Mnogi se nisu slagali s nama i još uvijek se ne slažu pored zdravih očiju, ali rezultati engleskih klubova u europskim natjecanjima posljednjih četiri-pet godina neoboriv su argument našoj tezi. Svatko ima svoje mišljenje, i to je u redu, mi samo iznosimo naše, ali rezultati u Europi su jedino provjerljiva matematika, sve ostalo je metafizika i priča koju nitko ne može dokazati. Englezi prošle sezone nisu imali niti jednog predstavnika u četvrtfinalu Lige prvaka i Europske lige, a kako su krenuli ove sezone ta se priča lako može ponoviti, kao i mogućnost da izgube četvrtog predstavnika u Ligi prvaka, jer Talijani im doista opasno prijete. Zašto uopće nismo iznenađeni? Oni koji doista poznaju nogomet i gledaju što se događa na travnjaku a ne pored njega, oni koji razmišljaju svojom glavom i nisu zaslijepljeni blještavilom i silnim milijunima koji su okreću u Primiershipu, davnih dana su mogli zaključiti što će se dogoditi.
Tri vijesti o kojima se priča
Talijani opasno prijete: Englezi ostaju bez jednog kluba u Ligi prvaka?
Novac jest iznimno važan u nogometu, bez njega se malo toga može, ali bez znanja ne vrijedi previše. Četiri engleska kluba koja nastupaju ove sezone u Ligi prvaka, dakle, Chelsea, Manchester City, Manchester United i Arsenal, samo ovog ljeta potrošili su oko 442 milijuna eura na pojačanja, što je, recimo, 30 milijuna eura više nego svi klubovi Bundeslige zajedno. Engleski Premiership će u razdoblju od 2016. do 2019. zaraditi od televizijski prava 6.9 milijardi eura, a Bundesliga 2.51 milijardu. Za usporedbu, jedan QPR prošle je sezone zaradio na ime televizijskih prava 86.8 milijuna eura, a veliki Bayern 50 milijuna. Engleski klubovi u prosjeku gotovo u svim segmentima poslovanja zarađuju daleko više od njemačkih ili španjolskih, ali u njemačkim i španjolskim klubovima sjede ljudi koji znaju puno više od njih.
Dva ključna razloga zašto Englezi propadaju
Dva su ključna razloga zašto Englezi više ni na klupskom planu ne mogu parirati najboljim klubovima ostatka Europe. Što se tiče reprezentacije, tu su bilo kakve usporedbe bespredmetne, posebice ako ih uspoređujemo s Njemačkom, koja je odigrala 14 velikih finala svjetskih i europskih prvenstva, a Englezi samo jedno. Ali upravo taj podatak ilustrira ključnu razliku između tih dvaju velikih i bogatih država. Kako je moguće da jedna tako bogata zemlja, s prilično brojnom populacijom, pedesetak milijuna ljudi, te s takvom nogometnom tradicijom, već godinama nije u stanju napraviti top svjetskog igrača, a bez takvih igrača nema ni rezultata. Gazza je valjda zadnji koji se mogao mjeriti s najboljima.
Ni prije engleska reprezentacija nije mogla do kraja, ali barem je ozbiljno konkurirala, dok danas ispada već u skupinama. Engleska reprezentacija i engleski nogomet općenito danas je na najnižim granama u tko zna koliko godina. Ključan problem Engleza je što su prestali stvarati klasne igrače, nije važno jesu li oni Englezi ili su uvezeni sa strane u školskoj dobi. Zamislite da je kojim slučajem Lionel Messi završio u Engleskoj? Bi li postao nogometaš kakav je danas? Teško, ma gotovo nemoguće. Prvo, Englezi ga nikad ne bi ni uzeli onako malog i fizički nerazvijenog, a kad bi ga koji slučajem i prepoznali, vjerojatno bi pokušali od njega napraviti beka ili nekog sporednog igrača. Rekli bi mu „mali, previše petljaš s loptom, gdje ti je duel igra, skok, uklizavanje, trka...“
Gazza je bio zadnja top svjetska klasa
Stara nogometna izreka kaže da se veliki igrači stvaraju kroz igru. OK, možda Englezi nisu previše talentirani, ali ni Nijemci, Španjolci, Argentinci, Brazilci ili Nizozemci nikada ne bi stvorili toliko sjajnih igrača da u omladinskim školama i kasnije u seniorskom nogometu inzistiraju na stilu igre kakvog zadnjih godina forsiraju Englezi. Udri, nabi, trči, to je u globalu moto engleskog nogometa danas. Takva igra teško može stvoriti velike igrače i momčadi. U Premiershipu nikad se nije toliko „nabijalo“ kao posljednjih godina. I u prošlosti se forsirala fizička igra, ali u prvom planu ipak je bila igra, odnosno građenje igre. Nekoć je Engleska imala sjajnih igrača i tehničara koji su izašli iz njihove škole nogometa. Sjetite se samo Barnesa, Waddlea, Robsona, Beardsleyja, Gazze, Platta, Pearcea, Linekera... Ti su igrači znali i mogli. Takvih više nema. Štoviše, nema ni nekog novog Lamparda, Scholesa ili Gerrarda, koji se ne mogu uspoređivati s Gazzom, ali ipak su za klasu bolji od današnjih zvijezda i zvjezdica. U najlošijim španjolskim ili njemačkim klubovima postoje igrači koji bi zarađivali silne milijune da su kojim slučajem rođeni u Engleskoj, a ovako se moraju zadovoljiti s „mrvicama“. I najlošiji „Sanchez ili Schneider“ bolji je od višestruko bolje plaćenog „Smitha“. To je naše mišljenje, s kojim se, jasno, ne morate složiti.
Najbolji igrači ipak ne igraju u Premiershipu
O ukusima se ne raspravlja, ali što možete danas vidjeti u utakmicama engleske lige? Posebice kada se sastanu dvije prosječne momčadi. Lopta je više na krovu nego na travi. Karikiramo, ali ne previše. Ne treba čuditi što se neki inozemni, inače izuzetno tehnički potkovani igrači, nikako ne mogu uklopiti u igru engleskih klubova. Kako da se uklope kad ih lopte stalno prelijeću kao topovske kugle? U Španjolskoj i Njemačkoj i najlošije momčadi inzistiraju na pas igri, dok kod Engleza eventualno dvije-tri iz vrha pokušavaju igrati „od noge“. I onda ne treba čuditi da kada odmjere snage s najboljima, Realom, Barcelonom ili Bayernom, zuje po terenu i nikako ne mogu do lopte.
Drugi najveći problem Engleza je taj što nemaju nos za kupiti najbolje igrače kada ih veće ne znaju sami stvoriti. Usprkos svim milijardama kojima raspolažu, najbolji igrači današnjice ipak ne igraju u Engleskoj. Sama nogometna krema trči po španjolskim, njemačkim i francuskim travnjacima. No, Englezi će nastaviti ulagati milijarde, prije ili kasnije shvatit će da trebaju dovesti i inozemne sportske direktore, koji će naposljetku prepoznati i dovesti najbolje igrače, tako da ovaj rezultatski post engleskih klubova neće potrajati unedogled. No, ako ne promjene pristup igri, teško će dominirati na duže razdoblje, jer i najbolji igrači trebaju najbolju igru da bi došli do punog izražaja.
