Krajem 70-tih i početkom 80-tih u Engleskoj, pa i dobrom dijelu Europe, bilo je uvriježeno mišljenje da Liverpool ima najbolju momčad na svijetu. A onda je početkom prosinca 1981. stigao meč koji je raspršio engleske iluzije.

„Redsi“ su treći put u razmaku od pet godina osvojili Kup prvaka i pod egidom najjačeg kluba „Starog Kontinenta“ otputovali su u Japan na megdan brazilskom Flamengu u Interkontinentalnom kupu, tradicionalnom ogledu prvaka Europe i Južne Amerike za svjetsku klupsku titulu.

„Imam osjećaj da sam sišao s vrtuljka, još mi se vrti u glavi“, ispalio je Kenny Dalglish nakon utakmice na Nacionalnom stadionu u Tokiju.

Malo je reći da je Flamengo uvjerljivo slavio s 3:0, puno je bliže istini da je razvalio tadašnji engleski klupski ponos, očitao mu lekciju koju će dugo pamtiti.

Flamengo - Barca prije Barce 

Raul; Leandro, Marinho (Figueiredo), Mozer, Junior; Andrade, Adilio, Zico; Tita, Nunes i Lico. To je slavna postava Flamenga koju je u Tokiju vodio Paulo César Carpegiani, a prije njega Cláudio Coutinho.

Ta je momčad u razdoblju od četiri godine osvojila tri brazilska prvenstva (1980., 1982., 1983.), jednu Copu Liberatoders i spomenuti Interkontinentalni kup iste godine (1981.), te prvenstvo brazilske savezne države Carioce (1981.). Prosječni Brazilac reći će da su tri klupske momčadi obilježile brazilski nogomet: Peleov Santos, Zicov Flamengo i Tele Santanin Sao Paulo. Osvojile su sve i uz to igrale najljepši nogomet, pravi, nepatvoreni „joga bonito“.

Ako će većina ipak reći da je Peleov Santos ipak najbolji, isto tako će se složiti da se Zicov Flamengo jedini približio čaroliji „Santásticoa“. Bila je to fantastična momčad koja je igrala čaroban nogomet, bila je to Barcelona prije Barcelone, „tiki-taka“ prije Guardioline „tiki-take“, ali puno atraktivnija, s neodoljivim brazilskim stilom i šarmom, igrana u ritmu sambe, s potezima kakvi su, po osobnom ukusu autora ovog teksta, nedostajali Guardiolinoj Barceloni, kojoj je nakon odlaska Ronaldinha brazilski spektakl, rolanje, elastica, flip-flapove, rabone, tunele, sombrera i ostala čudesa barem donekle vratio Neymar, a što se moglo viđati na gotovo svakoj utakmici Flamenga.

130.000 'torcidaša' na svakoj utakmici

Tih godina na Maracanu je u prosjeku dolazilo svako kolo preko 130.000 ljudi! U derbijima bi se ta cifra penjala debelo preko 150.000. Nikada viđeno prije, a ni poslije. Rekord svih rekorda. Za sva vremena, jer obnovljena Maracana nije ni sjena stare, ni po veličini, a ni po huku Torcide. Danas na brazilske stadione uglavnom dolaze neke druge strukture društva, bogatije i manje temperamentnije nego nekoć, kada je „favela“ bila i oko stadiona, ali i na tribinama.

Brazil je dobrim dijelom upravo zbog te momčadi Flamenga i dojma koji je ostavila na ostatak svijeta u spomenutoj utakmici u Tokiju, stigao na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. kao najveći favorit. Taj Brazil, koji je vodio Tele Santana, zacijelo je jedna od najvoljenijih momčadi u povijesti nogometa. Ne pamti se kada se prolilo toliko suza širom svijeta kao nakon onog nesretnog poraza „selecaa“ na staroj Sarriji. Po mnogima je to jedna od najboljih i najatraktivnijih momčadi svih vremena. U prvoj postavi igrala su tri Flamengova igrača: Leandro, Junior i Zico. Potonji je bio srce i mozak momčadi.

„Bijeli Pele“ bio je glavni igrač i najveća zvijezda brazilske reprezentacije, totem Flamenga, njegov najbolji igrač i najbolji strijelac svih vremena, rekorder slavne Maracane s 333 gola. Za mnoge Brazilce najbolji odmah nakon Pelea.
Nakon demoliranja Liverpoola i fenomenalne igre, Zico je stigao na Mundijal s aureolom najboljeg igrača svijeta, kojem je tek prijetila oduzimanjem krune nadolazeća mlada zvijezda - Diego Maradona.

