Autobus stariji od Jože Manolića nakrivio se na stranu kao jamajčanska bob-posada. Iz njega tuku timpani, bubnjevi, kontrabasi. Iz njega se puši kao u kamenoj kući Dalmatinske zagore kada se rade soparnici. Razumijete, je l’? Utakmica je, igra Boca…
''Ma grad je podijeljen. Boca ili River. 90 posto ljudi navija samo za ta dva kluba. Sve ostalo su predgrađa i njihovi klubovi'', glasno objašnjava recepcionerka hostela Klara, navijačica Boce.
Do nje se smije Manuel. Pokazuje podlakticu. Lupa dlanom u nju i busa se o prsa:
''Solo River, solo River!''
Linije 29, 64 i 152 vode vas prema La Boci. Skupljaju plavo-žutu vojsku navijača i istovaraju je u Calle Brandsen. Sve ulice oko La Bombonere pretvorene su u labirinte specijalne policije. Balvan-revolucija na svakom koraku. Jedna od iritantnijih stvari jest ulazak na stadion.
150 pregleda, kontrola i slanja od kordona do kordona dok se ne dogovore koji će vas policijski blok pustiti u krug La Bombonere. Zašto? Zato što ste turist koji je pukom srećom došao do ulaznice. Niste ‘’socios’’. Znate ono, jedan član – jedan glas, kao u najtrofejnijem hrvatskom klubu. Bocu sačinjavaju ‘’sociosi’’ i ako neki od njih najavi nedolazak na utakmicu, onda ulaznica ide u slobodnu prodaju.
Rukovatelji gnojivima
Stajaće tribine pune su već sat vremena prije utakmice. Glava do glave, srce do srca, dres do dresa. Skaču, urlaju, aplaudiraju, bubnjaju.... sinkronizirano kao mažoretkinje. Ne postoji nitko na stadionu bez nekog obilježja Boce. Ništa Fred Perry. Ništa košulje.
''Chico, ti nisi odavde?'' obraća mi se tip do mene.
''Pa nisam, kako znaš?''
Ne govorim ništa do tog trenutka. I ja imam majicu Boce. Skrušen sam kao ministrant, a opet me prozreo. Pokazuje na šal oko mog zapešća.
''To ti ovdje nije običaj.''
Kao teniski sudac okrenem se lijevo, okrenem se desno. Pa opet lijevo pa opet desno. I zaista, jedino tele na stadionu koje nosi šal sam upravo ja. A mislio sam da ću se uklopiti. I jesam. Kao Balaban u Aston Villu.
Navijači Boce najčešće se zovu Los Xeneizes ili La doce. Odnosno broj 12. Većina navijača na tribinama i nosi dresove s tim brojem. I to košarkaške Bocine. Suparnički navijači Bocine zovu Los Bosteros. Prevedeno "rukovatelji gnojivima". Zato sto je Bombonera izgrađena na tlu stare tvornice opeka. A tvornica opeka koristila je konjska gnojiva u izgradnji. Domišljato.
Vrti se najavna špica neke emisije na velikom semaforu. Tevez drži motivacijski govor u tunelu.
''Nema veze što nije Copa Libertadores, River ili San Lorenzo. Igrajte kao da su oni. Svaka nam mora biti ista... ''
Temperly je 25. na ljestvici. Boca je prva, ali gosti, koji su predgrađe Buenos Airesa, sve su, samo ne ‘’lajbeki’’.
Boca se muči. Ne pomaže niti sudac. Štoviše, suđenje je sve, samo ne domaćinsko.
''Bastardo arbitro!'' diže se na noge baba koja je u redu ispod mene. Lupa vrijednim, naboranim rukama po ogradi strme tribine. Dida je smiruje. Povlači za rukav, moli je da sjedne.
"Nemoj draga, nemoj se živcirati... "
Nije prošla ni minuta, ofenzivac Pavon probija stranu i pada u 16-ercu. Sudac odmahuje rukom. Diže se sada dida.
"Hijo de Puta! Pendejo!" narogačio se dida.
Sada njega baba moli da se smiri. On podfrkava rukave košulje. Obračunao bi se sa sucem.
"Nemoj, dragi, nemoj", moli sada baba njega. Kao u Fellinijevoj komediji. Ili Fellainijevoj ako pitate navijače Manchester Uniteda.
