Prošlo je nešto manje od tri tjedna otkako je Marko Martinjak ostvario vjerojatno najdražu pobjedu svoje borilačke karijere. I to s razlogom kažemo borilačke jer je riječ o momku koji je prošao puno toga, da bi se prepoznao u jednom drevnom, a ujedno modernom sportu.
To je bareknuckle boks, odnosno boks golim šakama. Preteča boksa, drevni sport koji su Britanci krenuli prakticirati još u 18. stoljeću, a koji je stoljeće kasnije bio i glavna zanimacija u Americi, tijekom industrijske revolucije, posebno među radnicima na izgradnji željeznice.
Povratak sporta koji je preko stotinu godina bio ilegalan
Sport koji je oko stotinu godina bio ilegalan, da bi se u posljednjih deset godina vratio na veliku scenu te sve više raste. Marko Martinjak sad je već višestruki svjetski prvak u tom sportu, kojim se počeo baviti 2016. godine, u britanskoj organizaciji BKB.
"To je hajdemo reći jedna borba za preživljavanje, doslovno. To su gole šake, nema tu rukavica koje štite, najviše zglobove, šake i donekle glavu. To je prava borba za preživljavanje, najbolji opis toga. Combat sport", rekao nam je Marko za početak.
Slijedilo je zapravo očekivano pitanje. Kakva je razlika između klasičnog boksa i ovog kojim se on bavi, tj. gdje je glavna razlika?
UFC ostao bez prvaka poluteške kategorije
"Meni je nekako lakše izbjeći malu površinu šake nego puno veću rukavice. Ja ne volim ni sparirati jer u BKB-u nije toliki protok udaraca koliki u boksu. Ti možeš primiti udarac u blok i opet se tu šteta akumulira. Dobiješ u rundi u profesionalnom boksu, posebno u malim kategorijama, 100 do 150 udaraca, što po bloku, što po glavi. To se sve akumulira jednog dana na zdravlje borca. Ovdje se makneš od male površine šake i siguran si. Nije toliki protok udaraca, iako ima luđaka koji se tuku po pet rundi pa izgleda kao da su ih pčele ili štršljenovi izjeli po glavi. Po meni je bareknuckle puno sigurniji nego profesionalni ili amaterski boks", rekao je, okrenuvši se usporedbi po pitanju zadavanja i primanja udaraca:
"Meni je gore primiti udarce na sparingu. Mi spariramo s rukavicama od 18 unci i to mi je najgore. Uđe ti sparing partner koji ti je tempaš, uđeš u njegov mlin i moraš cijelo vrijeme raditi, pokrivati se. Kad ti netko ulazi golom šakom, ljudi su puno oprezniji. Ja to ni ne osjetim. Posljednji meč sam natukao palčeve, što se uvijek dogodi. Lijeva šaka mi je bila nateknuta, ali to ništa ne osjetim u meču. Osjetio sam da mi je pukla arkada ili da mi curi krv, ali to je bol koja se ne osjeti u trenutku adrenalina. Nakon meča su me naravno rasturali palčevi i zglobovi. Ti imaš rukavicu koja ti štiti samo zglob, ne štiti članke. Posebno ako nižeg čovjeka udaraš po čelu, naravno da će se udarci osjetiti na tvojim šakama. Ali, ovako mi to nije ništa specijalno."
Brutalan sport ili ipak ne?
Mnogi će pomisliti da su ozljede češće i veće, posebno jer se borci ozljeđuju ne samo zadavanjem udaraca. Svaki udarac golom šakom u tvrdu površinu stvara štetu, što je Marko već naveo, ali ovdje je otišao malo detaljnije.
"Što se tiče ozljeda, dolazi do pucanja arkada, oteklina oka, znaju i zubi ispasti, ali to sve se može dogoditi i u borilačkim sportovima s rukavicama. Svaki borilački sport nosi nekakvu određenu dozu opasnosti. Ljudi smatraju da je bareknuckle divljaštvo. Ali, to je nešto gdje čovjek mora imati veliko srce i veliku hrabrost, da uopće uđe u ring nekome da ga udari golom šakom. Općenito mislim da je bareknuckle puno sigurniji i bolji. To je isto tako nešto novo što ljudi žele, žele krv, žele nasilje, žele takvu vrstu sporta. Kad bogataši dolaze na mečeve uzimaju prve redove jer se tamo najbolje vidi krv kako pršti na sve strane."
