Derbi je bio dobar, pa čak i vrlo dobar u prvom dijelu dok su momčadi bile brojčano izjednačene.
Presudilo je veće iskustvo Modrih, naravno i kvaliteta, prije svega realizatorska. U ključnim situacijama, odnosno gol-šansama, Modri su bili smireniji i odlučniji.
Veće iskustvo Modrih najviše je došlo do izražaja u neopreznom startu Ismajlija za drugi žuti karton. U nogometu se griješi, to nije sporno, ali takvi startovi na sredini terena teško se mogu opravdati. Pogotovo ako znate da već imate žuti karton.
Hajduk je tako i tako u kvalitativnom smislu slabiji od Dinama, a s igračem manje to je prevelika razlika. Do isključenja Hajduk je bio barem ravnopravan, po šansama i igri možda i bolji. Imao je i Dinamo svoje šanse, ali dojam je da su Hajdukove bile bolje.
Ismajli nije jedini krivac za Hajdukov poraz, jer utakmica bi se sasvim sigurno drukčije razvijala da su Jairo, Kreković i Tahiraj realizirali svoje šanse. Barem za dvije se može reći da su bile mrtve.
„Drop kick“ nije lako zatvoriti, pa mladi Kreković ima neko opravdanje, iako je na drugoj stativi imao praktički praznu mrežu, no Jairo i Tahiraj teško da nešto mogu smisliti. Išli su praktički sami prema Livakoviću, a na kraju nisu uspjeli ni zaprijetiti.
Dok su oni smišljali što i kako napraviti, sustigli su ih i zatvorili braniči Dinama. Osim što su bili prespori, i Jairo i Tahiraj napravili su elementarne tehničke pogreške u vođenju lopte. Umjesto da uđu u putanju braniča koji su ih pratili i otvore si kutove, oni su otišli ukoso i udaljavali se od gola. Nogomet nije videoigra, u nogometu se griješi, ali ovakve situacije možda i najbolje pokazuju razliku u kvaliteti.
To je ta ključna razlika između Dinama i Hajduka u ovom trenutku. Da su u takve šansi ušli Petković i Oršić, dosta je velika vjerojatnost da bi si barem izgradili dobru poziciju za udarac, a u tom slučaju imali bi veliku šansu zabiti. I dosta je velika vjerojatnost da bi zabili jednu od te dvije šanse.
Ako pažljivo prebrojite, Modri su i u polušansama pogađali okvir gola, Hajduk je tada spašavao Posavec, a Bijeli najčešće nisu uspijevali ni zapucati ili bi promašili vrata. Uglavnom bi se spetljali tako da Livaković nije morao reagirati. To je ta razlika u kvaliteti koju je na presici istakao i trener Hajduka Igor Tudor, kada je govorio o Petkoviću kazavši da može igrati u Barceloni.
Hajduk ni s igračem manje nije odustajao od agresivne igre, borio se i prijetio čak i kada je primio drugi gol. S te strane nema se što zamjeriti Bijelima, ostavili su dušu na terenu, dali su koliko su mogli.
No Dinamo je ipak bolji, kvalitetniji i nadasve iskusniji u velikim bitkama da bi tek tako prosuo prednost s igračem više. U posljednje dvije godine Bjeličina je momčad odigrala puno ovakvih utakmica. Hajduk nema to iskustvo, to se jasno vidi. Manjak kvalitete i iskustva ponekad se može nadomjestiti borbenošću i trkom, no sam dišpet najčešće nije dovoljan.