I dok iščekujemo Godota, odnosno odgovor financijskog direktora Dinama kako je u odnosnu na planirano došlo do povećanja rashoda maksimirskog kluba u ovoj godini za stotinjak milijuna kuna, odlučili smo se pozabaviti tom temom, kao i temom najavljene privatizacije, koju su maksimirski šefovi provukli na mala vrata, a mogla bi imati dalekosežne posljedice.
Iako je savjetnik Uprave Dinama na već prokušani način pokušao na Skupštini skrenuti pozornost medija i javnosti s glavne teme na svoje probleme s pravosudnim i policijskim organima, ipak mu nije uspjelo, barem ne kod novinara koji razmišljaju svojom glavom. Koliko god se Zdravko Mamić trudio svojim klasičnim performansom odvući pažnju u drugom smjeru, poput udara groma iz vedra neba zazvonila je informacija da Dinamo završava godinu s najmanje stotinjak milijuna kuna minusa. Taj minus pravi je misterij zbog nekoliko razloga.
Na što je potrošeno 100 milijuna više nego što je planirano?
Projekcija je bila da će rashodi u 2017. iznositi kao i planirani prihodi, oko 228 milijuna, a Dinamo je do sada potrošio čak 326 milijuna, čime su potvrđene naše spekulacije iz nedavnog teksta da je Dinamov proračun za ovu godinu na tragu prošlogodišnjeg, kada je probio 50 milijuna eura. Dakle, Dinamo je spiskao više od 40 milijuna eura, što je proračun koji nemaju svi klubovi zajedno u HNL-u, a nije osvojio nijedan trofej i ispao je u Europi od višestruko jeftinijeg albanskog Skenderbeua. Ako kažemo da je to fijasko, bit ćemo preblagi. Međutim, rezultat se u nogometu ne može predvidjeti, ali troškovi jamačno mogu.
Treba imati u vidu da cifra od stotinjak milijuna kuna minusa sigurno nije konačna, jer je kraj godine još dosta daleko pa je lako moguće, štoviše očekivano je da se ukupni rashodi povećaju za značajan iznos, možda i nekoliko desetaka milijuna kuna. Tako je znalo biti prijašnjih godina, pa je logično očekivati da će se situacija ponoviti i ove godine. Ključno pitanje glasi: Kako je moguće da jedan ozbiljan klub, koji vode ozbiljni ljudi, nadasve ekonomski stručnjaci, pogriješi u projekciji rashoda za „pišljivih“ pedesetak posto? Zvuči nemoguće, ali, evo, vidimo da je u Dinamu sve moguće.
Neočekivani troškovi: Tri suluda ugovora
Lakonski odgovor bio bi da je došlo do neočekivanih troškova. Ako za trenutak zanemarimo prethodno pitanje i činjenicu da u normalnim okolnostima neočekivani troškovi nikako ne mogu doseći 50 posto ukupnih rashoda, i dalje ostaje pitanje koji su to troškovi? To smo pitanje adresirali na Maksimirsku 128, ali još nismo dobili odgovor, pa smo prisiljeni spekulirati. Onako na prvu, padaju nam na pamet tri čudnovata ugovora koja graniče s hazarderskom ludošću.
Riječ je o višemilijunskim ugovorima potpisanim sa Sammirom, zimskim „pojačanjem“ koje ni nakon pola godina od dolaska u Dinamu nije bilo u stanju barem pristojno se fizički spremiti, a onda možemo samo zamisliti kako je Sammir izgledao kada je tek stigao na siječanjske pripreme, potom bugarskim trenerom Ivajlom Petevom, kojem su čelni ljudi Dinama ničim izazvani produljili ugovor na zimskim pripremama, te Romeom Jozakom, dugogodišnjim provjerenim maksimirskim kadrom kojemu je u ruke gurnuta ne samo bremenita funkcija sportskog direktora, nego i strateška vizija razvoja kluba u sljedećih desetak i više godina.
I gle čuda, sva trojica u komadu nisu trajali duže od nekoliko mjeseci. Budući da su imali uredno potpisane dugoročne ugovore, logično je pretpostaviti da su barem dvojica, ako ne i sva trojica, otišli s Maksimira uz izdašne otpremnine. Možda nije izravno vezano za temu, ali zanimljivo je primijetiti kako je Ante Čačić, jedna u plejadi lutaka koje plešu na koncima istih lutkara, nekako u isto vrijeme potpisao dugoročan ugovor s HNS-om, navodno mu je plaća podignuta na 60 tisuća eura mjesečno, a na temelju kojeg je sada već bivši izbornik u kasnijem raspletu priče podigao izdašnu otpremninu. I u HNS-u, dakle, vuku slične, očito loše poslovne poteze.
