Utrka za prvaka velike četvorke hrvatskog nogometa sve više ide na Dinamov mlin, no još je dalek put do obrane naslova. Kako sada stvari stoje, Hajduk ima najmanje šanse prvi presjeći ciljnu vrpcu.
Tri vijesti o kojima se priča
Nije problem samo u tome što mu prvoplasirani Dinamo bježi značajnih sedam bodova, nego i to što zaostaje za Osijekom pet, a za Rijekom dva boda.
Doduše, Hajduk ima utakmicu manje, to je onaj zaostali derbi s Dinamom u Splitu, no čak i kada bi Hajduku pripisali ta tri boda, ostala bi solidna bodovna razlika u korist Dinama i Osijeka. Nije nemoguće, ali teško je očekivati da će i Dinamo i Osijek kiksati u dovoljnoj mjeri da bi ih Hajduk prestigao.
Realno, Hajdukove šanse u ovom trenutku nisu prevelike. Takav je dojam, i to ne samo zbog bodovnog zaostatka, nego i forme.
Kad stane Livaja, stat će i Hajduk
Kad Livaja stane, stat će i Hajduk. To je sintagma koja je skovana još jesenas. Pokazala se točnom, najviše na sreću Hajdukovih rivala koji su dosta dugo bili u žudnom iščekivanju kada će se to dogodi. No rivali nisu samo iščekivali, nešto su i poduzeli da se to dogodi.
Da se kompletna Hajdukova igra vrti oko Livaje, to je bilo jasno i najpovršnijim pratiteljima hrvatskog nogometa. Utakmica protiv poluamaterskog kazahstanskog Tobola bila je zoran primjer koliko Bijeli ovise o Livaji.
Kada vidite kako je taj Tobol prošao u narednim europskim utakmicama, pa kako je prošao i klub koji je izbacio Tobol (Žilina je sa 6:0 demolirala Tobol, a onda je ispala s 8:1 od Jabloneca), još lakše možete dokučiti od koga je to Hajduk ispao.
To je tijekom ljeta i jeseni naposljetku shvatila i uprava Hajduka, pa je odlučila ozbiljno pojačati momčad. Hajduk je doveo za HNL prilike respektabilna, pa i zvjezdana imena.
Hajduk je doveo ozbiljna pojačanja
Ne može se reći da su Filip Krovinović ili Nikola Kalinić bezvezni igrači. Doveden je i vrlo solidni Lukas Grgić, pa prije samo dvije-tri godine na sva zvona hvaljeni Portugalac Ferro, koji je u Benfici jedno vrijeme igrao stvarno odlično, no u međuvremenu je potonuo i sasvim se izgubio s radara. Zbog toga je i došao u Hajduk, namjera mu je da pokuša oživjeti karijeru u splitskom klubu.
To se djelomično može reći i za Krovinovića i za Nikolu Kalinića. Ni njima baš nije cvjetalo cvijeće prije dolaska u Hajduk. Manje-više slično vrijedi i za Eleza, Katića, Lovrencsicsa, Vukovića, Mlakara, Mikanovića, Melnjaka…
On će biti velika prijetnja Vatrenima na Svjetskom prvenstvu: Sad se vraća i to s laskavom titulom
Svi su oni nekoć vrijedili za dobre ili solidne igrače, koji su se putem negdje zagubili, a Hajduk im je dobro došao kao moguća nova odskočna daska. I sve je to logično, jasno je da Hajduk teško može kupovati igrače u naponu snage, koji imaju ponude bogatijih inozemnih klubova.
Jedini koji je zacijelo mogao igrati u nekom ozbiljnijem inozemnom klubu i biti u udarnom sastavu, naglasak je igrati u prvih 11, a ne sjediti na klupi, vjerojatno je bio Livaja. OK, možda su i Nikola Kalinić i Krovinović mogli pronaći bolje angažmane, no bi li igrali u prvih 11, to je upitno.
Hajduk nema igru: Tko je kriv ako ne trener!?
Kad se podvuče crta, ne treba uopće čuditi što je Livaja bio daleko najbolji igrač Hajduka. To se moglo i očekivati, jer tko je gledao Livaju kako je igrao u AEK-u i grčkoj ligi, pa i Ligi prvaka, nije nikakvo iznenađenje da je u hrvatskoj ligi toliko nadmoćan. Odnosno da je bio toliko nadmoćan jer u posljednje vrijeme baš i nije.
Susret u Torinu je potvrdio: Inter bez Marcela Brozovića nije ista momčad
Ono što čudi jest to da Hajdukovi treneri u više od godinu dana nisu uspjeli pronaći adekvatnu igru koja bi bila dovoljno dobra da Bijeli ne ovise toliko o jednom igraču te da usput rasterete Livaju.
Njegov pad forme sasvim je očekivan. Nije se uzalud rodila spomenuta sintagma jer svima je bilo jasno da se to u jednom trenutku mora dogoditi. Malo je igrača na svijetu koji bi baš cijelu sezonu uspijevali izgurati na razini na kojoj je Livaja bio do prije nekoliko kola.
Livaja ne može sam
Neću reći da je to nemoguće, jer sam Bog zna kakva bi čuda Mbappe izvodio u HNL-u, ali nije ni daleko od toga. Zamor materijala logična je posljedica non-stop igranja. Forsiralo se da igra i protiv najlošijih suparnika. A zašto? Jer nema igre i strah se uvukao od još jedne blamaže tipa Tobola.
