Kakva godina hrvatskog nogometa! Prvo je hrvatska reprezentacija ispisala povijest na najvišoj razini, a sada i Dinamo puni povijesne almanahe. Istina, na nižoj razini, ali ni Europska liga nije za baciti. Četiri utakmice, četiri pobjede Modrih. Dva kola prije kraja izboren je prolaz u drugi krug natjecanja. Sada Dinamo još treba potvrditi prvo mjesto u skupini i tako osigurati poziciju nositelja u ždrijebu za šesnaestinu finala.

Dinamo od početka krenuo odlučno i bez kalkuliranja

Od prvog sučeva zvižduka bilo je vidljivo da Dinamo neće kalkulirati, da će, kao što je Nenad Bjelica i obećao, ići po čistu pobjedu. Od samog starta bilo je jasno tko je bolji i kvalitetniji. I to osjetno.

Već u prvih dvadesetak minuta moglo je biti 3:0. Nakon što je promašio zicer, Amer Gojak nekoliko minuta kasnije iskupio se sjajno zabivši petom u stilu slavnog Rabaha Madjera.

Nije baš u detalj ista situacija, nije ni finale Kupa prvaka, ali utakmica sa Spartakom za Dinamo je od povijesnog značenja, jer konačno je srušeno prokletstvo koje traje od daleke 1970. Gojak je otvorio Slovake i nakon toga bilo je jasno da Dinamo tu utakmicu ne može izgubiti te da će osvojiti barem bod koji mu je bio dovoljan da razbije kletvu i teoretski osigura proljeće u Europi, da osigura ono što mnoge generacije i igrača i navijača i novinara koji su godinama pratili Modre nisu dočekali.

Kroničar "Maksimirske šume" nije dočekao Dinamovo proljeće u Europi

Proljeće u Europi nije dočekao ni dugogodišnji kroničar iz „Maksimirske šume“ Tomislav Židak, što je mnogima neizmjerno žao, jer znamo koliko je volio Dinamo i za njega živio. Dok su se potoci emocija slijevali s maksimirskih tribina, dok su mnogi puštali suze radosnice koje produžuju život, sinoć su se u novinarskoj loži mnogi sjetili Židaka. Što bi Žile rekao, bila je mantra koja se unedogled ponavljala. Bit će da su ga se sjetili i u Međugorju, i tamo je, kažu, kapnula pokoja sjetna suza u ime starih dobrih vremena.

Nije Žile dočekao ni Hrvatsku u finalu Svjetskog prvenstva, ali ostale su mu barem uspomene iz Francuske, dok mu je Dinamo u Europi svih ovih desetljeća servirao uglavnom gorke pilule. Dok su tribine ludovale, dok se Maksimirom razlijegala pjesma BBB-a, netko se prisjetio čuvenih Židakovih aksioma:

„Ne vjerujem u tri stvari: da je Tito tražio svećenika na posmrtnoj postelji, da je Tuđman na samrti šapnuo Canjugi da vrati ime Dinamo i da će Dinamo opet dočekati proljeće u Europi.“

A sada onaj jednako uzbudljivi dio – iščekivanje ždrijeba

Eto, dogodilo se i to čudo koje je poput ukletog Holandeza izmicalo Modrima gotovo već pola stoljeća. I koje Žile nije dočekao. I ne samo on, mnoge ga kolege nisu dočekale, mnogi su mislili da ga i neće ponovno dočekati, kao što nam je u prolazu dobacio kolega Zvonimir Vukelić, također dugogodišnji kroničar iz Maksimira koji se dobro sjeća te 1970. i već se oprostio od razmišljanja da se može ponoviti . Stoga se može reći da oni koji ipak jesu dočekali Godota, imaju tu čast i privilegij nesputano slaviti i slatko guštati, najviše u iščekivanju ždrijeba druge faze natjecanja.

Dinamo mora odraditi još dvije utakmice u skupini, gostovanje u Istanbulu kod Fenerbahčea i domaću utakmicu s Anderlechtom, no jasno je da sve poklonike modre boje najviše golica pitanje koga će Dinamo dobiti u šesnaestini finala. Morat će se još malo strpjeti i pričekati.

Vatreni kao nit vodilja Modrima

Nenad Bjelica stalno ponavlja da će Dinamo povijesne utakmice igrati tek na proljeće. Ostaje dojam da ovaj samopouzdani i samouvjereni Dinamo može više od drugog kruga. Uz malo sreće u ždrijebu, tko zna dokle može dogurati. Modri poručuju da se neće zadovoljiti prolazom skupine i da žele znatno više. Treba vjerovati, u nogometu je sve moguće.

Možda nije najbolja usporedba zbog razlike u kvaliteti, ali Modrima nit vodilja i inspiracija trebaju biti Vatreni. Tko je istinski vjerovao da će Hrvatska doći do finala SP-a? Tko je vjerovao da će Dinamo ovako glatko, kao nožem kroz maslac proći skupinu? Modri moraju vjerovati kao što su vjerovali Vatreni. I onda je doista sve moguće.

Moguće je čak i to da svi skupa barem nakratko zaboravimo na sukobe i „ratove“ koji su razdirali i razdiru Dinamo i hrvatski nogomet već godinama. Barem noćas, barem za jedan dan sve ćemo zaboraviti, sve ćemo ostaviti po strani i prepustiti se noći. Šteta što više nema Domagoja, ali nakon dugog vremena opet će se kao nekad iz grada izravno na posao. Doduše s „malim“ zakašnjenjem. Kolege će razumjeti...