Sve veći broj preminulih, sve veći broj zaraženih i baš svi u strogoj karanteni. Liječnici i medicinske sestre koji padaju s nogu, vojni konvoji koji tijela preminulih prevoze u druge regije i gradove kako bi bila kremirana. Lokalni krematorij koji radi 24 sata dnevno i 80-ak pogrebnih kompanija koje – svaka od njih – primaju barem 12 poziva svaki sat. Tužna, grozna slika Bergama ovih dana.
Još jučer taj biser Lombardije, sa 120.000 stanovnika, živio je svoje najljepše trenutke. Gradski ponos, Atalanta, donosila mu je radost čudesnim igrama i povijesnim rezultatima. Danas su junaci Bergama izolirani od svih, već desetak dana i tko zna koliko još… Nogomet nedostaje svima, ali do nogometa trenutačno nije nikome.
I dok brojni drugi nogometaši i sportaši diljem Europe i svijeta imaju koliko-toliko normalnu samoizolaciju, igrači Atalante smješteni su u trening-kampu udaljenom pola sata vožnje od Bergama. Kako nam je neki dan u telefonskom razgovoru rekao Boško Šutalo, nema ulaza niti izlaza.
Nema treninga i uobičajenih aktivnosti. Tek neizvjesnost koja najteže pada, kaže, njegovim starijim suigračima odvojenima od djece i obitelji. Iz kluba su svojim profesionalcima zabranili službene izjave i tu ćemo se zaustaviti… Jer situacija je doista teška.
Od slavljenja Iličića i Pašalića do brojenja mrtvih
Još jučer bergamaschi su brojili pogotke u mreži Atalantinih protivnika. Po pet Parmi i Milanu, po sedam Torinu i Lecceu, osam Valenciji u dvije utakmice osmine finala Lige prvaka… Danas broje mrtve – sugrađane, članove obitelji, prijatelje, poznanike. Još jučer lokalne novine natjecale su se u hvalospjevima za majstorije Papu Gomeza, Josipa Iličića i Marija Pašalića. Danas su prostor za osmrtnice povećali na deset stranica, umjesto na dotadašnje dvije ili tri.
Proteklih godina Atalanta je napretkom, a onda i potvrdom na talijanskoj, pa i europskoj sceni, počela dobivati zasluženu medijsku pažnju. Tako i u Hrvatskoj. No o fenomenu ovog kluba, a posebno grada Bergama, moglo bi se još toliko toga ispričati.
Jer Atalanta tijekom svoje povijesti nije bila suviše bitna u talijanskom nogometu. Poznata po jednoj od najkvalitetnijih omladinskih škola, ali bez konkretnih rezultata na seniorskom nivou. Jedan od onih klubova kojem je ostanak uvijek bio sveti cilj i koji se teško mogao odmaknuti od takvih razmišljanja i okvira.
No Kraljica provincije to je zaista počela biti od 2016. godine do naovamo. Najbolji talijanski klub koji nije iz velikog grada. Pa i više od toga. Predsjednik Antonio Percassi i trener Gian Piero Gasperini sjajno su kliknuli pa je Atalanta u kratkom roku doživjela zaokret i progres na svim razinama.
Potvrda: treće, sedmo i četvrto mjesto u Serie A. Povijesni plasman u Ligu prvaka, a onda i povijesni iskorak – plasman u četvrtfinale s onih osam komada Valenciji u 180 minuta igre. Bilo je to tik prije nego što će koronavirus zaustaviti sve, pa tako i najljepše snove koje je živio Bergamo.
Privrženost gradu i klubu
Privrženost njegovih stanovnika Atalanti priča je za sebe. Niti prazne klupske vitrine s tek jednim trofejom Kupa iz davne 1963. godine, niti činjenica da je riječ o tek 33. talijanskom gradu koji je smješten vrlo blizu Milana, njegove žitelje nije nagnalo da pronađu neku drugu squadru.
U Bergamu klubovi poput Milana, Intera, Juventusa nemaju bitna navijačka uporišta jer u Bergamu se navija za Atalantu. Strastveno i temperamentno, kao da je riječ o nekim južnim dijelovima Italije. Premda većim dijelovima svoje povijesti zanemariva na nogometnoj karti Apenina, Atalanta i njezini navijači postali su trn u oku mnogima.
''Odio Bergamo'' ili ''Mrzim Bergamo'' desetljećima je dio navijačkog folklora na gotovo svim talijanskim stadiona. I koliko ih je to često vrijeđalo, toliko je bergamaschima na neki način imponiralo. Kao potvrda da su svoji, drugačiji, da imaju nešto što nemaju čak ni navijači uspješnih klubova iz velikih gradova.
Podrška sa svih strana
I baš kao što nas sve ova nikad viđena situacija povezuje, tako je cijela Italija danas uz Bergamo. ''Ne dajte se, vječni neprijatelji'', jedinstvena je poruka koja stiže iz Milana, Torina, Napulja, pa čak i od navijača Rome, s kojima tifozi Atalante imaju najžešće rivalstvo uz ono lokalno s Brescijom.
Ovih dana svi navijaju za bergamasche. Da iskažu taj svoj specifičan i tvrd karakter te pokažu zube i pred koronavirusom. Da se izvuku kao Atalanta iz izgubljene pozicije u grupi s Man Cityjem, Šahtarom i Dinamom. Da mu zabiju pobjednički gol. Ili u stilu nogometne filozofije svog ponosa – da mu zabiju gol više.
Pet, sedam, osam, koliko god je potrebno. Baš kao Gomez, Iličić, Pašalić i društvo.
