Sergej Jakirović ispucao je sedam života na klupi Dinama. Tijekom prošle sezone nekoliko je puta bio na rubu i nekako je uspio preživjeti, a na kraju i osvojiti dvostruku krunu, pa i plasirati se u Ligu prvaka. No u Maksimiru se ne živi od prošlosti, čak ni od bliske, to je poznata stvar.
Tri vijesti o kojima se priča
Remi s Rijekom, pa bolan i šokantan poraz od "nikad slabijeg" Hajduka te naposljetku totalni debakl protiv Bayerna prelili su čašu strpljenja Dinamove uprave, a i predsjednika Velimira Zajeca. Već nakon utakmice u Münchenu bilo je jasno da će Jakirović teško preživjeti taj povijesni fijasko. Nije problem samo u rekordnom visokom porazu, već još više u katastrofalnoj igri.
Jakirović se oglasio nakon otkaza: "Neka naš Dinamo ponovi prošlogodišnji uspjeh"
Iskreno, nisam se previše iznenadio, iako nisam očekivao baš takvu blamažu. Naime, Dinamo je izgledao loše i tamo gdje je realno trebao dominirati, a ispalo je da se spašava. Osijek je jedva pobijedio, po igri to možda nije zaslužio. Qarabag jest rezultatski uvjerljivo prošao, ali vidjeli smo što je bilo u Maksimiru i koliko su šansi promašili gosti, čija momčad na Transfermarktu ne vrijedi više od Rijekine.
Kakvu je točno kontrolu Dinamo imao protiv Hajduka?
Na Rujevici je Rijeka zaslužila više od remija, u drugom poluvremenu bila je osjetno bolja, a samo nekoliko dana prije teško je poražena u Ljubljani. Kadrom skromna Olimpija razbila je Riječane na proste faktore, a Dinamo se protiv nje jedva provukao. Rijeka je dominirala u drugom poluvremenu, a protiv svih protivnika u Europi prije toga je padala i igrala je podređenu ulogu. Taj detalj nešto je govorio.
Onda je u Maksimir došao Hajduk u "nikad težoj situaciji", razoren općim međusobnim sukobima i punom torbom problema na svim razinama. Modri su imali sve na pladnju, bili su veliki favoriti, a na kraju su izgubili gotovo bez ispaljenog metka u prvih 45 minuta. Zapravo sve do gola Livaje Dinamo nije imao ozbiljniju šansu.
Tihi junak Hajdukova trijumfa: "On ima nestvarnu statistiku s Dinamom"
Dojam je bio da Modri igraju na nulu. Jakirović je poslije na press-konferenciji ispalio da je Dinamo kontrolirao situaciju na terenu do pogotka gostiju, a Hajduk je imao polušansu preko Livaje u prvom poluvremenu i mrtvu šansu Pukštasa na otvaranju drugog dijela, dok Dinamo nije imao ništa spomena vrijedno.
Kakva je to onda kontrola? Već tu se navijačima, a i čelnicima Dinama, što je po Jakirovića bilo puno pogubnije, dizala kosa na glavi. Sramotno izdanje Modrih na Allianz Areni i trenerove izjave bez trunka samokritike te pozivanje na vrijeme i strpljenje da se još malo posloži momčad prelilo je čašu strpljenja Dinamovih čelnika.
Dekadentna igra veći problem od rezultatskog debakla
Osobno m je više od groznog rezultata zasmetao neviđeni bunker otpočetka utakmice. Gledajući to svi smo se na tribinama nelagodno osjećali. Preplavio nas je lagani osjećaj sramote jer takvo predstavljanje u Ligi prvaka gotovo da nije viđeno. Teška dekadencija.
Ne pamtim da sam uživo gledao sličan bunker u elitnom natjecanju, da svih 10 igrača stoji u vlastitom šesnaestercu i doslovce ne prelazi centar. Logično je da su Modri napravili malo prekršaja jer se igrala viktorija pred vratima Nevistića, lopta je non-stop skakala ispred peterca Dinama i svaki prekršaj bio bi jedanaesterac.
O Torcidinoj bakljadi s Maksimira još uvijek se priča: "Nemoguće je toliku količinu unijeti na sebi"
Uglavnom, taktika koja je za teško stečeni europski imidž kluba više nego pogubna. Svjedoci smo da su se Bayernovi navijači grohotom smijali, njemački novinar također su se podsmjehivali. Svaki put kada bi se sudarili pogledima Nijemci bi smijuljeći se kimnuli glavom i slegnuli s rameni kao da se ispričavaj. Na licu im se vidjelo da se pitaju: "Ljudi, pa što je ovo, tko nam je došao u goste? Zar je ovo utakmica Lige prvaka?"
Izgledalo je kao da Bayern igra s nekim amaterima koji treniraju jednom ili dvaput tjedno. U Njemačkoj ni trećeligaši tako ne igraju, a kamoli sudionici najelitnijeg klupskog natjecanja. Nijemci su se opravdano pitali tko su ovi i gdje su zalutali. Uostalom, takva taktika je besmislena jer ni Dinamovi igrači to ne znaju igrati.
Ključno pitanje: Može li Dinamo bolje s ovim kadrom?
Nisu navikli, u HNL-u stalno dominiraju, a u kvalifikacijama uglavnom igraju s klubovima slične kvalitete. Zato se na Allainz Areni i jesu međusobno sudarili u šesnaestercu. Jednostavno nisu znali kako se postaviti na malonogometne akcije domaće momčadi. Bilo ih je puno pred vratima, a nikada na pravom mjestu. Bayernovi igrači ostajali bi sami i Nevistić je bio na streljani.
