Godina 2018. još nije prošla, tek je na izmaku, a već možemo reći da je urezana u kolektivno sjećanje hrvatske nacije. Oni koji su je doživjeli, pamtit će je cijeli život, a oni koji će se tek roditi, o njoj će slušati do kraja života.
Sigurni smo da većina Hrvata nikada neće zaboraviti gdje su bili i što su radili ljeta Gospodnjeg 2018. Mnogi ljubitelji nogometa ionako periode života najbolje pamte po svjetskim prvenstvima, a Svjetsko prvenstvo u Rusiji ostavit će neizbrisive tragove u memoriji većine hrvatskih građana.
Hrvatska epopeja odsvirana na ruskoj balalajki prenosit će se s koljena na koljeno poput priče koja nalikuje kakvom helenskom mitu, ali s čvrstim uporištem u stvarnosti. Pohod hrvatske reprezentacije u Rusiji i osvajanje srebrne medalje ima sve potrebne elemente koje čine dobru bajku, a koje su kao i mit obično rezultat narodne predaje; gotovo čudesno i nadnaravno ispreplelo se sa zbiljskim, s tom razlikom što nesputana moć mašte nije nadvladala javu.
Sve što se događalo bilo je stvarno, a samo smo mislili da sanjamo. I još uvijek se nalazimo u stanju koje podsjeća onirički delirij kad god pomislimo da je Hrvatska viceprvak svijeta u nogometu. Ej, čovječe, viceprvak svijeta! Ma, kako to samo gordo zvuči!
Hrvatska bajka u Rusiji
Sve što se tih dana događalo nije potrebno frizirati da bi se dočarala nastala euforija među hrvatskim navijačima u Rusiji i napose Lijepoj Našoj. A navijači su bili svi, i staro i mlado, i onaj tko fanatično prati nogomet i onaj tko nije siguran skače li žaba u lopti. Teško je to opisati onome tko to nije vidio i doživio. Više od pola svijeta navijalo je za Hrvatsku, a cijeli svijet raširenih očiju pratio je doček Vatrenih u Zagrebu i ostalim gradovima.
Vatreni su osvojili ljude širom svijeta ne samo svojim igrama i rezultatom nego i ponašanjem, borbenošću, karakterom, iskazanim domoljublje... Ukratko, univerzalnim vrijednostima i vrlinama koje svijet cijeni i poštuje.
Slavlje u Hrvatskoj bilo je nesputano, nacija je bila u transu, u teško opisivom halucinogenom stanju, nekoj vrsti kolektivnog, pozitivnog ludila, kada emocije nadvladaju razum, kada se zaboravljaju svi problemi i nedaće, kada stotine tisuća, pa i milijuni ljudi dišu kao jedan.
Teniska godina za pamćenje: Hrvatskoj posljednji Davis Cup, uskoro dva Hrvata u Top10!
Autori ove čudesne priče, Vatreni, kao da su bili nadahnuti božanskim ili ako hoćete, onozemaljskim proviđenjem. Nećemo ići tako daleko da utvrdimo kako je „nepokrenuti pokretač“ upleo svoje prste, ali nećemo ni odbaciti tu mogućnost.
Vatreni su nam priredili neopisivu sreću koja se ne može izmjeriti materijalnim dobrima. Mnogi su svjedočili kako su proživjeli snažno spiritualno iskustvo kakvo osjećaju vjernici na putu prema blaženstvu.
Treba vjerovati da Hrvatska može i do naslova svjetskog prvaka
Bio je to „vatreni dar“ koji nam je okrijepio dušu i tijelo, vratio ponos, vjeru u vlastite snage i učvrstio jedinstvo nacije. Podsjetio nas na zajedničke vrijednosti, podario makar i kratkoročnu iluziju nekog boljeg svijeta i društva.