Marko je imao vrlo živopisnu profesionalnu boksačku karijeru. Borio se često te na kraju nema omjer pobjeda i poraza kojim se može javno hvaliti. No, otkriva kako je sve bilo stvar njegovog vlastitog izbora te svojevrsni rok službe koji je od njega stvorio ovo što je danas, odnosno sve što je radio ga je dovelo do današnjeg statusa.
"Ja sam bio journeyman, što je engleska riječ za boksače koji dolaze mladim nadima i iskusnim starim lavovima na megdan. Radio sam u to vrijeme kao zaštitar, imao sam plaću tri ili četiri tisuće kuna, a kod kuće sam imao malu kći. Trebalo je prehranjivati obitelj pa sam morao prihvaćati razne mečeve. 2014. godine sam mislim imao deset mečeva. Bilo je tu nažalost i mečeva koje sam nažalost morao pustiti. Nije me sramota to reći. Da ti netko da dvije tisuće eura da s nekim odboksaš tri minute i onda predaš meč, tko ne bi pristao odraditi glupi posao za dvije tisuće eura? To je jedno iskustvo koje me izgradilo. Tu su bili bivši WBC prvak svijeta, Giacobbe Fragomeni, i druga velika imena. Sve bokserčine, a ja sam od svih izgubio na odluku. Nemam se čega sramiti. Nitko me nije nokautirao, iako sam ja dolazio možda s tri-četiri tjedna priprema, nekad i manje. Sve me to izgradilo, amaterski i profesionalni boks, stvorili su od mene bareknuckle borca kakav jesam", opisao je.
Što bi bilo da je imao nekoga tko će ga pogurati?
No, što bi se dogodilo da je imao drugačiji put građenja boksačke karijere? Nekog promotora koji bi se pobrinuo za njega i preko kojeg bi on išao korak po korak, uz pune pripreme za mečeve? Otkrio je što zapravo žali, jedan potez iz razdoblja dok se još razvijao kao boksač.
"Da sam ostao u BK Leonardo, ja bih se danas tukao za ozbiljne novce. Tamo sam najviše napredovao. Došao sam do dijela u karijeri, sa 16-17 godina, kad trebaš napraviti daljnji iskorak. Nešto kao što je Gabrijel Veočić uspio. Ja sam stagnirao. Kao amater sam gubio mečeve koje nisam trebao izgubiti, od ljudi koji me ne bi nikad trebali pobijediti. Ne želim zvučati prepotentno nego govorim realno kako je. Kako je rekao Hambi (Goran Babić), kod Martinjaka je uvijek bilo 95 posto talenta i pet posto rada. A sad je suprotno, 95 posto rada, jer ja stvarno treniram, Ivica stoji iza mene i da smo imali bolju logistiku, tko zna gdje bih bio danas. Možda ne bih ušao u bareknuckle, možda bih bio svjetski profesionalni prvak i već si 33 godine, koliko ću sad napuniti, imao osiguranu egzistenciju i više nikad ne bih ništa morao raditi. Mogao bih otvoriti svoju dvoranu ili tako nešto", pomalo sa sjetnim tonom u glasu je rekao.
Jedan od ključnih trenutaka njegove karijere dogodio se u lipnju 2016. godine, kad je odradio izlet u profesionalni kickboxing. I to ne bilo kakav, bio je to meč za WKF (World Kickboxing Federation) svjetski naslov u full contactu. Uskočio je tamo kao zamjena, a onda taj naslov i osvojio.
