Može se razglabati bi li Lokomotiva pobijedila Dinamo da se radilo o utakmici koja izravno odlučuje o prvaku države, ali ostaje činjenica da su „Lokosi“ u proljetnom dijelu sezone dvaput našamarali favoriziranog „bratanca“. Praktički do jučer to je bilo teško zamislivo.
To što glavni suparnici Modrih nisu to iskoristili, a imali su odličnu priliku, njihov je problem, ali i pokazatelj kvalitete lige. Cijelu sezonu ponavljam da je ovo, prema mojem mišljenju, najlošiji Dinamo u posljednjih desetak, pa i više godina, jer čini mi se da je i momčad koja je ispala u „ligu za bedaka“ imala bolje igrače i veći potencijal, što su uostalom pokazali igrama u Europi protiv osjetno jačih momčadi nego što je, recimo, Skenderbeu.
Što očajni Dinamo govori o Hajduku, Rijeci i Osijeku?
Ali i takav Dinamo, kvalitativno prosječan, rekao bih i kilav, beskrvan, baš nikakav, na kraju će vjerojatno biti prvak, što opet jako puno govori o Rijeci, Hajduku i Osijeku. Iz ove perspektive gledano, čak ako i zanemarimo jesenski dio sezone, te izbrišemo krpom sve kiksove Hajduka do nedavnog derbija s Dinamom na Poljudu, može se reći da su Bijeli propustili veliku šansu nokautirati Dinamo u završnici sezone i osvojiti naslov prvaka nakon 13 godina posta.
No, Hajduk opet nije uspio najviše iz jednog razloga – nema dostatnu kvalitetu, iako se može govoriti i drugim faktorima, poput trenera i opće stabilnosti kluba. Da je Hajduk dovoljno kvalitetan, Dinamo ne bi bio prvak. Nema šanse. Ista stvar se odnosi i na Rijeku. Možda se za Hajduk može reći da bi bolje izgledao i možda bio prvak da je imao boljeg i iskusnijeg trenera, ali za Rijeku to ne vrijedi, jer Matjaž Kek je potvrđen stručnjak, dovoljno iskusan i što je najvažnije, zna kako se osvajaju naslovi. Da je Kek imao na raspolaganju kvalitetniju momčad, Rijeka bi bila prvak, i to bez većih problema. Prošlosezonska Rijeka protutnjala bi preko Dinama i kroz HNL poput brzog vlaka.
Jurčević (zasad) nije podigao Modre
Na kraju ispada da dolazak Nikole Jurčevića nije u bitnome promijenio situaciju, čak bi se moglo reći da Dinamo izgleda još lošije nego pod Marijom Cvitanovićem. Učinci pozitivnog šoka brzo su izblijedjeli, ako ih je uopće bilo, igra Dinama nije se popravila niti za zarez, sve je to isto ili slično.
Jurčević je prekratko na klupi Dinama da bismo davali neku konačnu ocjenu o njegovu radu, treba ga se pustiti da odradi barem jedne pripreme i pokuša provesti svoje taktičke zamisli, ali mora se reći da dosadašnjim učinkom nije impresionirao, ne samo medijske djelatnike, što je manje važno, nego i, koliko čujemo, maksimirske poslodavce.
Možda bi Dinamo bolje izgledao da je došao neki drugi trener, i to veliko možda. Treneri su, naravno, odgovorni, no ipak nisu glavni krivci, veći krimen leži na Upravi koja je najodgovornija za osjetan pad kvalitete Dinamove momčadi. Zna se da financijska situacija u Dinamu nije bajna, to priznaju i na Maksimiru, ali kako je moguće da klub koji je posljednjih godina zaradio stotine milijuna eura od prodaje igrača i UEFA-inih nagrada može doći u situaciju da pod hitno mora rasprodavati momčad?
Gdje su Modri spiskali milijune i tko će biti kriv ako Hajduk ostane bez trofeja?
Netko je za to odgovoran. Dinamov proračun posljednjih godina je na razini prosječnih europskih klubova iz Liga petice, po službenim izvješćima Dinamo je godišnje znao potrošiti 400 milijuna kuna, što je više nego cijela Prva HNL zajedno i još puta dva, a neki osjetniji rezultat u Europi nije napravljen.
Ispada da Dinamo ne može dominirati HNL-om ako nema barem tri ili četiri puta veći proračun od najvećih konkurenata. Na tom planu Hajduk i Rijeka smanjuju razliku, Splićani su ove sezone uložili osjetno više nego prošle sezone, a rezultat u prvenstvu nije se u bitnom promijenio.
Ako Hajduk ne osvoji Kup, zaključak će biti da je sezona neuspješna i netko će za to biti krivac. Zato je finale Kupa za Hajduk i njegovu upravu od velike važnosti. Osvojeni trofej pokrio bi većinu stvari, dok bi poraz vjerojatno izazvao nove turbulencije i probleme.