Bio je to povratak korijenima, ispušni ventil za napaćeni narod, putokaz prema sreći, izvor inspiracije, pokazatelj da i mala Hrvatska i Hrvati u nečemu tako važnom mogu biti najbolji ili ponajbolji na svijetu. Nogomet nije bilo što, nije samo pitanje života i smrti, nego puno više od toga, kao što reče Bill Shankly.
Brzo smo se svi skupa vratili u realnost, ali to nadrealno iskustvo pamtit ćemo do kraja života. Dok god budemo živjeli, ostat će samo jedna žal, a to je da u nekom budućem popisu svjetskih prvaka ne stoji hrvatsko ime. Ta žal nestat će samo ako se neke od budućih generacija popnu do samog vrha.
Treba vjerovati da je moguće. I za „brončane“ se mislilo da ih nitko neće nadvisiti, pa se ipak dogodilo. Mentalitet pobjednika ne gradi se lako. Hrvatska reprezentacija teškom mukom izgradila je imidž koji danas uživa u svijetu. Stečeni autoritet i status treba čvrsto držati i čuvati, a onda će sve opcije biti otvorene, pa i ta da jednog dana slavimo prvake svijeta.
Modrić nadvisio Messija i Cristiana Ronalda
Godina iz snova hrvatskog nogometa nije stala na epohalnom uspjehu Vatrenih. Na individualnom planu hrvatski kapetan Luka Modrić ostvario je uspjeh o kakvom se donedavno moglo samo sanjati. Hrvatska ima najboljeg igrača svijeta!
To zvuči stvarno nevjerojatno, podjednako čudesno kao i činjenica da je Hrvatska viceprvak svijeta. Modrić je pobijedio u svim relevantnim izborima, nadmašio je Lionela Messija i Cristiana Ronalda, što je poduhvat nad poduhvatima.
Hrvatska ima planetarnu nogometnu zvijezdu koja može stati uz bok najvećim imenima u svijetu sporta i puno šire. I nije jedini, vrlo mu je blizu Ivan Rakitić, a nije daleko ni Mario Mandžukić. Obojica su također visoko plasirani u izborima za najboljeg nogometaša svijeta. I ostali Vatreni uživaju status velikih zvijezda u svojim klubovima i pronose slavu hrvatskog nogometa.
Vatreni pokazali koliko su političari nesposobni
Hrvatsku u svijetu bolje prepoznaju prema nogometu i sportu nego prema bilo kojoj drugoj djelatnosti. To je velika zadovoljština sportašima, a u isto vrijeme i tužna činjenica jer svi bi bili sretniji da nas se podjednako prepoznaje i po, recimo, ekonomskim i znanstvenim uspjesima ili poštenim i sposobnim političarima, što u ovom trenutku izgleda kao znanstvena fantastika.
Najbolji na svijetu: Luka Modrić dobio Zlatnu loptu i prekinuo dominaciju Messija i Ronalda!
No nogomet je pokazao da se može parirati svijetu ako se dovoljno želi i marljivo radi. Vatreni su pokazali da hrvatske vrline mogu nadvladati naše nedostatke, pokazali su koliko su političari nesposobni, zorno su demonstrirali da Hrvatska ima sve potrebno da bude bolja i sretnija zemlja, samo to treba znati izvući na površinu, kao što je izbornik Zlatko Dalić znao izvući iz Vatrenih.
Kako je moguće da Hrvatska s minimumom sredstava može biti među najboljima na svijetu u tako kompleksnom sportu, najpopularnijem i najkompetitivnijem, u takvoj ogromnoj konkurenciji, a ne može biti ni blizu vrha u bitno jednostavnijim životnim (ekonomskim) stvarima, tamo gdje ne treba puno talenta, već samo dovoljno marljivosti i poštenja?
Sport je egzaktna stvar, kod sportaša nema muljanja, na terenu se ne može ništa sakriti, korumpirati ili na silu iznuditi. Ne može se ni lagodno živjeti na tuđoj grbači, kao što to mogu oni koji se kriju iza njihovih leđa u kožnim foteljama i upravljaju našim životima. Vjerujemo da se tu krije dio odgovora na naše pitanje.
