Trener Dinama Nenad Bjelica sinoć je izrekao jednu rečenicu koja puno toga govori i objašnjava. Na pitanje je li ovo vaša najveća pobjeda, odgovorio je:
„Ne znam, nisam o tome razmišljao. Neki dan mi je jedan igrač rekao da su prije mog dolaska svi htjeli ići iz Dinama, a sada nitko ne želi. To je moja najveća pobjeda.“
Tito, Tuđman, Canjuga i proljeće u Europi: Mnogi su pustili suzu, Žile nije dočekao
Ova rečenica može se shvatiti kao svojevrsna pljuska bivšim trenerima, ali klupskim dužnosnicima. Svjesna ili nesvjesna, svejedno. Može se shvatiti i kao "kodirana poruka" Zdravku Mamiću s kojim ima očito prilično kompleksan odnos.
Jer ako svi igrači žele otići, onda je bilo dosta toga trulog u Maksimiru. Dinamo prije i za vrijeme Bjelice nije isti. Ni blizu. Bjelica je sam istaknuo i činjenica jest da nije jedini zaslužan za povijesni uspjeh Modrih, da su u procesu stvaranja momčadi i vrhunskih uvjeta za rad u klubu sudjelovali mnogi.
Mamić je zaslužan, ali ključan je Bjelica
Ako ćemo biti do kraja pošteni, ne mogu se Mamiću oduzeti zasluge, jer sam je Bjelica priznao da je samo zbog njega došao u Dinamo i da je zapravo Mamić doveo većinu igrača, no ipak je Bjelica ključna figura i glavni arhitekt Dinamova uspjeha. I prije su se dovodili dobri igrači, i to kvalitetniji i bolji nego današnji, pa nije bilo ovakva uspjeha.
Ako odvrtimo film unazad, Bjelica je stigao u Dinamo u situaciji koja nije bila bajna. Krajem prošle sezone malo tko je mogao pretpostaviti da će Dinamo ovako dobro izgledati. Ako se prisjetimo prošlog proljeća i silnih Dinamovih problema, duboke krize u koju je uronio, koja se manifestirala u lošoj igri i smjenama trenera te upravljačkoj krizi, teško da se može reći kako je Bjelica stigao u Maksimir na gotovo.
Dapače, zatekla ga je prilično konfuzna situacija, neki važni igrači su bili na odlasku, drugi su htjeli otići, treći su bili nezadovoljni i najradije bi otišli da ih je netko zvao.
Nemojmo zaboraviti da je ljetos Dinamo napustio njegov najbolji igrač i najveća zvijezda Soudani, pa veliki talenti i jako važni igrači Borna Sosa i Filip Benković. Otišao je i Ante Ćorić, koji nije bio u nekoj velikoj formi, ali i od njega se puno očekivalo na Maksimiru.
Situacija na Maksimiru nije izgledala dobro
Kako god okrenuli, Dinamo je bio značajno oslabljen i u tom trenutku nije se moglo drugačije razmišljati nego da će Modri teško ispuniti postavljene ciljeve, jer došli su igrači o kojima se malo znalo i koji izuzev Kevina Theophile-Catherinea nisu imali neki osobit pedigre ili su bili pod upitnikom zbog raznih razloga; ozljeda ili pada forme i zastoja karijere, kao što je bio slučaj s Izetom Hajrovićem, koji je visio na rubu i malo je nedostajalo da ne završi u Dinamu.
Bjelica je dobio u ruke nedefiniranu i u zadnjih nekoliko godina vjerojatno najjeftiniju momčad. I sam je u nekoliko navrata priznao da se dosta improviziralo, da je bilo lutanja i promjene planova u hodu, igrači su mu stizali sa svih strana. Da su i dovedena sve sama svjetski poznata imena, teško je bilo očekivati da će se tako brzo uklopiti u novu sredinu. U situacijama kada puno igrača ode, i to ključnih igrača, a na njihovo mjesto dođu novi igrači, obično se kaže da treba vremena da se sve posloži i profunkcionira. To je i sasvim logično.
Međutim, Bjelica je sve posložio u rekordnom roku, vjerojatno ni sam nije vjerovao da će sve tako brzo sjesti i da će nanizati toliko pobjeda u početnoj fazi sezone.
