Slaven Belupo je bio posljednja realna Dinamova nada, no raspršila se poput mjehura od sapunice. Riječanima su zadrhtale noge protiv Istre i Lokomotive, ali slavodobitno su odradili Hajduk i posljednje gostovanje u Koprivnici i sada ih do naslova prvaka dijeli samo jedan korak.
Cirkus u Dinamu i "jogurt vizija": Kad si bahat, sve prodaš i kupiš bofl robu
U nogometu se nikad ne zna, ali bilo bi doista pravo sportsko čudo da momčad Matjaža Keka i matematički ne potvrdi naslov prvaka u sljedećem kolu kada na Rujevici gostuje pretposljednja Cibalia.
Rijeci protiv Cibalije treba pobjeda kako bi u posljednjem kolu na megdan s Dinamom u Maksimiru stigla kao novi prvak, a možda ni to ako Dinamo ne pobijedi u Osijeku, što uopće ne bi bilo iznenađujuće s obzirom na to u kakvoj se formi nalaze Modri cijelo proljeće pa i cijelu sezonu. Uglavnom, Rijeka će točno znati na čemu je, jer Dinamo svoju utakmicu igra dva sata prije početka njezina ogleda.
Rijeka na korak do naslova prvaka
Kako god okrenuli, Cibalijine šanse su minimalne, to je jasno svima pa i Modrima, koji će javno zacijelo reći da nada umire posljednja, ali u dubini duše znaju da je Rijekin „kiks“ čista iluzija i da je došlo vrijeme da prepuste titulu koju su ljubomorno čuvali jedanaest uzastopnih sezona.
Da će Rijeka uspješno odraditi posao s Cibalijom, govori i uglavnom iznimno profesionalno i odgovorno ponašanje njezinih nogometaša, stručnog stožera i čelnika kluba. Kek je iskusan i nadasve ozbiljan trener, ne dopušta bilo kakvo opuštanje ili podcjenjivanje protivnika, jer jako dobro zna da bi ih to moglo skupo stajati. Tako se ponašaju i čelnici Rijeke predvođeni dokazano staloženim Damirom Miškovićem, realno najzaslužnijim čovjekom za uspjeh cijelog riječkog projekta.
Na Rujevici se ponašaju upravo proporcionalno obrnuto od društva na Maksimiru, odakle su kroz cijelu sezonu stizale gotovo nezabilježeno bahate izjave i podcjenjivačko ponašanje, i to na svim razinama, tako da i ne čudi što su tek nedavno postali svjesni da gube utrku za prvaka.
Uvidjevši koliko su Mišković i ekipa koja ga okružuje ozbiljni, strpljivi i stručni, na ovim stranicama davno smo najavili da nije pitanje hoće li Rijeka osvojiti naslov prvaka Hrvatske, nego kada će se to dogoditi.
Obračun je morao doći prije ili kasnije
Dinamo je prije godinu-dvije još uvijek izgledao neprikosnoven na svim poljima i mnogi su vjerovali kako će Modri još godinama osvajati titule u nizovima, mnogi su vjerovali da Rijeka neće imati petlju ugroziti Modre, da je rođen neraskidivi pakt između Zagreba i Rijeke, no Rijeka je gotovo eksponencijalno rasla i bujala i bilo je logično zaključiti da će morati doći taj dan kada će kao ozbiljan konkurent pokucati na vrata Maksimirske 128.
Obračun je morao doći prije ili kasnije. Jer, koliko god Mišković bio u dobrim odnosima s čelnicima Dinama, koliko god se oni "ljubakali i razmjenjivali darove i skupocjene satove“, prvak može biti samo jedan. Na kraju balade razmjena nježnosti mogla bi se opisati i kao „poljupcem smrti“, ako nam dopustite da se malo našalimo.
"Poljubac smrti"
Nije nam bila logična glasina da Mišković pod okriljem talijanskog milijardera Volpija ulazi u cijelu priču bez namjere da napadne Dinamo i titulu prvaka. Od početka su Mišković i ostali riječki čelnici vodili mudru politiku i nisu išli glavom kroz zid, surađivali su s čelnicima Dinama jer im je to odgovaralo. Zaboga, pa tko ne bi prihvatio Kramarića, Tomečaka ili Andrijaševića kada ih Dinamo već tako širokogrudno nudi i zapravo ih se odriče!?
Možda se nekome takva politika nije svidjela, ali sada je posve jasno da su Riječani ozbiljno i pametno radili. Međutim, mora se reći da im je i Dinamo dosta pomogao svojim, najblaže rečeno pogrešnim odlukama. Nesmiljena pohlepa za novcem, koja se u slučaju Dinama najviše ogleda u konstantnoj rasprodaji najboljih igrača u inozemstvo, ali i prepuštanju svojih igrača trenutačno najvećem konkurentu, u pravilu se vraća kao bumerang u glavu.
Dinamo je "nesebično" pomogao Rijeku ne zbog Rijeke nego zbog svojeg džepa. Isprva je kupio i ovce i novce, kao u slučaju Kramarića i Tomečaka. Pomislili su, valjda, u Maksimiru da će to trajati u beskonačnost, da će afirmirati odbačene igrače u Rijeci, podijeliti novac od prodaje, a da će Dinamo ipak biti prvak i pokupiti šlag u vidu plasmana u Ligu prvaka.
Pohlepa za novcem
Takva politika morala je doći na naplatu. Bila je pogrešna i kratkoročno i dugoročno: kratkoročno jer se griješilo u primarnoj selekciji i procjeni kvalitete igrača, jer rješavali su se igrača koji su zapravo bolji od većine onih koji su ostali u Dinamu, a dugoročno jer je Dinamo igrački pojačavao i financijski ojačavao klub koji će mu postati najveći konkurent, a na kraju se pokazalo i da će ga ubrzo skinuti s prijestolja. S ozbiljnom tendencijom da to bude na duže razdoblje. Ukratko, Dinamo je sam sebi rezao granu na kojoj sjedi.
U početku na Maksimiru možda nisu bili ni svjesni što rade, a kasnije im je pohlepa narasla do te razine da je zamućivala racionalno prosuđivanje, čak i onda kada je bilo posve jasno da bi im se uskoro sve moglo tako drastično obiti o glavu. „Slučaj Andrijašević“ eklatantan je primjer.
Apstrahirajmo na trenutak činjenicu da je Dinamo ljetos prodao najbolje igrače Pjacu i Roga, a nije doveo ni približno adekvatne zamjene, što je dakako najveći propust, te si postavimo samo jedno pitanje: bi li Rijeka ove sezone bez Andrijaševića bila prvak? Jako teško, zar ne!? Ali, na daskama Maksimira odigrao se Moliereov Škrtac. Gramzivost Harpagona bila je jača od logike i razuma.