"Ja sam kickboxing započeo 2009. u staroj dvorani u Podsusedu. Bio sam tri godine u kickboxingu. Nisam imao neke značajnije rezultate, bio sam recimo treći na državnom prvenstvu. Konkurencija je bila dosta dobra, imao si po tri ili četiri meča u jednom danu. Slučajno se dogodio taj pojas u WKF-u. Čuo sam se s prijateljem iz Banjaluke, komu sam rekao da mi javi ako otpadne borac, da sam u treningu. I onda se stvarno to dogodilo. Nazvao me i pitao hoću li ići. Pitao me koliko imam kilograma. Imao sam negdje 96, a on mi je rekao da moram imati 88.2. Još tad sam radio u casinu. Odradio sam pet noćnih smjeni i trenirao dvaput dnevno, bio gladan, skidao kilograme. Direktno sam letio u Portugal iz noćne smjene. Tamo sam ostavio odijelo, presvukao se i otišao na aerodrom. Meč je bio negdje oko 4 ujutro, tri puta sam se zagrijao i ohladio. Organizacija je bila u komi. Srećom, nokautirao sam protivnika u drugoj rundi, rušio sam ga dvaput u prvoj rundi. Na kraju je sve ispalo najbolje za mene i tu je počeo nekakav uspon i prijelaz u bareknuckle", priča je koja je još jednom pokazuje kako neke naoko sitne životne okolnosti mogu puno toga promijeniti.
U bareknuckleu je završio zbog izleta u kickboxing
Ukratko, taj WKF pojas donio mu je neki status koji ga je zapravo plasirao na bareknuckle scenu. Ušao je tamo na mala vrata, kao što je uostalom i sama organizacija ulazila na mala vrata u svijet borilačkih sportova.
"Zvao me prijatelj Adis Dadović, poznati bosansko-hercegovački kickboksač i pitao me bi li se htio oprobati u bareknuckleu. Njemu su ponudili, ali nije mogao dobiti vizu. Ja sam se prvo pitao što je to, nikad nisam čuo. Rekao mi je boks golim šakama i nije mi to bilo jasno. Ali, spojio me i ponudili su mi dvije tisuće funti, što je u ono vrijeme bilo super. Vodio nas je Mark de Mori. Tad sam boksao za naslov u super teškoj kategoriji, imao sam pedigre što sam uzeo svjetsku titulu u full contactu. Zbog toga sam odmah napao titulu protiv Michaela Ferryja", krenuo je tu priču, okrenuvši se samom prvom iskustvu boksa golim šakama:
"Bio sam na 102 kilograma, on na nekih 116. Ušao sam, kad ono mali ring. Ja mislio to će biti boks, a on navalio na mene. Čovjek je izuzetno fizički jak, doslovno me bacao po ringu. Nije on mene rušio, nego ja stanem u gard, on se zaleti i odnese me. Taman kad sam sredinom druge runde uhvatio svoj ritam, počeo ga pogađati s distance i okretat ga, on me u trećoj rundi pogodio aperkatom koji ne znam odakle je izvukao. Pogodio me u pluća i ispuhao me. Iako je brojanje do 12, nisam se uspio vratiti, ali sam se svidio Joeu i Jimu. Jednostavno su mi dali priliku da boksam dalje kod njih. Nakon tog meča sam dosad odradio deset mečeva u bareknuckleu. Nanizao sedam pobjeda pa se dogodio nesretni Dubai i sad sam pobijedio u Londonu. Baš sam rekao, neka se dogodio taj Dubai, ako ću ja sad nanizati sedam pobjeda."
Hrgović dogovorio borbu? Ulazi u ring na ljeto kao predborba "Bitke za Britaniju"
A kakva je situacija s fanovima, budući da se tu radi o jednoj posebnoj zajednici vrlo vjernih i pasioniranih ljubitelja borilačkog sporta?
"Fanovi su me prihvatili nakon prvog meča jer su vidjeli da imam srce. Bareknuckle najviše prate irish travelersi, kažu mi da sam njihov gipsy, da imam srce kao oni. Oni imaju foru ako su zavađeni klanovi, upare u ringu najboljeg borca iz svakog klana i tako riješe problem. Stvarno su me zavoljeli. Drugi meč sam imao u Hartlepoolu, gdje sam pobijedio nokautom u prvoj rundi pa sam prozvao prvaka do 101 kilograma. Svakom pobjedom meni je rasla baza fanova. Kao i Alen Babić, ja ne radim karijeru ovdje, ja sam karijeru napravio u Engleskoj. Na kraju krajeva, oni me i plaćaju. Sad su u Londonu bile 24 osobe iz naše dvorane, a engleski, velški i svi veći borci iz BKB-a, stali su s našim navijačima i navijali. Čak su na kraju zamolili da dobiju zastavu. Jedna posebna zajednica fanova i mogu reći da više cijene bareknuckle borce nego profesionalce jer znaju koliko je profesionalni boks postao korumpiran."