Kontra logike
Kako je to uspio? Je li to protiv svake logike? Na to pitanje Bjelica je odgovorio u Dnevniku Nove TV nakon pobjede u Trnavi:
„Možda je kontra logike, ali, evo, uspjeli smo na ovu bazu igrača koje smo imali iz prošle sezone dovesti još nekoliko isto tako karakternih i nogometno kvalitetnih igrača. Napravili smo dobru momčad u kojoj imamo 25-26 igrača, dosta ih mijenjamo, rotiramo ih, svima dajemo na važnosti. To jedan od glavnih razloga zašto igramo na ovom nivou“, objasnio je trener Dinama, koji je dan uoči uzvratne utakmice sa Spartakom ponudio još jedno važno objašnjenje cijele priče:
„Razmišljam samo o pobjedi! Imam taj problem što volim pobjeđivati. To dobro znaju moji igrači, prenosim na njih tu energiju, taj pobjednički mentalitet, a oni su vrhunski profesionalci. Jedino što zahtijevam od njih jest to da daju sve od sebe, a vidjet ćemo koji će rezultat biti. Sjajna smo momčad, i na terenu i izvan njega“, kazao je dobro raspoloženi Bjelica, koji je na press-konferenciji zabavljao novinare pošalicama i izgledao toliko samouvjereno i samopouzdano da je to sugeriralo kako Dinamo jednostavno ne može izgubiti tu utakmicu.
Olakotna okolnost za Bjelicu bila je to što je dobio široku slobodu rada. Poklopilo se da je glavni Dinamov operativac imao svojih problema. Mamić jest sudjelovao u dovođenju igrača, kao što je doveo i Bjelicu, to je, kao što smo rekli, dio njegovih neporecivih zasluga, ali spletom okolnosti olakšao je Bjelici posao jer je postao bjegunac i više nije u Zagrebu i Hrvatskoj.
Mamić olakšao posao Bjelici
Želio to Mamić i njegove najgorljivije pristalice priznati ili ne, često je svojom prisutnošću i miješanjem u sve pore rada u klubu unosio nervozu u momčad i oko nje, da ne idemo u sudske sporove i priču za koju se još uvijek ne zna kako će završiti. Čini se da je za Dinamo ovako ipak bolje, da upravlja na daljinski upravljač i da ga trener nema svaki dan za vratom.
Slučajno ili ne, otkako nema Mamića u blizini, atmosfera se značajno popravila, navijači su se vratili na tribine, iako je u isto vrijeme jasno da Mamić duhom nije otišao i da još uvijek vuče sve konce. To je samo jedna od brojnih kontradiktornih situacija koje okružuju Dinamo.
Kako god, Bjelica neumorno ponavlja da će se povijesne utakmice na Maksimiru igrati tek na proljeće. To dovoljno govori koliko je samopouzdan.
„Vi mene znate, mi se nećemo ovdje zaustaviti, možemo jako daleko, ova momčad može jako puno“, zaključio je na sinoćnjoj presici nakon pobjede nad Spartakom i osiguranjem proljeća u Europi.
Sazrio kao trener
Čini se da je Bjelica sazrio kao trener, da je ispekao zanat u klubovima u kojima je radio prije dolaska u Dinamo, posebice Austriji Beč, Speziji i Lech Poznanu. S 47 godina još uvijek je relativno mlad trener, tako da se ne može reći da je na vrhuncu stručne moći, ali nije ni daleko od toga. Iako nije bio velika zvijezda, Bjelica je imao zapaženu igračku karijeru.
Igrao je primjerice u Betisu i Kaiserslauternu koji imaju status prilično velikih klubova u Španjolskoj i Njemačkoj, a pogotovo u to vrijeme. Bio je i hrvatski reprezentativac, kada se vratio u Osijek 2000. izabran je za najboljeg nogometaša godine u Hrvatskoj. S Osijekom je bio jesenski prvak i stigao nadomak prezimljavanja u Europi. Tada ga je zaustavila praška Slavija, ovaj put nitko ga nije mogao zaustaviti. Iz tog poraza očito je izvukao neke pouke.
Bjelicu su trenirala neka velika imena svjetskog nogometa, recimo Luis Aragones, Benito Floro, Eric Gerets ili Kurt Jara. Kako sam zna reći, od njih je najviše naučio. Kaže da su mu se najviše sviđali Geretsovi treninzi, da je uživao u treninzima velikog belgijskog nogometaša.
Dinamovi igrači ističu pak da uživaju u Bjeličinim treninzima. Zajedništvo Bjelice i igrača Dinama izgledao neraskidivo, kao da su zajedno pet godina, a ne pet mjeseci.
Zajedništvo s igračima
„Imam sjajnu momčad i s njima idem na kraj svijeta“, kazao je Bjelica na presici uoči Spartaka.
„Šefe, i mi s vama idemo na kraj svijeta“, uzvratio je mladi vratar Livaković.
Ova kratka javna korespondencija puno govori. Vidjet ćemo koliko će trajati idila, najbolji test bit će prva veća kriza. Navijači Dinama nadaju se da kriza neće tako skoro doći, ufaju se da će europska euforija potrajati barem do travnja, zašto ne i svibnja? U nogometu je sve moguće, treba vjerovati, jer ako ne vjeruješ, sigurno se neće ni dogoditi.