Dakle, dogodilo se što se i moglo očekivati – Livaja ne može sam i kad-tad past će u formi! Ne može jer je čovjek od krvi i mesa, a još više jer se, pobogu, nešto pita i suparničke igrače i trenere.
Da se radi čak i o pukim amaterima, do sada su morali shvatiti kako je najbolje čuvati Livaju; koja noga mu je jača, na koju stranu najčešće lupa lažnjake, koje su mu linije kretanja, što mu najviše odgovara, kako ga udvajati, kada igrati flastera ili zonu itd.
Možda je padu Livajine formi doprinio i nešto opušteniji način života. Svima nama koji se vrtimo oko nogometa na stol dolaze različite priče i pričice o splitskom slatkom životu Hajdukovih profesionalaca. No čak i da je većina priča točna, to je tek sekundarni razlog. Kao da je Livaja ljetos ili jesenas bio drukčiji? Vjerojatno se ponašao potpuno isto. Nije ni tada bio baš asket.
Protivnici rade i uče
Važan razlog je taj što su protivničke obrane naučile kako treba protiv njega igrati, a još važniji razlog je taj što Hajdukovi treneri nisu uspjeli napraviti adekvatnu igru. Očekivalo se da bi to mogao složiti Valdas Dambrauskas. Sjajno mu je krenulo, čak je Hajduk i relativno dopadljivo igrao; onako, na gol više, ofenzivno, baš va banque. Primao je, ali i zabijao.
Vjerojatno je razlog bio taj što drugog izbora i nije imao. Hajduk je morao pobjeđivati pa je Dambrauskas otpustio kočnice i dopustio momčadi da se razmaše punim plućima. Čim je počeo mudrovati, počeli su i problemi.
Logično je bilo očekivati da će Hajduk izgledati još bolje nakon zimske stanke. Dambrauskas je odradio prve kakve-takve pripreme, još bolje je upoznao igrače, a dovedena su mu i ozbiljna imena za hrvatske prilike.
Bruno Marić o suđenju na derbiju Osijek - Hajduk
Očekivalo se da pristigli igrači budu velika pojačanja, tako su ih, uostalom, titulirali i na Poljudu, najave su, sjetimo se, bile pompozne, no to se zasad nije dogodilo.
Čijom krivicom ako ne trenerovom? OK, djelomičan je razlog koji smo već naveli. Sve su to više-manje igrači koji su došli na neki način oživjeti karijeru u Hajduku, pa možda i nisu bili u nekoj velikoj formi. No došli su u HNL, a ne u englesku Premier ligu, pa da se ne mogu snaći tako brzo.
Dambrauskas najviše razočarao
U cijeloj priči ključna je procjena jesu li to pojačanja za Hajduk i HNL ili nisu? Ako nisu, postavlja se prvo logično pitanje: koji su to igrači koji bi bili pojačanja za Hajdukove trenere?
Zaključak ovog teksta i cijela nit koja se provlači kroz tekst jest ta da je najviše razočarao trener Dambrauskas. Što je više s momčadi i što dobiva više pojačanja, Hajdukova igra izgleda sve lošije, a valjda je trebalo biti sve bolja. Ako je takav stručnjak kakvim ga se predstavljalo.
Nije da nije bilo argumenata u njegovu korist, dapače, ali bilo je i sumnji koje sada izlaze na površinu. Neki su tvrdili da mu je Jakirović u Gorici više-manje sve složi, drugi su se pitali zašto je tako kratko ostao u Ludogorecu…
S ove distance, može se postaviti teza da su mu početni uspješni rezultati u Hajduku došli spletom okolnosti, a cinici bi možda rekli i da je ubrao plodove rada prethodnih trenera. Šalu na stranu, razočaranje je tim veće što se od Dambrauskasa očekivalo jako puno. Što su veća očekivanja, to su veća razočaranja. Logično.
Njegov zadatak je bio da uredi stvari tako da Hajduk prestane ovisiti o jednom igraču i da napravi igru koja će odgovarati pristiglim pojačanjima. Ne kažem da Dambrauskas do kraja sezone neće popraviti stvari, ali zasad se nije dogodilo.
Hajdukov bljesak u Maksimiru mnogima zamaglio oči
Najviše na planu igre. Bodovi ponekad izostanu i kada se igra dobro, ali kada se igra dobro, mogu se očekivati i bodovi. Kako to očekivati kada se igra loše?
Hajduk ne igra dobro, čak više i nema hrabrosti. Bijeli su u oba posljednja derbija igrali na remi, iako je bilo jasno da im treba pobjeda. Što to govori? Možda to da je Dambrauskasu najviše stalo do toga da ostavi privid borbe do kraja, a da zapravo ne vjeruje previše da Hajduk može biti prvak.
Bljesak protiv Dinama u Maksimiru mnogima je zamaglio oči, pa i potpisniku ovog teksta. Mislio sam da je to naznaka nekog novog, boljeg, hrabrijeg Hajduka. Međutim, u već previše jakih utakmica Hajduk nije odigrao ništa ili malo toga da bi zaključci ostali isti.
Sada je sve jasnije da je pobjeda protiv Dinama bila samo trenutak inspiracije Bijelih, a dobrim dijelom je svemu kumovala i smušena situacija u momčadi Dinama.
U ovom trenutku jedina Hajdukova šansa i jest to što Dinamo i dalje ne izgleda dobro, najblaže rečeno. Slično vrijedi i za Osijek. Ako Hajduk, Osijek i Rijeka nisu sposobni nokautirati ovakav Dinamo, moraju se duboko zamisliti. Čini se da ljetošnji loši rezultati u europskim kvalifikacijama nikako nisu slučajni.