Već je odustao od sporta, da bi se onda vratio i eksplodirao
Marko je zbog privatnih razloga imao četverogodišnju pauzu, a u ljeto prošle godine objavio je na društvenim mrežama kako je njegova karijera gotova i kako će se posvetiti trenerskom poslu. No, već iste godine vratio se u ring pa nas je zanimalo kako su došle te dvije odluke, posebno ove o povratku. Razlog je naravno ponovno bila egzistencija.
"Javio mi se jedan momak, Luka Zebec, rekavši kako bi se išao boriti u King of the Streets. Pitao sam ga koliko će dobiti, bila je to neka sića, tisuću eura. Pitao sam ga je li normalan, to je doslovno borba bez pravila, ima kopanja očiju i udaranja u međunožje. Ja kakav god da sam fajter i smatram se bitangom, ne bih se tamo nikad išao boriti. Ne želim da me netko napravi invalidom. Onda sam mu rekao, ako je već toliko zapeo, ubacit ću ga u BKB. Kontaktirao sam ih jer sam tamo imao neke privilegije, koje su sad još veće i uzeli su ga za rujan", rekao je, nastavivši istu priču:
"Mi smo onda otišli zajedno raditi sezonu u Poreč na more. Tamo smo živjeli zajedno, trenirali i pripremali se, bio je dio obitelji. Bila je slaba sezona, novaca nije bilo nigdje, sve potrošiš na hranu i ostalo. Onda sam poludio i rekao da se vraćam. Nazvao sam i rekao da sam se vratio, a oni su mi rekli da ćemo razgovarati kad dođem s Lukom. Došao sam, izgrlili smo se nakon što se nismo vidjeli četiri i pol godine. Pitali su me idem li nazad, rekao sam može i pitao gdje. Rekli 3. prosinca, odmah za titulu prvaka svijeta. Ja sam u to vrijeme bio bucko, imao 101 ili 102 kilograma. Trenirao sam nešto malo za sebe i trenirao sam Luku. Nakon toga sam shvatio da se moram vratiti. To je nešto u čemu sam najbolji, imam talent i taj talent moram iskoristiti do kraja. Prije meča mi je tata rekao da se više niti ne borim ako ne pobijedim, a pokazalo se drugačije. Kellyja sam teško nokautirao i tu smo gdje jesmo."
BKB ili BKFC?
U medijima se po pitanju bareknucklea puno više piše o američkoj BKFC organizaciji pa ona ostavlja dojam kao neki lider na sceni. Upitali smo Marka kako to izgleda iznutra i koliko je BKFC zapravo dobar u usporedbi s organizacijama čiji je on prvak.
Usporedio je to i s tim što je posljednje priredba na kojoj je nastupio bila zapravo međusobni okršaj europskih protiv američkih boraca.
"Moramo znati da je američko tržište od 350 milijuna ljudi. Po meni je BKFC, tek sad kad su ušli u Englesku, digao svoju kvalitetu. Oni su u početku uzimali istrošene UFC borce. Kod njih je problem oko plaćanja jer ti plate dio na početku pa dio kasnije. Kad bih išao uspoređivati prvake, ne zato što sam ja u BKB-u i što sam dugo tu, što su moja matična organizacije i što sam im vjeran, stvarno imaju najbolje boksače. Mi da smo sad oformili pravi tim, to bi bilo 9:0 za nas, čista naša pobjeda. Nažalost, osim Barryja Jonesa i mene ovo su sve ostalo bili drugorazredni ili trećerazredni borci koji bi uskakali tjedan ili dva prije. Po kvaliteti, mislim da BKB ima najbolje boksače."
