Bruce Grobbelaar osebujan je i proslavljen bivši vratar Liverpoola iz slavnih dana engleskog kluba. Mrežu Redsa čuvao je od 1981. do 1994. i osvojio šest engleskih naslova, tri FA Cupa i jedan naslov prvaka Europe.
Tri vijesti o kojima se priča
Grobbelaar je prošao vrlo neobičan životni put prije nego što je postao vratarom tada ponajboljeg svjetskog kluba. Rođen je u Južnoafričkoj Republici, a odrastao je u susjednoj Rodeziji, državi danas poznatoj kao Zimbabve.
Tamo je sudjelovao u brutalnom građanskom ratu – poznatom i kao bush war po izrazu za afričko nisko raslinje i šikaru – koji je tom bivšom britanskom kolonijom bjesnio od 1964. do 1979. godine. Za nogometni magazin FourFourTwo podijelio je svoja potresna iskustva iz tog životnog perioda. Prenosimo dijelove njegove priče, koju u cijelosti možete pročitati ovdje.
"Ili vi, ili oni"
"Ili vi, ili oni. Tražite neprijatelja kroz bush. Sumrak je, nisko sunce udara kroz visoku travu i onda ih vidite. Oči koje gledaju u vaše. Ako želite preživjeti, morate prvi djelovati.
Ili vi, ili oni. Mlad ste nogometaš koji je došao iz daleke države. Novo radno mjesto je s prvacima Europe, nalazite se među ponajboljim igračima na svijetu. Postoji hijerarhija, stariji igrači žele testirati nove. Ako želite preživjeti, morate prvi djelovati.
Bili smo tamo mi, novi i mladi igrači željni uspjeha, ali u nemilosti starijih igrača, isto tako željnih šala i ismijavanja. Najgore od njih zvali smo 'škotska mafija': Kenny Dalglish, Graeme Souness i Alan Hansen bili su briljantni nogometaši, ali, moj bože, kako su znali biti neugodni.
Ian Rush i Ronnie Whellan bili su na meti i to ih je slamalo. Odmah sam i rekao: 'Dečki, morate uzvratiti udarac, nemojte se bojati.' Morali su, ili bi se mentalno raspali.
'Vidio sam kako se ljudi raspadaju...'
Vidio sam kako se ljudi raspadaju; među ljudima koji su bili u ratu i koji su se vraćali iz rata. Iskustva i stvari koje su vidjeli bili su previše; odavali su se alkoholu, drogama i samoubojstvu. Nitko nije pričao o stresu ili PTSP-u. Mladiće su slali u rat i onda im govorili da jednostavno nastave sa životom.
Moja majka, vrlo jaka žena, znala je da u nekom trenutku moram odraditi vojnu službu. Mislila je da je bilo bolje obaviti to što prije. Uskoro sam krenuo na obuku koja je trajala šest tjedana, uz duge marševe svaki vikend u sljedećih šest mjeseci. Baš i nije bio moj ideal zabave, ali pronašao sam izlaz.
Bio sam dio sportske ekipe, pa sam se izvukao od teških zadataka. Umjesto dugih marševa i trčanja, igrao sam sport i uživao u pivu nakon toga. Ali tada je zabava prestala. Rat je bjesnio i poslali su me u bitku.
U početku sam bio dio granične kontrole i bilo je prilično opušteno. Onda nas je jednog dana suparnička strana granatirala i sve se promijenilo. Ljudi oko mene bili su ranjeni i sve je bilo veoma stvarno. Bio sam jedan od 10 ljudi koji su prošli obuku za trackera, nakon čega su nas doslovno bacili u bitku.
Vaš je posao locirati neprijatelja i pratiti ga kroz bush. Sjećam se prvog dana kada sam morao ubiti nekoga. Nije kao u filmu. Bio sam na čelu, a jednog dana točno ispred mene pojavio se neprijatelj. U kamuflaži, s puškom, gledao me u oči.
'Pronašao bih tijelo koje sam upucao, bilo mi je zlo od toga'
Srce mi je pumpalo, morao sam djelovati prvi - i jesam. Povukao sam okidač, osjetivši olakšanje da sam ga pogodio prije nego što je on mene. Odjednom je počela pucnjava svuda oko mene, a ja sam se samo nadao da nije došao moj red.
Tek dan kasnije shvatite što ste zapravo napravili. Morali smo pokupiti leševe, i svoje i tuđe, jer smo s njih mogli puno saznati o neprijatelju. Pronašao bih tijelo koje sam upucao i iz prve ruke vidio što sam napravio osobi. Bilo mi je zlo od toga.
Marihuana mi je pomagala. Ubijete nekoga, pa dečki kasnije zamotaju nekoliko jointa i to vam pomogne da zaboravite. Godinama kasnije uzeo sam nekoliko dimova i nešto mi se dogodilo. Mislio sam da me napadaju, skočio sam u bazen. Pokrenuo sam sjećanje.
Nisam znao ni koliko sam ljudi ubio. Ali odjednom, jednog dana sve je bilo gotovo. Odradio si svoje i sretan si jer si preživio. Ali nije bilo gotovo za sve, neki su morali opet ići odraditi šest mjeseci.
'Opet su me zvali u vojsku, ali nisam to mogao opet prolaziti'
Poznavao sam dvojicu koja su se ubila u WC-u vojarne. Ja sam imao sreće. Imao sam nogomet, i stvarno vjerujem da mi je spasio život.
Nakon što sam se izvukao iz rata u Rodeziji, igrao sam u JAR-u. Jednog dana pozvali su me u borbu protiv nečega što je tadašnji režim smatrao komunizmom. Živio sam tamo dvije godine i imao bogatog vojnog iskustva pa su me pozvali u vojsku, ali nisam to mogao opet prolaziti. Morao sam se izvući, a moja karta bio je nogomet..."
Nakon odlaska iz JAR-a Grobbelaar je preko kanadskih Vancouver Whitecapsa i posudbe u engleskom niželigašu Crewe Alexandri stigao do Liverpoola. Kasnije je igrao za Southampton i nekoliko engleskih niželigaša.
Posljednju službenu utakmicu odigrao je 2002. u dobi od 44 godine za južnoafrički Hellenic, koji je te sezone trenirao i spasio od ispadanja. Zadnju utakmicu sezone počeo je na vratima, ali je izvadio samog sebe iz igre nakon 20 minuta zbog slomljenog rebra. Sve do 2013. bio je najstariji igrač koji je ikad nastupio u tamošnjem prvenstvu.