Diže se sada cijela tribina. Cijeli stadion. Staro, mlado, ružno, zgodno, ljevičari, desničari...poput tajfuna.
"Dale Boca, dale Boca, eee…"
Nije Riquelme, ali nije ni daleko
Puca i nebo iznad Buenos Airesa. Tevez raznosi suparnika u duelu. Podgrijava masu, diže ponovno tribine na noge. No onda lopta dolazi do te nemarne, nezainteresirane, nedokučive desetke. Ne, nije Riquelme na terenu. Ali nije ni daleko.
Kolumbijac Edwin Cardona ima prozu svojoj nogometnoj diplomi. Dodatna iz dramske. Ima rečenicu, stih i mekoću južnoameričkog nogometnog melema još uvijek skrivenog od europskih očiju. Jer se tu još uvijek ne skida s plaće za potez previše. Potez zbog kojeg završavaš u nižerazrednom Vratniku, ali i potez zbog kojeg ti pišu i pjevaju pjesme.
Jer trofeje je osvajao i Darren Fletcher, ali pjesme su mu pjevali samo roditelji i uža rodbina na dječjem rođendanu.
Temperley je taktički uredan. Igra organizirano, dobro se brani i ima robusnu špicu koja fino spušta lopte. No sterilan je u posljednjoj trećini terena. Bocu ne ide. Tevez i Barrios su nervozni, ali pjesma ne prestaje.
Ne vjeruju u Gaučose u Rusiji
Beton Bombonere nakon svih ovih godina pretvorio se u trampolin. Strm je, elastičan i zavodljiv. Osvaja vas kao južnjački temperament prošaran hladnoćom i zebnjom Patagonije. Argentinska krv puna je života.
"Maradona je puno više ono što mi Argentinci jesmo. Ako Messi osvoji Svjetsko prvenstvo, bit će veći igrač od njega, ali on je premiran. Maradona je naš...", vječnu komparaciju na vagu stavlja starac Rodolfo do mene.
"Odakle ste?" trkne me mladić red iznad.
"Iz Hrvatske."
I onda dolazi riječ koju sam čuo toliko puta ovih dana u Argentini. Ono što je nekada u HNL-u bio Cigo Milardović, Argentincima je u svjetskim razmjerima...
"Uf, Modrić… Mi nemamo takvog igrača u vezi."
"Ali imate Messija."
"Da, ali ne igramo dobro. Nismo optimisti uoči Rusije", priznaje Juan.
A baš je u Messijevu Rosariju, kažu oni koji su bili, najpaklenija atmosfera. Doduše, ako igraju protiv Newells Old Boysa. To je njihov gradski derbi. Rosario Central - Newells.
Opasna je pustolovina i odlazak na San Lorenzo. U kvart Flores, u kojem se nalazi, taksisti ne voze. Provjerili smo. Klub pape Franje u navijačkim redovima ima više dosjea nego Alcatraz i Lepoglava zajedno.
Kotao Los Bosterosa
Drugi dio. Opsada gola Temperleyja. Bocina napadačka turbina plete i pritišće. Uz puno sreće pogodio je Frank Fabra. Onda kreće ludnica. Utakmica više nije bitna. Barem ne toliko.
"Dale Boca, dale Boca, eee…", idemo opet.
Gosti se ne predaju. I da na vratima Boce nije bio pouzdani Augustin Rossi, vjerojatno bi nakon 90 minuta bilo 1:1. Boca je nakon 15. kola prva sa sedam bodova prednosti ispred Talleresa i velikih 19 ispred vječnog rivala Rivera.
Iz tamnih hodnika stračara El Caminita izvlači se tučena govedina na plastične stolove. Fete sira, narezane rajčice, luk, senf, kečap, majoneze, salate. Za 20 kuna, što je za Buenos Aires izrazito jeftino, jedete navijački hamburger. Ali self service. Ostaviš novac, dobiješ pljeskavicu i ostalo sam tovari.
Autobus za povratak čekate do sudnjeg dana. Do tada uživate u korteu koji kreće nakon Bocinih pobjeda. Navijački autobusi potrganih vrata, porazbijanih prozora i veselih dusa. U svakom od tih vozila vjerojatno čuči neki Getafix koji kuha čarobni napitak da navijaju bez prestanka i dižu puls grada u crveno.
Do mene je stopirao momak u majici "Shhhhh… Boca campeón 2017". Čini mi se da će najesen nositi istu majicu, samo s brojkom više…