Nije tajna da je BKB izrastao iz ilegalnih borbi na skrivenim lokacijama, što je Marko i potvrdio.
"Oni su počeli sa štalama, bale sjena su bile kao ring, a BKB se na kraju isprofilirao u vrhunsku organizaciju. U početku je to bilo kao da se dva lika zakače i idu se potući. I onda se idu potući legalno u BKB ringu i zaraditi nešto novaca. Malo smiješno, ali gledajući dvije-tri godine unazad, to je naraslo na jako visoki nivo."
Borba u trokustastom ringu
Posljednje dvije borbe, protiv Jeromea Hatcha, odradio je u BYB organizaciji, svojevrsnoj partnerskoj organizaciji BKB-a, koja je vrlo zanimljiva po tome što im je ring u obliku trokuta.
"Kad smo došli u Dubai i kad su postavili ring večer prije eventa, išao sam izvidjeti kakva je situacija. Od ugla do ugla je devet metara. Još kad se konopi uvuku unutra, to je strašno mali prostor. Mislio sam da ima dosta prostora za manevriranje, a oni se hvale da imaju oko 90 posto nokauta u trokutu. To ne bih rekao jer u Dubaiju je od 11 mečeva osam ili devet otišlo na bodove, isto tako u Londonu. BKB ima puno veći postotak nokauta. Ako si stvarno dobar tehničar kao što sam ja, tebi je dosta i metar s metar da možeš manevrirati. Posebno protiv boksača kao što je Jerome Hatch, dečko koji zna samo jako udariti. On je pun mana, pun rupa koje sam nažalost iskoristio tek u drugom meču. Koristio sam ih i u prvom, ali se dogodio taj overhand kojim me završio. Mislim da sam ostavio puno bolji dojam i da sam pokazao koliko je on izložen. Nakon našeg trećeg meča ljudi će znati što protiv njega trebaju raditi", dodao je.
A što s bareknuckleom u Hrvatskoj? U početku je isto bilo malo MMA boraca, da bi to nakon toga eksplodiralo. Kako će biti s ovim sportom, tj. možemo li uskoro očekivati nove borce?
Kakav je status bareknucklea u Hrvatskoj?
"Dobivam puno upita, ljudi bi se došli boriti. U suradnji s trenerom Ivicom, dogovorili smo iduću stvar. Ovisi koliko borac ima kilograma, mora prvo doći na testiranje u dvoranu. Spreman, odradit će sparinge. Imamo dobrih momaka u klubu. Ako je netko moje veličine, odradit će sa mnom. Prvo sparing s 18 unci, pa s 10 unci pa MMA rukavice. Moramo vidjeti jer se ne želimo sramotiti, želimo bareknuckle podići na jedan pravi nivo. Kad budu dolazili u Hrvatsku, da Hrvatska ima 3-4 šampiona. Što ti vrijedi ako se zna samo za mene, zašto se ne bi znalo za još koga? Ne govorim samo za Hrvatsku, nego i za regiju. Počele su me tražiti i žene, ponudio sam dvjema pa ćemo vidjeti kako će to biti. Smatram da bi mogle napraviti dobar posao. Ne bih o imenima, kad dođe vrijeme ćemo objaviti", malo nas je i zaintrigirao.
A eventualna BKB-ova ili neka druga bareknuckle priredba u Hrvatskoj? Kolike su šanse za tako što?
"Intenzivno radimo na tome da ih dovedemo u Hrvatsku. Htjeli smo ove godine napraviti kamp, tjedan dana gdje bi došli najbolji borci koji bi trenirali u našoj dvorani. Trebali su doći i MMA borci, ali nismo uspjeli to realizirati. Imamo u ovoj godini još šest mjeseci, možda najesen nešto uspijemo. Vjerujem da bi to bio pun pogodak. Ako se osiguraju TV prava za moje mečeve, što bi bilo dobro, jer se bareknuckle diže kao sport, čak bih rekao i više nego MMA nekad, to bi bila odlična priča. Tko ne bi htio gledati dva profesionalna sportaša, koji su ujedno malo budalasti u glavi, kako se tuku golim šakama? Kad bismo to doveli u Hrvatsku i kad bi to bilo dobro popraćeno medijski i uz dobar marketing, da bi dvorane poput Doma sportova ili Cibone bile do kraja puna. Kad bismo mi napunili dvoranu, mislim da bi to bio pun pogodak. U Engleskoj cijene karate nisu ogromne. Staviš te cijene u eure i mislim da bi ljudima bilo financijski pristupačno te privlačno za gledati", rekao je nešto čemu se svi nadamo.
