PRATITE SVE VIJESTI UOČI SVJETSKOG PRVENSTVA U BRAZILU
Tri vijesti o kojima se priča
Koliko je teško osvojiti ovaj najprestižniji nogometni trofej govori i podatak da ga je u tako dugoj povijesti uspjelo osvojiti samo osam nogometnih nacija – kronološkim redom: Urugvaj (2), Italija (4), Njemačka (3), Brazil (5), Engleska (1), Argentina (2), Francuska (1) i Španjolska (1).
Prvenstva se održavaju svake četiri godine, a otkazana su tek dvaput, 1942. i 1946. godine, zbog Drugog svjetskog rata. Format natjecanja se mijenjao: na prvom SP-u nastupilo je samo 13 zemalja, a od 1998. igraju čak 32 nogometne reprezentacije.
Urugvaj 1930. – Domaćini pokorili nogometni svijet
Nakon što su uspješno organizirani nogometni turniri na olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine, tadašnji predsjednik FIFA-e Jules Rimet pokrenuo je inicijativu za organiziranje svjetskog nogometnog prvenstva, a ta je inicijativa naišla na plodno tlo na kongresu FIFA-e u Amsterdamu 1928. godine. Odlučeno je da će prvi SP biti održan u Urugvaju, u čast samostalnosti ove države te kao priznanje za osvajanje prethodna dva olimpijska turnira.
Europskim reprezentacijama nije se svidjela ideja putovanja u tako daleku zemlju i dva mjeseca prije natjecanja niti jedna nije najavila dolazak, no Rimet je na kraju uspio nagovoriti Jugoslaviju, Rumunjsku, Francusku i Belgiju da dođu. Na turniru još je bilo sedam ekipa iz Južne Amerike te dvije iz sjeverne. Reprezentacija Jugoslavije nastupila je bez hrvatskih nogometaša koji su zbog uvođenja diktature kralja Aleksandra i prebacivanja sjedišta nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd te sveopće centralizacije odbili nastupiti. Favoriti turnira bili su Urugvaj, Argentina i Brazil. Sve tri reprezentacije bile su uvjerene da su najbolje i da će nadmoćno osvojiti naslov prvaka.
Prvi gol u povijesti SP-a zabio je Lucien Laurent za Francusku, u pobjedi nad Meksikom 4-1. Domaćin Urugvaj opravdao je ulogu favorita u svom Montevideu. Nakon trijumfa nad Peruom i Rumunjskom u skupini, u polufinalu Urugvajci su razbili Jugoslaviju 6-1, pa zatim u finalu pred 93 tisuće gledatelja svladali i Argentinu rezultatom 4-2, te tako postali prvi svjetski prvaci u povijesti SP-a. Zanimljivost finala bila je da su Urugvajci i Argentinci inzistirali da se utakmica igra s njihovom loptom, pa je belgijski sudac Jan Langenus donio odluku da se svako poluvrijeme igra s drugom loptom.
Utakmica je imala vatreni preludij u smislu netrpeljivosti i antagonizma navijača. Finale je odigrano izrazito napetom i prema Argentincima neprijateljskom ozračju. Argentinci su nakon poraza pobjesnjeli pa je u Buenos Airesu došlo do napada na urugvajsku ambasadu i posljedično zahlađenja odnosa, gotovo ratnog stanja, između dviju zemalja. Najbolji strijelac SP-a bio je Guillermo Sabille, napadač Urugvaja, s 8 postignutih golova.
Italija 1934. – Azzuri stigli do prve titule
Svjetsko prvenstvo 1934. obilježile su kontroverze. Aktualni prvaci Urugvajci odbili su nastupiti zbog bojkota sedam europskih zemalja SP-a četiri godine prije, održanog kod njih. Od neeuropskih zemalja, nastupile su samo Argentina, Brazil, SAD te Egipat, kao prva afrička nacija sudionik SP-a. Zanimljivo, Talijani su morali u kvalifikacije, što je jedini put u povijesti da domaćin nije imao automatski osiguran plasman na svoj SP.
Zanimljivo je i da nije bilo skupina, već se odmah igralo na ispadanje, od osmine finala nadalje. Prvenstvo je odigrano u atmosferi politizacije turnira od strane diktatorskog fašističkog režima Benitea Mussolinija. „Duce“ navodno nije previše volio nogomet, gledajući ga više se dosađivao nego što je u uživao, ali je rano shvatio marketinški potencijal tada već daleko najpopularnijeg sporta te mu je organizacija Svjetskog prvenstva poslužila kao odlično sredstvo za propagiranje svojih političkih ideja. Talijanski reprezentativci su pod vodstvom izbornika Vittorija Pozza izlazi na travnjak s uzdignutom desnicom, a diktator im je uzvraćao pozdravima iz lože.
