Bayern priprema ponudu od stotinu milijuna eura za Paula Dybalu, piše Il Corriere di Torino, koji je vrlo blizak Juventusu i na izvoru je informacija koje stižu iz redova Stare dame.
Informacija koja intrigira s više aspekata, ponajviše gledajući iz kuta dugogodišnje financijske i stručne politike najuspješnijeg njemačkog kluba. Juventus se financijski iscrpio kupovinom Cristiana Ronalda, koji će ga zajedno s odštetom, četverogodišnjom plaćom, bonusima i premijama stajati blizu 400 milijuna eura, tako da ne čudi što razmišlja prodati darovitog Argentinca.
Prema informacijama CalcioMercata, Bayern je spreman u jednadžbu ubaciti Jamesa Rodrigueza. Ako će Juventus biti zainteresiran za takvu opciju, možda dođe do razmjene, uz, jasno, dodatak u kešu.
Bayern bi morao otkupiti Kolumbijca od Reala pa ga uputiti prema Torinu. To je ipak manje vjerojatna opcija, ali navodno stoji kao mogućnost.
Bayern spreman iskrcati 100 milijuna eura za Dybalu
Ako je istina da Bayern namjerava dovesti Dybalu, to znači da Bavarci odustaju ili su primorani odustati od prilično štedljive politike koje su se više-manje čvrsto držali posljednjih godina, pa i desetljeća.
Dok europski klubovi Bayernova ranga troše na pojačanja poput pijanih milijunaša te su spremni čak dizati bankovne kredite i ulaziti u dugove, Bavarci ulažu osjetno manje na pojačanja i godinama ne žele trošiti više nego što zarađuju.
Djelomično i zbog toga, a puno više zbog bogatih njemačkih spozora, jedan je od rijetkih velikih europskih klubova koji nije u dugu, ali pitanje je koliko dugo će s takvom politikom ostati u vrhu europskog nogometa?
Bayern već godinama odolijeva „plesu milijuna“, uporno odbija ući u „luđačku utrku“, kako su šefovi bavarskog kluba opisali potrošnju stotina milijuna eura pojedinih klubova na zvjezdana pojačanja.
„Za vrijeme raspleta Neymarova transfera u PSG, sam sebe sam upitao što bi nam bilo važnije: Neymar ili Allianz Arena? Jasno ću reći da bismo uvijek izabrali stadion, on nam je važniji. Mi smo Bayern i imamo drugačiju filozofiju. Ne možemo i ne želimo toliko potrošiti na jednog igrača“, izjavio je Karl-Heinz Rummenigge, izvršni direktor Bayerna.
Na ovu izjavu ostali njemački klubovi će se samo nasmijati, jer je Bayern u Njemačkoj daleko najveći potrošač. Najljući suparnici će mu predbaciti da je već desetljećima miljenik njemačke, napose bavarske visoke politike, koja je 60-ih odlučila stvoriti najveći njemački i europski klub, do tada je bio tek njemački prosjek, a u gradu su vladali Zehcigeri, pa stoga nije slučajno što su najveće tvrtke baš uz Bayern.
Istina je da se ne može reći kako bavarski div troši malo, sigurno spada u red najvećih potrošača, ali ipak je osjetno umjereniji u usporedbi s najvećim konkurentima - Realom, Barcelonom, Manchester Cityjem, PSG-om ili Manchester Unitedom.
Štedljivi Nijemci otvaraju novčanik
Najveći Bayernov transfer, odnosno odšteta za jednog igrača, iznosi tek nešto više od 40 milijuna, a to je skoro pa sitniš za nabrojane klubove. Prema podacima Transfermarkta, Bayernov rekordni ulazni transfer jest onaj francuskog veznjaka Corentina Tolissa, koji je došao iz Lyona za 41,5 milijuna eura.
Bayern je u cijeloj povijesti upisao „tek“ deset transfera koji prelaze 30 milijuna eura, čime je daleko od vodećih na listi najvećih potrošača. Primjerice, Real Madrid ima 25 transfera većih od 30 milijuna eura, devet većih 40 milijuna eura i čak šest većih od 60 milijuna eura, a ukupno je potrošio višestruko više od Bavaraca samo u dva predsjednička mandata Florentina Pereza.
Bayernova politika desetljećima je bila da dovodi najbolje njemačke igrače za ne prevelike svote, ali kojima bi, doduše, osigurao goleme plaće. Bavarci već godinama nemaju ozbiljnijeg konkurenta u Njemačkoj, može se reći da su praktički imali monopol na njemačkom tržištu nogu.
Donedavno su dovodili igrače kako im se prohtjelo, čak i iz redova najvećeg konkurenta Borussije Dortmund, ali vremena se ipak mijenjaju. U Njemačkoj još uvijek nema kluba koji bi im mogao u financijskom smislu ozbiljnije zaprijetiti, ali na njemačkom ozemlju operira sve više velikih inozemnih klubova koji su spremni više platiti.
Tako se dogodilo da su neki talentirani njemački i inozemni igrači izmakli Bayernu, koji više ne može računati da će pokupiti baš svakog igrača kojeg poželi u Bundesligi.
Bavarci na raskrsnici
Uz sve to, Bayern ima u momčadi previše ostarjelih ili istrošenih vedeta te sljedećeg ljeta neće moći odlagati pomlađivanje momčadi. Bavarci su prisiljeni ići u obuhvatniji remont, a za uspješno osvježavanje momčadi nemaju dovoljno kvalitetnih resursa.
Jednostavnije rečeno, gdje u ovom trenutku naći superklasne igrače za svote koje su donedavno iskrcavali? Tržišta su sve otvorenija, pa je logično zaključiti da će Bavarci sve teže za osrednje novce, to je uvjetno rečeno, pronalaziti svjetske klase koje će mu omogućiti borbu za glavne trofeje, prije svih Ligu prvaka.
Koliko god pametni i racionalni bili, teško da Bavarci na duže staze mogu konkurirati europskim divovima ako ne gurnu dublje ruku u džep. Bayern je na raskrsnici – ili će ući u utrku s velikanima ili će sve više zaostajati i naposljetku ispasti iz kruga najjačih europskih klubova.
U tom kontekstu ne zvuči nemoguće da je Bayern odlučio okrenuti ploču i krenuti po Dybalu ili neko drugo skupocjene pojačanje. Zacijelo nije slučajno što je informacija o Dybali procurila u trenutku Bayernove krize rezultata i igre. Kao i uvijek, rezultat kroji politiku svakog kluba, pa će tako utjecati i na to hoće li Bayern ostati pri staroj politici ili će se odlučiti za potpuni zaokret.