Markov trener najviše cijeni volju i želju
Kratko smo porazgovarali i s Markovim trenerom Ivicom Ivićem, poznatim hrvatskim kickboksačem, koji je još uvijek aktivan, iako sve više posvećen trenerskom poslu. Osim što izbacuje mlade talente, s Markom je napravio sjajan posao.
Njega smo upitali kako je raditi s bareknuckle boksačem, što je i njemu tim putem postalo svojevrsno novo iskustvo?
Anthony Joshua i Dillian Whyte dogovorili vrijeme i mjesto svoje uzvratne borbe
"Nije mi to velika razlika. Ja proživljavam sa svim svojim borcima isto, s bareknuckle borcem, kickboksačem i djetetom koje mi tek kreće na turnire, to su posebni stresovi i emocije. Kad je Marko sad boksao u Londonu uzvratni meč protiv Hatcha, dva dana mi je bila trema, puls mi je skakao na 200. Jednostavno, kad si s čovjekom ujutro i navečer, provodiš s njim po 4-5 sati dnevno, daš se u to i želiš mu sve najbolje, to je osjećaj koji se ne može riječima opisati dok to sam ne proživiš. Pozitivan stres, veliki stres. Stalo ti se do borca jer pobjedu i poraz jednostavno živiš s njim. U jednom tijelu dva čovjeka", rekao je Ivić, koji Martinjaka poznaje jako dugo i govori sve najbolje o njemu:
"Marko i ja se znamo otprilike 18 godina, on je jedan veliki radnik. Ja sam čovjek koji voli raditi i u tom svom poslu sam profesionalac te mogu raditi samo s takvima. Marko se iskazao da je profesionalac. Gledajte samo jednu stvar. Putovati dva sata u jednom i dva sata u drugom smjeru, to traži posebnu želju i volju. Kad ja vidim da je netko tako željan i voljan, meni je još veća želja pomoći. S njim mogu sjajno raditi. Radi, sluša i odgovoran je, ali samo tako možemo funkcionirati."
Neka prognoza za budućnost?
"Marko sad tek dolazi u najbolje godine, svoj vrhunac, gdje će kroz jedno određeno vrijeme napraviti prave rezultate. To se vidjelo tjedan dana nakon prvog meča protiv Hatcha, nakon poraza. Tjedan dana je uzeo pauzu i odmah se vratio treningu. Drugi ljudi bi po pravilu ili zakonu imali suspenziju tri ili šest mjeseci, a on je odmah krenuo s laganim treningom. To se na kraju pokazalo kao najbolji izbor, vratiti se što prije. I tako smo vratili što nam pripada", objasnio je, dodavši na kraju crticu o njihovom prijateljstvu:
"Najvažnije je da radimo i da smo kompetentni što se tiče posla. Ali, naš prijateljski odnos nam još dodatno ojačava suradnju. To nam treba da bismo došli do vrha. Mi se dnevno čujemo još par puta porukom ili pozivom. Komuniciramo sa svih strana, kako oko posla, tako i oko privatnog života. Sam naš posao je velika odgovornost i tu se dobro slažemo. On zna da sam ja vojnik i da možemo samo jednim putem. Nema toga da odradiš jedan dobar trening pa sutra kasniš. Ja dolazim 15 minuta ranije, on je tu već pet minuta prije mene. Time se pokazalo da je veliki radnik i idemo upisati još veću povijest. Idemo uzeti idući pojas, u višoj kategoriji, do 95 kilograma. Da dečko osigura svoj život i napravi nešto što nitko u povijesti bareknucklea nije napravio."