Kako god, domaćini Talijani najbolje su se snašli na svom terenu te nanizali pobjede nad SAD-om, Španjolskom, Austrijom te na kraju Čehoslovačkom u finalu, rezultatom 2-1 nakon produžetaka i spornog drugog pobjedničkog gola. Navodno je bilo zaleđe. Momčad predvođena Giuseppeom Meazzom popela se na vrh svijeta, a najbolji strijelac turnira bio je Nejedly Oldrich iz Čehoslovačke s 5 postignutih golova.
Francuska 1938. – Talijani ponovo najbolji
Južnoamerikanci nisu bili zadovoljni što je SP opet dodijeljen Europljanima, pa Urugvaj i Argentina nisu htjeli nastupiti. Španjolska je otkazala nastup zbog građanskog rata, a Austrija se kvalificirala, no nakon 'Anschlussa' otkazala je nastup, pa je na turniru bilo tek 15 reprezentacija.
Na samom turniru opet su Talijani bili ti koji su dominirali. Ni u Francuskoj 1938. nije bilo skupina, već samo nokaut faza, a Azzuri su obranili naslov svjetskih prvaka pobjedama nad Norveškom, Francuskom, Brazilom te nad Mađarskom u finalu, rezultatom 4-2. Najbolji strijelac bio je Brazilac Leonidas, s 8 postignutih golova.
Brazil 1950. – 'Grobna tišina' na Maracani
Zbog Drugog svjetskog rata SP-a nije bilo punih 12 godina, da bi se 1950. godine vratio na južnoameričko tlo. Turnir je promijenio ime u 'Jules Rimet' kup, u čast 25-godišnjice vladavine predsjednika FIFA-e.
Prvi i jedini put u povijesti SP-a pobjednik nije odlučivan finalnom utakmicom. Naime, sustav je bio takav da su najbolji iz četiri skupine prošli u završnu skupinu, u kojoj su međusobno razigravali za titulu prvaka, a pobjednik je postao onaj s najviše osvojenih bodova. Time se išlo na ruku organizatoru turnira Brazilu koji unatoč tomu što je bio jedan od glavnih favorita nije uspio doći ni do finala na prethodna tri turnira.
Jasno je da sustav natjecanja po „liga sustavu“ bolja varijanta za najvećeg favorita nego kup sustav gdje odluka pada u samo jednoj utakmici. No, igrom slučaju na kraju je posljednja utakmica ipak odlučivala o naslovu prvaka. Brazilci su za potrebe turnira izgradili stadion koji je dugo godina bio najveći na svijetu – čuvenu Maracanu u Riju de Janeiru, koja je u to vrijeme mogla primiti 200.000 gledatelja.
Turnir je bio krnji, umjesto 16 nastupilo je samo 13 zemalja. Indijci su otkazali jer im FIFA nije dopustila da igraju bosi, otkazali su i Turci te Škoti, a dvostruke prvake Talijane jedva su nagovorili da nastupe u trenucima dok im je država bila u kaosu nakon Drugog svjetskog rata. Englezi su po prvi put zaigrali na jednom SP-u.
Momčadi su bile podijeljene u četiri skupine, a pobjednici grupa Brazil, Urugvaj, Švedska i Španjolska prošli su u drugu fazu te razigravali za titulu. Urugvajci su odigrali 2-2 sa Španjolskom i jedva dobili 3-2 Švedsku, dok je Brazil upisao uvjerljive 6-1 i 7-1 trijumfe protiv istih rivala. No, u ključnoj posljednjoj utakmici domaćini su doživjeli šok: Brazil je poveo, no Urugvaj je izjednačio, a onda i stigao do trijumfa golom Giaggije, za drugu i posljednju krunu u svojoj povijesti.
Utakmica je zapamćena po najvećem broju gledatelja u povijesti svjetskih prvenstava na jednoj utakmici. Na Maracani se natiskalo nešto preko 200.000 ljudi, to je rekord koji vjerojatno nikada neće biti oboren. Utakmica se još više pamti po grobnoj tišini koja je zavladala na stadionu nakon drugog pogotka Urugvaja. Očevici kažu da je 200.000 ljudi zanijemilo, čuli su se samo jauci ljudi na umoru. Zabilježeno je nekoliko srčanih udara sa smrtnim posljedicama. Taj poraz utisnuo se u kolektivnu svijesti brazilske nacije i smatra se jednom od najvećih tragedija, ne samo sportskih, u povijesti te zemlje.
Najbolji strijelac turnira bio je Brazilac Ademir s 9 postignutih golova. Mala je to utjeha za domaćine.