Dinamo srušio „kletvu“
Priču o bajkovitoj godini hrvatskog nogometa zaključio je zagrebački Dinamo plasmanom u drugi krug Europske lige, i to bez poraza. Možda to nije neki veliki uspjeh u globalnim razmjerima, no svakako jest za Dinamo i njegove navijače.
Dinamo će prezimiti u Europi i srušiti frustrirajuću „kletvu“ koja je trajala čak 49 godina, što dovoljno govori samo za sebe. Uspjeh je to i za cjelokupan hrvatski klupski nogomet, koji dvadeset godina nije ostvario takav rezultat. Ako Dinamo prođe češku Viktoriju iz Plzena, lako je moguće da Prva HNL dobije i drugog predstavnika u kvalifikacijama za Ligu prvaka.
Iako u hrvatskom nogometu postoje brojni problemi, iako ga opterećuju brojne afere i skandali, iako bi organizacija i još štošta moglo biti puno bolje, ipak se žilavo drži na površini i uspijeva ne samo preživjeti nego i nizati zapažene uspjehe. Uz sve probleme, koji se, čini se, polako počinju rješavati, hrvatski nogomet ipak ima svijetlu perspektivu. Talentiranih nogometaša Hrvatskoj nikada nije nedostajalo, pa vjerujemo da neće ni u budućnosti.
Hrvatska mora igrati u Splitu
Tu nema prevelike brige, ali potrebno je značajno poraditi na boljoj organizaciji i ukupno poštenijim i demokratskijim odnosima, i unutar nogometnih institucija i izvan njih. Možda je najvažnije poraditi na vraćanju povjerenja cjelokupne javnosti u krovnu nogometnu organizaciju, a to je HNS. Konkretno, nadamo se da će se u novoj godini smiriti tenzije na relaciji HNS – Hajduk.
Namjerno nismo koristili isfabricirani termin „sjever – jug“ jer nema sukoba između hrvatskih građana i ljubitelja nogometa koji žive na sjeveru i jugu Lijepe Naše, nego postoji sukob između ljudi koji vode dvije institucije te između dobrog dijela navijača Hajduka i čelnika HNS-a, a to je nešto posve drugo i ne treba miješati s ljubavlju Dalmacije prema Hrvatskoj i Vatrenima. To nikada i nije bilo upitno.
Čelnici HNS-a nisu Hrvatska
Jer jedno je hrvatska reprezentacija, a nešto posve drugo ljudi koji vode HNS. Oni se ne mogu i ne smiju poistovjetiti s hrvatskom reprezentacijom. Na to nitko nema pravo. U tom kontekstu, za početak bi bilo dobro da hrvatska reprezentacija odigra poneku jaku utakmicu u Splitu. Hrvatska reprezentacija ne bi trebala igrati u Splitu, Hrvatska mora igrati u Splitu.
Zašto heroj nacije razmišlja o ostavci? Modrićeva oštra poruka sve govori i otkriva
To je prirodno i jedino logično stajalište. „Dite treba vratiti materi“ jer Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti. Vatreni sigurno nemaju ništa protiv, ništa protiv nema ni velika većina građana Splita i Dalmacije, to je sasvim jasno. A kad je tako, a jest tako, to svi znamo, problema ne bi smjelo biti.
Čelnici Hajduka i HNS-a ne moraju se voljeti, ali moraju se dogovoriti u interesu hrvatskog nogometa. Obje strane moraju napraviti korak naprijed ka stišavanju napetosti, jasno je da ne smiju ostati zadrto ukopani u svojim stajalištima. Neka u novoj godini bude malo više međusobnog razumijevanja. To je želja koja se lako može ostvariti. Ako se doista iskreno želi.
