U petak se u Pjončangu otvaraju 13. po redu Zimske olimpijske igre. Četiri godine nakon ruskog crnomorskog ljetovališta Soči, sportaši u zimskim sportovima borit će se za odličja na južnom dijelu Korejskog poluotoka.
Tri vijesti o kojima se priča
U Južnoj Koreji tako počinje ciklus od čak tri sljedeća olimpijska natjecanja koja će se održati na Dalekom istoku. Ljetne Igre 2020. godine održat će se u Tokiju, a dvije godine kasnije Zimske olimpijske igre ugostit će kineska metropola Peking, prvi grad domaćin oba izdanja OI-ja.
Uoči početka Igara u Pjongčangu aktualizirala se tema koja se posljednjih godina često spominje u svjetskim medijima. Jesu li Olimpijske igre isplative i prijeti li im možda i najgori scenarij? Odgovor na prvo pitanje zasigurno je ''ne'', ali nema ni potrebe za predviđanjem smrti modernih Olimpijskih igara.
Nakon ''azijske turneje'' – Pariz
U Europi i SAD-u posebno su ove teme dobile na važnosti prilikom povlačenja kandidatura određenih gradova za domaćinstvo OI-ja 2024. godine. Na kraju je Pariz dobio domaćinstvo, a glamur francuske metropole sigurno će pomoći Međunarodnom olimpijskom odboru u borbi protiv neugodnih naklapanja o budućnosti Igara.
Građani Hamburga izabrali su na referendumu prije tri godine povlačenje kandidature za 2024., a isto je učinio Boston nakon žestoke kampanje jedne građanske inicijative koja se protivila domaćinstvu. Kasnije su se povukli Rim i Budimpešta, pa je Pariz lakoćom pobijedio Los Angeles koji je ionako imao najslabiju ponudu.
Druga strana medalje
Razlog za povlačenje brojnih kandidatura je jasan. Gradovi i države jednostavno nemaju financijskih sredstava za domaćinstvo takve vrste sportskog događaja. Milijarde dolara duga i kasnija neiskoristivost sportskih arena, kao i stambenih naselja, dio su velikog problema koji ostaje u nasljedstvu gradova nakon što se medalje podijele. London je jedan od rijetkih gradova koji su pametnim planiranjem uspjeli maksimalizirati cijelu priču o Olimpijskim igrama.
Prije četiri godine Vladimir Putin želio je svijetu pokazati svoje omiljeno ljetovalište na Crnom moru u kojem su izgrađene velebne (i danas prazne) dvorane te ostala zatvorena borilišta. Obližnje planine zapadnog Kavkaza ugostile su natjecanja na otvorenom, a sve je to Rusiju koštalo jako puno. Mislili su da će cifra stati na 10 milijardi dolara. Zaustavila se na brojci od nevjerojatne 41 milijarde.
Najglasniji kritičar trenutne situacije
Temom isplativosti cijelog procesa, od kandidature do samog domaćinstva, pozabavio se i Business Insider. Američki elektronički medij specijaliziran za ekonomiju i biznis razgovarao je o toj temi s Andrewom Zimbalistom, američkim profesorom sa Smith Collegea iz okolice Bostona. Radi se o stručnjaku koji je analizirao isplativost OI-ja u nekoliko knjiga poput ''Circus Maximus", "No Boston Olympics" i "Rio 2016: Olimpijski mitovi, surova stvarnost".
''Ah, Olimpijske igre… Slava naših najboljih sportaša koji se natječu za najveće uspjehe na prekrasnim stadionima pred gledateljima iz cijelog svijeta. No u posljednje vrijeme Igre su i pretjerana potrošnja, dugovi i kontroverze. Većina gledatelja i ne primjećuje koliku štetu one naprave gradu domaćinu'', kaže američki profesor koji je aktivno sudjelovao u građanskoj inicijativi ''No Boston Olympics" koja je na kraju uspjela nagovoriti gradske vlasti da odustanu od kandidature za 2024. godinu.
''Danas je za Igre potrebno izgraditi 35 različitih borilišta, Olimpijsko selo koje može koštati do tri milijarde dolara, pa medijske i televizijske infrastrukture koje koštaju oko milijardu dolara. Tu je i selo za medijske djelatnike, prometnu infrastrukturu i tako dalje'', objašnjava Zimbalist.
''Nekad su gradovi zarađivali na domaćinstvima Olimpijskih igara zbog TV prava. Primjerice, 90-ih je Međunarodni olimpijski odbor uzimao 4 posto od dobiti, a u Riju je pokupio čak 70 % novca od TV prava.''
Mnoga sportska borilišta, uključujući i stadione, znaju propadati jer gradovi nemaju novca za održavanje luksuznih objekata izgrađenih ili obnovljenih za OI. Sve to polako mijenja svijest građana koje sve više zanima i druga strana medalje. Na kraju krajeva, oni su ti koji sve to financiraju, nekad i godinama nakon što njihov grad napusti vječni plamen s planine Olimp. Nije da su svi protiv, ali posljednjih godina oduševljanje polako opada.
''U Pjongčangu će uništiti cijelu jednu planinu. Životinje i drveće na tom će mjestu biti blizu istrebljenju'', kaže američki profesor te upozorava kako se sve manje gradova u svijetu želi upuštati u borbu za domaćinstvo.
Jedan od glavnih razloga neprijavljivanja jest i skup proces kandidature. ''Chicago je potrošio 100 milijuna dolara i izgubio bitku za domaćinstvo 2016. godine.''
Samo dva kandidata za 2022.
Da je gradova koji su zainteresirani sve manje, pokazuje ovaj poražavajući podatak. Za Zimske olimpijske igre 2022. natjecala su se samo dva grada, kineski Peking i kazahstanski Almaty. Zimbalist tvrdi kako OI neće umrijeti, ali predlaže model po kojem više ne bi bilo skupih kandidatura.
No taj je plan kontroverzan jer bi po njemu domaćini trebali biti praktički uvijek isti. Gradovi koji već imaju svu potrebnu infrastrukturu, sportska borilišta, prometnice, smještajne kapacitete… U SAD-u to bi bio, primjerice, Los Angeles.
To ne zvuči kao neka realna opcija, no Međunarodni olimpijski odbor mora naći neka rješenja koja će u budućnosti vratiti povjerenje gradova i njihovih građana. Nakon tri dalekoistočna izdanja, Pariz će 2024. biti veliki test po kojem će se mjeriti raspoloženje cijele zapadne hemisfere.