Zico posramio Maradonu

Zico je mlađahnog Maradonu najprije „preslušao“ godinu prije na Maracani, kada je Flamengo na Carpegianijevu oproštaju pobijedio s 2:0 i sasvim nadigrao Maradoninu Bocu, a potom i na Mundijalu, kada je Brazil u drugom krugu uništio Argentinu, ne toliko rezultatom (3:1) koliko igrom, ponizivši ljute suparnike toliko da je Maradona totalno poludio i prvi put pred očima cijelog svijeta naznačio svoju tamniju stranu osobnosti brutalnim kung-fu udarcem u međunožje Batiste.

Argentina nije mogla do lopte, a skoro ni preko centra, slično kao ni Liverpool godinu dana prije. Flamengo je oduvijek imao mnogo navijača u Riju i okolici, no tek dolaskom na scenu Zicove generacije postao je najomiljeniji brazilski klub. Procjenjuje se da za Flamengo danas navija između 15 i 20 milijuna Brazilaca.

Flamengo je svoj prvi od ukupno pet naslova prvaka Brazila osvojio tek 1980. Prvenstvo se tada igralo po sličnom sustavu kao danas europska Liga prvaka. Finale se igralo na dvije utakmice. Flamengo protiv tada superjakog Atletico Mineira, za kojeg su igrale takve veličine i reprezentativci kao što su Luisinho, Osmar, Toninho Cerezo, Reinaldo i Eder.

Drama na Maracani

Atletico je u prvoj utakmici pobijedio 1:0, uzvrat se igrao na Maracani. Na tribinama se okupilo preko 150.000 gledatelja, neki kažu da ih je bilo i dosta više, cijeli stadion je stajao, navijači su naprosto visjeli s tribina. Bila je to utakmica najvišeg mogućeg rizika, pratila ju je do tada neviđena medijska pompa te brojne kontroverze i intrige. Radi se vjerojatno o najgledanijoj klupskoj utakmici u povijesti Brazila. I jedna od najdramatičnijih. Flamengo je na kraju slavio sa 3:2 i zbog boljeg učinka u prethodnim fazama natjecanja osvojio prvenstvo.

Slavlje je moglo početi, Zico i prijatelji su postali „besmrtnici“. Liverpool je samo dan prije u finalu Kupa prvaka pobijedio Real 1:0 golom Alana Kennedyja na Parku prinčeva. „Redsima“ nije bilo ni na kraj pameti kakav ih „ringišpil“ čeka za pola godine u Tokiju. Flamengo je u studenom postao i prvak Južne Amerike, a potom je mjesec dana kasnije Englezima demonstrirao gdje se igra najbolji nogomet na svijetu. Tko ne vjeruje, neka se sam uvjeri i pogleda snimku.

Zicov Flamengo ili Messijeva Barca?

Ako je Flamengo prethodnica i preteča Guardioline Barcelone i prema nekim analitičarima Katalončeva iskonska inspiracija, jer Guardiolova vizija nogometa, koju će s Bayernom prezentirati u Zagrebu, neodoljivo podsjeća na Carpegianijevu i Tele Santaninu, nameće se pitanje kako bi prošli u međusobnom sudaru?

Usprkos tomu što ih dijeli generacijski jaz, Zico nema dileme:
„U mnogo čemu smo slični, od stila igre i kreativnosti do pokretljivosti. Šanse bi bile 50 -50, bez obzira što će neki reći da se u moje vrijeme igrao drugačiji nogomet. Znam što govorim, mislim da bismo ih bili u stanju dobiti. Andrade bi uštopao Messija. Bio je brži i jači, a znao je sve. On je bio u stanju svakoga zaustaviti i još sudjelovati u građenju igre pa čak i zabiti gol. To bi bio ključ utakmice. U svakom slučaju, volio bih se barem na dan vratiti u mladost i odigrati tu utakmicu. Bio bi to divovski dvoboj“, izjavio je Zico nakon što je Barcelona pregazila Manchester United u londonskom finalu Lige prvaka.

Zico se očito rukovodi mišlju da „kopija ne može biti bolja od originala“. Nikad nećemo saznati tko bi slavio, ali nije zabranjeno sanjati tu imaginarnu utakmicu. Možda bi na tu temu nešto mogao reći i Dalglish i ostali „Redsi“?