Ne postoji navijač Hajduka koji u memoriji negdje ljubomorno ne čuva kultnu scenu iz Velog mista u kojoj je Uglješa Kojadinović utjelovio lik i djelo Josipa Barača, profesora kojemu je hajdučki upad u prostorije splitske gimnazije poslužio kao odgovor na njihovo pitanje kako nazvati voljeni klub.
O čovjeku koji je 'krstio' Hajduk nije odveć toga poznato, a da brojni zanimljivi detalji iz života profesora Barača ostanu upamćeni pobrinuo se njegov praunuk Hrvoje Beden. Premda rođen poslije pradjedove smrti, Hrvoje ističe kako se u obitelji uspomena s ponosom čuva i prenosi s koljena na koljeno. Tako je Hrvojev otac imao šest godina kad je pradjed Josip preminuo, no kroz priču pa i dokumentaciju sjećanja su itekako živa.
"Očevu povezanost s djedom primjećivao sam u njegovom oku koje bi uvijek zasuzilo u trenucima dok je pričao o njemu", započinje svoju priču Hrvoje, polako kronološki prolazeći kroz pradjedov život.
"Rodio se 31. srpnja 1871. godine, kao treće dijete Jelene i Mate Barača. Živio je u Getu gdje je pohađao tadašnju pučku školu na talijanskome, a studirao je u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je položio ispit za profesora klasične filologije. Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji gdje je predavao klasične jezike, a u Velikoj realci i, kako se tada zvao, 'hrvatski ili srpski' te njemački. Godine 1913. protjeran je u Zadar te mu je zabranjeno napredovanje, a razlog je bio taj što se narugao novinaru koji je bio austro-ugarski orijentiran. Neko vrijeme je bio i u zatvoru u Mariboru zbog nacionalnog zalaganja i borbe protiv Austro-Ugarske. Prisilno je poslan u mirovinu 1927. godine, ali ga je tadašnji kralj Aleksandar ponovno reaktivirao jer ga je impresionirao njegovim znanjem i elokventnošću dok ga je vodio od Splita do Korčule. Pradjed je, naime, u to vrijeme radio kao vodič kulturnih znamenitosti. Između ostalog, napisao je tekst koračnice 'Marjane, Marjane' koja je bila skrivana dok je bio u izgnanstvu u Zadru. Kao vodič bio je zadužen za prezentiranje Splita, Trogira, Omiša i Korčule tadašnjim uglednicima", u dahu prepričava profesorov praunuk iznoseći pradjedovu rodbinsku vezu s - obitelji Kostelić:
"Unuk jednog od pradjedove braće je gospodin Ante Kostelić, otac Janice i Ivice."
O tome kako je uopće u to vrijeme njegov pradjed bio osoba od povjerenja kojoj su se obratili splitski studenti glede imena za nogometni klub, Hrvoje pojašnjava:
"Nono Barač je bio povezan sa svime što se događalo u Splitu, od kulturnog preko intelektualnog pa do sportskog aspekta života. Osim Hajduku, ime je dao i veslačkom klubu Gusar kojem je bio također jako privržen. Tata mi je pričao da mu je none govorila kako je odlazio na utakmice i uvijek imao nešto za reći, a nerijetko je, kad se pričalo o taktici, bio pomirbena strana. Siguran sam da je uživao u tadašnjim nogometnim entuzijastima."
Hrvoje je po zanimanju pomorac pa ne uspijeva uživo pratiti Hajduk u onolikoj mjeri u kolikoj bi htio.
"Zbog posla me nema puno kući, što ne znači da ne gajim ljubav za klub. Moje kćeri i sin su aktivniji. Mislim da smo naslijedili ono što je i moj otac naslijedio od svoga nona – privrženost i povezanost od mladih dana. Ono što nono Barač nije osjetio je želja da Hajduk opstane ne samo kao institucija i tradicija već kao klub koji bi još jednom zasvijetlio onim zlatnim sjajem", zaključio je Hrvoje.
Vođen uspomenom na svog pradjeda, čije ime je već upisano u parku Za sva vrimena, Hrvoje je odlučio ispričati ovu priču te se i sam smjestiti zauvijek na Poljud, uz svoj Hajduk.