Bavarci su igrali ševu s Modrima i skoro svaki put su ih izradili. Bayern jest puno jači, jest puno bolji, sve to stoji, ali Dinamo si ipak ne smije takvo što dopustiti. Ipak u svojim redovima ima nekoliko reprezentativaca, što hrvatskih, a što iz drugih zemalja. Ključno je pitanje:: može li Dinamo bolje s ovim kadrom? Ako ne može, Jakirović nje ništa kriv. Ipak je dojam da bi morao izgledati bolje, nije baš da je kadrovski tako slab. Očito je to bio zaključak do kojeg su došli i Dinamovi čelnici.
E, sad, pitanje je zbog čega Dinamo tako loše izgleda i je li jedini krivac Sergej Jakirović? Sigurno nije, ali trener je prvi na udaru, na njemu je najveća odgovornost kada je u pitanju igra i ukupni dojam koji se ostavlja na terenu. Ako je ulazio u kompromise oko sastavljanja momčadi, postavlja se pitanje zašto je to radio?
Je li Petković "osinje gnijezdo"?
Svjedoci smo da su mnogi navijači prosuli puno žuči na igru Brune Petkovića, da mu zamjeraju da je prespor, da premalo trči i gubi previše lopti. Dovoljno je pogledati društvene mreže ili samo otići u prvu birtiju gdje se gledaju utakmice. Žučne su polemike oko Petkovićeve igre i ponašanja.
Znamo kakve sve kolaju priču o Petkoviću u nogometnim kuloarima. Od disciplinski ispada do šefovanja u svlačionici. Sve je to nevažno ako je igrač pravi na travnjaku. Tada se sve priče bacaju u vodu, no problem nastaje kada igre na terenu ne prate reputaciju, status najveće zvijezde, pa i visoku plaću. Priča o Petkoviću "osinje je gnijezdo"..
Navijači i djelatnici Hajduka, pa i splitski novinar, znaju nam prigovoriti da se mi u Zagrebu ne usuđujemo tu dirnuti. Kao primjer navode incident Livakovića i Petkovića na onom sada već čuvenom treningu kada je trener bio Ante Čačić. Mnogi će reći da nema šanse da bi takvo što ostalo skriveno da se dogodilo u Hajduku. Primjerice, vele da netko dođe u drugom stanju na trening Hajduka, to bi odmah bilo na svim naslovnicama.
Iz Hajduka kao sve curi van, a iz Dinama ne
Ne bih se sasvim složio, kada se pogleda bliža i dalje prošlost, i s jedne i s druge strane bilo je svega. Nešto je izašlo, a nešto nije. Uostalom, nije li iz Dinama godinama curilo kao kroz slavinu, afera i medijskih napisa bilo je koliko hoćete. A nije baš sve, primjerice, procurilo u medije o kojekakvim Livajinim i u zadnje vrijeme Perišićevim prisbodama sa suigračima i trenerima. Puno toga ostalo je samo na kuloarskim pričama. Nešto više bi o tome mogao reći Gattuso, da ne spominjemo neke prijašnje trenere.
Kako god, o Petkoviću se smije i može pisati. Posebice o njegovoj igri. Od najboljeg igrača, najveće zvijezde i najplaćenijeg igrača uvijek se traži više nego od ostalih. Kritiziralo se sve u šesnaest Maradonu i starog Ronalda, Prosinečkog, Bobana, Šukera ili Modrića, pa kako ne bi smjelo Petkovića.
Uglavnom, nakon katastrofalne igre protiv Hajduka, bilo je pitanja zbog čega igra Petković, a ne Kulenović, koji je proglašen za igrača mjeseca i bio je u najboljoj formi. Trener je tu uvijek u neobranom grožđu. Nitko ne može znati što bi bilo da je Petković bio na klupi u zadnjim utakmicama, vjerojatno se ne bi puno toga promijenilo, posebice protiv Bayerna, no treba biti realan i reći da bi se onda zamjeralo Jakiroviću zašto je najveću zvijezdu i za mnoge najboljeg igrača držao na klupi.
Je li Jakirović imao petlju staviti Petkovića na klupu?
Međutim, to je tako u tom poslu, to je sudbina trenera i oni se moraju znati nositi s time. U teoriji moraju preuzeti odgovornost, ne smiju ići linijom manjeg otpora, ali u praksu se stvari drukčije odvijaju i često se potone u kalkulacijama.
Je li Jakirović uopće imao petlju izvaditi Petkovića ili staviti ga da počinje utakmice s klupe? Dojam je da nije. Sigurno je bio svjestan što bi taj potez izazvao. Kada je vidio da mu je klub produljio ugovor, to je za njega bila jasna poruka.
Staviti najveću zvijezdu na klupu koliko god loše igrala riskantan je potez za trenera jer nitko ne može znati hoće li biti bolje bez njega. Ako ne bude, ode glava. No pravi treneri se i po tome poznaju. Petković je ovdje uzet samo kao primjer jer je glavna faca u svlačionici, ali ima tu još senatora o kojima bi se dalo pričati zaslužuju li mjesto u užem kadru.
Tko je trener za Dinamo?
Jakirović je poginuo na način da je do kraja išao niz dlaku vođama svlačionice. Očito se nije htio zamjerati. Ima logike u njegovom pristupu, na taj način preživio je mnoge opasne situacije tijekom prošle sezone, pa je valjda mislio da je to najbolji put.
No stara je trenerska uzrečica da kada s igračima postaneš prijatelj ili kada osjete da te imaju u šaci, to je početak kraja. E, sad, zašto sve ovo pišem? Netko mora naslijediti Jakirovića i mora izabrati put kako će voditi svlačionicu. U kontekstu izrečenog, postavlja se pitanje tko je najbolji trener za taj posao, a koji je realno dostupan Dinamu?
