudac utakmice, Argentinac Juan Carlos Loustau. Prije nego što je otkrijemo, situaciju treba staviti u kontekst vremena.
Tri vijesti o kojima se priča
Iz ove perspektive to su bili romantični dani nogometa, iako se i tada govorili da je romantika davno nestala. Dakle, Cruyffov „dream team“ protiv Tele Santanine „joge bonito“. O Cruyffovoj Barceloni manje više sve se zna, o Santaninom Sao Paulu ipak nešto manje. Obično se kaže da su tri momčadi obilježile klupski brazilski nogomet: Peleov Santos, Zicov Flamengo i Santanin Sao Paulo.
Bila je to čista poezija, umiranje u ljepoti, ali ne i estetika natopljena suzama, kao što je to opjevani i nesretni Santanin Brazil iz 80-ih. Sve tri momčadi igrale su nogomet iz bajke, „tiki-taku“ davno prije Guardiolione „tiki-take“, samo još atraktivniju i spektakularniju, prema našem mišljenju.
A Cruyffova Barca bila je slična, preteča njezina stila kakvog danas poznajemo. Santana je u jednom intervjuu rekao da nije imao uzora, ali da bi mu najveća satisfakcija bila voditi nizozemsku reprezentaciju iz Cruyffove ere. A zamislite vodio je onaj strašni Zicov Brazil...
„Staviš Cruyffa lijevo ili desno, u sredinu, naprijed ili nazad, ma posve svejedno. Staviš Neeskensa desno ili lijevo... I tako redom. Ma svi mogu igrati na bilo kojoj poziciji. Čudesno!“ razvukao je osmijeh slavni brazilski trener koji je sa Sao Paulom, prema vlastitom priznanju, pokušao, i to uspješno, igrati kao Michelsovo i Cruyffove Oranje.
Čini se da je Santana uživao u sjeti i tuzi kao portugalski mornari u Fadu, glazbi koju karakterizira nostalgija i čežnja za domom. Njegov Brazil 1982. i Nizozemska 1974. koju je snivao. Zacijelo dvije od tri najtragičnije momčadi svjetskih prvenstva. Puskasova Mađarska je treća.
S reprezentacijom je bio tragičar, ali sa Sao Paulom je bila druga priča, pobjednička. Osvojio je jedno brazilsko prvenstvo, dvije Cope Libertadores i dva Interkontinentalna kupa. Prvo je srušio Barcu, a sljedeće godine Capellov Milan. Bilo je to doba kada su južnoamerički klubovi bili „al pari“ najboljim europskim momčadima.
Santani je baš kao i Cruyffovu ljepota nogometa bila jednako važna, ako ne i važnija od rezultata. Nogomet kakav je igrao Brazil 1982. sa Zicom, Socratesom, Juniorom, Ederom, Falcaom i ostalim superasovima bjelodani je dokaz. Momčad zbog koje plakao cijeli svijet, izuzev Italije, „joga bonito“ do kosti, do samoga kraja, beskompromisno i tvrdoglavo bez obzira na cijenu. I na kraju tragično. Ako u nogometu postoji tragedija, onda je to taj Brazil. I Cruyffu i Santani pobjeda bez stila i napadačke igre nije značila mnogo.
I sada se vraćamo na početak priče. Kad sve to znamo, treba li biti iznenađen da su se Santana i Cruyffov našli prije utakmice i puna četiri sata strastveno pričali o nogometu i čarima najljepše igre koja u njihovoj vizija mora biti užitak za oči i dušu, a ne puko mučenje lopte radi „bijednog“ rezultata i pobjede
„U četrdeset godina koliko sam vezan za nogomet ništa me nije toliko dirnulo. Sjedili su tako i satima pričali o nogometu. Bilo ih je milina slušati i gledati, nisam se odvajao od stola da ne bih nešto propustio“, prepričao je argentinski sudac, a kada to kaže Argentinac, koji važe za ponajveće fanatike nogometne igre, onda je sve jasno.
„Taj razgovor je nešto najviše što mi je dao nogomet. Više nisam mogao ni poželjeti. Pričali su kao da se radi o svetinji“, kazao je Loustau i potom otkrio nešto što tako priliči velikanima koji su ostavili neizbrisiv trag i nemjerljiv utjecaj na nogometnu igru. Bez njih dvojice nogomet sigurno ne bi bio isti.
„Zamislite, Santana i Cruyff na kraju su se dogovorili kako će voditi utakmicu. Utanačili su da neće biti nesportske igre, prekidanja akcija profesionalnim prekršajima, da neće otezati i odugovlačiti ako povedu, da neće u zadnjim minutama uvoditi igrače samo da bi ukrali vrijeme. Bili su uvjereni da poraz nije poraz ako se igralo atraktivno, lijepo za oko. Složili su se da nema poraženih ako se tako igra.“
Ako nakon ove priče nekog zanima rezultat, Barca je povela golom Stoičkova, a Sao Paulo je okrenuo na 2:1 pogocima Raija, mlađeg brata pokojnog Socratesa.