Kasa totalno presušila
Kako god, može se pretpostaviti da je solidan dio od tih „nepredviđenih“ stotinu milijun kuna minusa otišao na otpremnine spomenutoj trojici. To je jedan dio. Međutim, na što je potrošen veći dio cifre? E, to doista je teško dokučiti bez uvida u sve račune. U svakom slučaju, u Dinamu kažu da su minus pokrili ostvarenim plusom iz prethodne godine, koji je, zanimljivo, gotovo u dlaku isti. No ako je minus iz ove godine pokriven tim plusom, postavlja se pitanje čime su pokriveni teški gubici iz 2015., koji su iznosili pedesetak milijuna kuna, te kako se izašlo iz UEFA-ina nadzora kad je riječ o financijskom fair-playa zbog ostvarenog minusa u prethodnom trogodišnjem razdoblju.
Ne znamo, no jedno je sigurno: ako Dinamo i uspije podmiriti sve financijske obveze, posve je jasno da je modra kasa totalno presušila, baš kao „plitak potok“, sintagma koju na Maksimiru tako rado potežu. Uostalom, da je kasa prazna, nedavno su priznali i sami čelnici Dinama, a što se jasno očitovalo na „slučaju Dražena Ladića“, kada na računi nije bilo dovoljno novca da mu se isplati dug u iznosu od nekih milijun eura. Veliko je pitanje koliko je uopće bilo novca? Možda ni „prebijene banke“!?
Tako se nakon stotine milijuna eura zarađenih od prodaje igrača i UEFA-inih nagrada u posljednjih desetak godina došlo do toga da je Dinamova kasa pometena do posljednjeg novčića. Kada se sve uzme u obzir, ne čudi što čelnici Dinama kreću u privatizaciju kluba. Maksimirskim vlastodršcima dramatično nedostaje svježi kapital. Projekcija prihoda i rashoda otprilike je slična kao i prošle godine, u Dinamu čak očekuju da će završiti u laganom plusu, ali iz navedenog slučaja vidimo koliko su njihove projekcije pouzdane i točne.
Čeka li Dinamo sudbina Hajduka?
Kako je projekcija prihoda uglavnom vezana za potpuno nesigurne varijable, kao što su rezultat u Europi i prodaja igrača, možemo očekivati da Dinamo ulazi u izrazito turbulentno razdoblje. Modri će, prema svemu sudeći, već u zimskom prijelaznom roku morati prodavati kako bi preživjeli i izbjegli nove probleme s financijskim fair-playom. No pitanje je koga prodati i kolika će biti zarada, jer Dinamo više ni izbliza nema u izlogu potentne igrače kao prije nekoliko godina. Kao najvrjedniji eksponati trenutačno se čine Filip Benković i Dominik Livaković, ali jasno je da cifre koje se vrte po hrvatskim medijima nemaju prevelikog kontakta s realnošću, prije bi se reklo da im je mjesto u bajkama braće Grimm.
Osim toga, Dinamo prema van više ne može nastupati s pozicije kluba koji je „pun kao brod“. Sada već svi u Europi znaju da Dinamo ima velikih financijskih problema (kako neće znati ako to javno priznaju najmoćniji ljudi kluba?), tako da su bitno drugačija polazišta u pregovorima nego prije.
Drugim riječima rečeno, Dinamo polako ali sigurno ulazi u fazu koju je prošao i još prolazi splitski Hajduk. Teško je kvalitetno pregovarati kada kupac zna da ste u financijskoj stisci. Dinamo, dakle, ulazi u proces preoblikovanja koji je Hajduk prošao prije nekoliko godina.
Situacija nije identična, ali ima puno sličnosti. Nakon niza godina rastrošnosti i života iznad objektivnih mogućnosti Hajduk je doživio financijski slom, od čega se još nije sasvim oporavio. Iako je na Poljudu financijska situacija bitno bolja nego prije nekoliko godina, iako u Hajduku tvrde da su prošli svoju katarzu, splitski klub i dalje je u osjetljivoj situaciji. Rezultati ni izbliza nisu kao nekoć, a pitanje je kada će se i hoće li se ikada splitski klub vratiti na stare staze slave? Čeka li još rastrošniji Dinamo ista ili slična sudbina?