Pobjedom nogometaša Bayerna nad Heidenheime te samo bodom aktualnom prvaka Bayera kod St. Paulija, prvenstvo Njemačke gotovo da je riješio.
Tri vijesti o kojima se priča
Četiri utakmice prije kraja, Bavarci imaju osam bodova više od glavnog konkurenta, čiji je trener Xabi Alonso priznao da su snovi o obrani titule vjerojatno ugašeni.
Napokon završava "Kaneovo prokletstvo"?
Tako će se vjerojatno napokon dogoditi ono o čemu se već godinama priča i zbog čega je Harry Kane često bio tema raznih šala ili komentara.
Engleski napadač i jedan od najboljih napadača ovog stoljeća napokon će osvojiti neki trofej.
On je zasad još uvijek najveći i najbolji nogometaš u povijesti koji nikad ništa nije osvojio, čemu prije svega možemo "zahvaliti" dugogodišnjoj vjernosti Tottenhamu.
Znalo se da ne može u Bayernu ne osvojiti ništa
Dolaskom u Bayern vjerovalo se da će se to napokon promijeniti, no nakon što je u njegovoj prvoj godini Bayern ostao bez ijednog trofeja, mnogi su govorili kako je Kaneovo prokletstvo stiglo u Munchen.
Dijelom se to nastavilo ovosezonskim ispadanjem iz Lige prvaka i DFB kupa, pa su se mnogi navijači bojali kiksa u prvenstvu, no čini se da do njega, osim ako vidimo jednu od najsenzacionalnijih završnica u povijesti, neće biti.
Nakon što Kane osvoji trofej, više nećemo imati najvećeg koji nikad ništa nije osvojio, nego će se tu naći tri nogometaša oko kojih će se teško itko dogovoriti tko je bio najbolji.
U nastavku teksta donosimo o kome se radi.
Socrates
Veliki brazilski veznjak, fantazista posebne klase te kapetan i mozak reprezentacije Brazila sa Svjetskog prvenstva 1982. godine, po mnogima najbolje reprezentacije u povijesti koja nije osvojila svjetski naslov.
U svojoj dugoj karijeri Socrates je najviše bio vezan za Botafogo i Corinthians, a u Europi je odigrao tek jednu sezonu u Fiorentini.
U karijeri je osvojio tri svojevrsna trofeja, Paulista prvenstvo (Campeonato Paulista), što je svojevrsno prvenstvo Sao Paulo, s Corinthiansom, 1979, 1982. i 1983. godine. Ali, ti se trofeji računaju kao regionalni, a ne nacionalni ili međunarodni pa u povijesti nogometa Socrates ostaje kao igrač bez osvojenog trofeja.
Giuseppe Signori
Jedan od najboljih talijanskih nogometaša devedesetih godina prošlog stoljeća bio je umjetnik lopte, koji je najviše toga dao Laziju i Bologni.
Omaleni genijalac je u 553 utakmice zabio 263 gola i tri puta je bio najbolji strijelac Serie A.
Kao najveći rezultat karijere ostaje mu srebro sa Svjetskog prvenstva 1994. godine s reprezentacijom Italije, a u dresu Foggie je osvojio Serie B.
Bio je dijelom Zoffovog, a posebno Zemanovog Lazija, gdje je igrao u paru s Alenom Bokšićem, no ta momčad unatoč atraktivnoj napadačkoj igri, koja je oduševljavala ljubitelje nogometa diljem svijeta, nije uspjela ništa osvojiti.
Sa samo 30 godina, nakon jedne lošije sezone, potpisao je za Bolognu, momčad sredine ljestvice Serie A te se tamo zadržao šest godina, postavši legenda kluba, ali šanse za trofej si je tamo samo dodatno smanjio te je karijeru završio bez istih.
Antonio Di Natale
Još jedan čovjek prepun individualnih priznanja, ali bez titule. No, tu je glavni razlog što je odlučio ostati vjeran Udineseu, klubu gdje je praktički eksplodirao tek s 30 godina, u svojoj četvrtoj sezoni u crni-bijelom dresu.
Prije toga je bio tek prosječni napadač Serie A, s desetak pogodaka po sezoni, ali njegov "late peek" bio je takav da je na visokom nivou potrajao do 38.
Za Udinese je u 446 utakmica postigao 227 golova, dok je za Italiju nastupio 42 puta uz 11 pogodaka.
Bio je dva puta prvi strijelac Serie A i jednom igrač godine, a najbliže trofeju došao je s reprezentacijom, kad je 2012. godine poražen u finalu Europskog prvenstva. U tom susretu odigrao je cijelo drugo poluvrijeme.
Šesti je najbolji strijelac u povijesti Serie A, ali trofeju nije došao ni blizu. No, njemu je možda i važnije da ima "trofej" najveće legende Udinesea, ali i velikog čovjeka. Nakon smrti kolege Piermaria Morosinija (koji je kolabirao na terenu 2012.), preuzeo je doživotnu financijsku brigu o njegovoj sestri s invaliditetom. I to je poseban trofej.
Koga još vrijedi spomenuti?
Svakako je tu jedan nogometaš koji se mogao naći i među ova tri, a to je Bernd Schneider, "vječni drugi" s Bayerom iz Leverkusena, kojem je posvetio karijeru.
Naravno, ne smijemo zaboraviti niti Matta Le Tissiera, koji je vjernošću Southamptonu odabrao da će teško išta osvojiti.
Iako je igrao za Italiju, Inter i Romu, Luigi Di Biaggio također je ostao bez trofeja, kao i Leighton Baines te Stan Collymore.
Luka Modrić posjeduje nagradu koju je posvetio Papa Franjo, riječ je o posebnom suveniru
Talijanski nogometni savez povodom smrti Papa Franje povukao očekivan potez
Papa Franjo bio je veliki navijač poznatog kluba, i kao Sveti otac zadržao je člansku iskaznicu
