„Mislim da bi Sammir mogao pomoći hrvatskoj reprezentaciji na Euru. Ja bih ga vodio“, bez krzmanja kazao nam je Marijo Tot, 43-godišnji bivši trener Dinama koji se nedavno vratio iz Kine i u iščekivanju novog angažmana u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta trenutačno drži predavanja na UEFA-inim seminarima za trenere te se u krugu obitelji odmara u Hrvatskoj.

Hrvatski nogometaš zadivio Kinu i CNN: Govori 9 jezika i druži se s NBA zvijezdom

Sammir igra izvrsno u Jiangsu, vrlo jakom kineskom klubu koji je nedavno doveo Ramiresa i Teixeiru. Bez pretjerivanja, tamo ga obožavaju, na svoje oči sam se u to uvjerio. Zarađuje ogroman novac, uozbiljio se, igrački i životno je sazrio u odnosu na vrijeme dok je igrao u Dinamu. Kada je potpuno posvećen nogometu, Sammir se može mjeriti s najboljim igračima“, priča nam Tot koji je trenirao Sammira u Dinamu.

„Neki će reći da je kineska liga slaba, ali ja odgovorno tvrdim da je barem dvostruko jača od hrvatske. U Kini ima nekoliko klubova koji su bolji ili se bez problema mogu nositi s Dinamom“, kaže Tot koji je u sezoni 2010/11. isprva bio asistent Vahidu Halilhodžiću, a nakon njegove ostavke postao je glavni trener „modrih“.

'Vaha je bio u pravu'

Vaha je šlag na moj trenersku tortu, ako se mogu tako izraziti. Što sam stariji, postajem mu sličniji, u smislu da sve više uviđam kako je u mnogo čemu bio u pravu. Znali smo se čuditi nekim njegovim ponekad rigidnim stavovima i metodama, ali danas znam da je to jedini put, posebno u našem podneblju. On je trener od kojeg sam najviše naučio“, prisjetio se Tot vremena dok je asistirao današnjem izborniku Japana.

„Ne čujemo se, ali i dalje ga iznimno cijenim“, ističe jedan od najobrazovanijih hrvatskih stručnjaka.

Tot je magistar kineziologije, trener s certifikatom UEFA-e, najvišom trenerskom diplomom u nogometu. Usavršavao se i znanje stjecao od Europe i SAD-a do Kine. Vodi se kao jedan od najmlađih trenera na prostorima bivše države koji je sjeo na klupu nogometnog prvoligaša. Godine 2003. sa 31 godinom postao je trener Brotnja, kasnije je bio pomoćnik Robertu Rubčiću u Rijeci, potom je prešao u Dinamo pa u Lokomotivu.

„Dobio sam ponudu iz Malezije, pozvao me jedan od njihovih najvećih klubova, Kedah iz Alor Setara. Nakon kraćeg razmišljanja, prihvatio sam. Danas mi je drago da sam to napravio jer sam na Dalekom istoku stekao ogromno životno iskustvo“, ističe Tot i pojašnjava:
„Radi se o gradu sa sjevera Malezije, u saveznoj državi Kedah, po kojoj je klub i dobio ime. Iz te države je malezijska kraljevska obitelj pa su princ i princeza često dolazili na naše utakmice. Prilikom upoznavanja darovao sam im neke hrvatske proizvode. Bili su jako zadovoljni.“

Druženje s malezijskom kraljevskom obitelji

Imao je nekoliko zanimljivih anegdota s malezijskom kraljevskom obitelji.
„Gostovali smo na Borneu i izgubili utakmicu. Znate kako je trenerima kada izgube utakmicu, od nervoze se ne može spavati tri dana. Vratili smo se u hotel, a ja onako sav nervozna hodam po sobi, kad zazvoni mi telefon. Direktor kluba kaže mi da dođem u neki restoran. Mislim se što je sad, kad tamo princ sa svojom svitom priredio zabavu. Onako nasmijan i veseo kaže mi: 'Ma što se živciraš zbog jednog poraza, daj se opusti i pridruži nam se za stolom'. Stvarno je sjajan tip i posve normalan čovjek.“

Kaže da je u Maleziji ostvario odlične rezultate i da su ga navijači jako zavoljeli kao i on njih.
„Divni su ljudi, strastveno vole nogomet, svaku malo jaču utakmicu stadion je bio krcat. Momčadi mogu imati najviše po dva stranca. Ja sam imao jednog Brazilca i Čileanca. Naravno da ne može proći bez hrvatskih nogometaša. Kada sam ja bio u Maleziji, tamo je bio bivši igrač Solina Alen Guć. Dobro se snašao, ostavio je popriličan trag. “

Ističe da nije jednostavno doći raditi u kulturno i klimatski potpuno različitu zemlju.
„Najviše nedostaje obitelj, a onda sve ostalo. Međutim, gdje god da dođem prvo pokušam naučiti što više o tamošnjoj kulturi i društvenim konvencijama. Mislim da je to podjednako bitno kao i nogometno znanje. Morate pokazati da cijenite te ljude i njihovu zemlju, a ne da ste samo došli uzeti njihov novac.“

U Maleziji je na početku imao problema s klimom.
„To su tropi, vlaga je nevjerojatna. Dok se ne naviknete stalno ste okupani znojem. Problem mogu biti i paraziti na koje mi Europljani nismo navikli. Meni je jedan dan ruka poplavila do mišice. Otišao sam do liječnika, a on mi kaže da me je ugrizao neki leptir. Nije opasno kad se dođe na vrijeme, ali da sam još malo zakasnio, bilo bi velikih problema. Ovako sam to zaliječio antibioticima. Jednom prilikom dohvatila me i tropska gripa. U noći se desete puta oznojite kao da ste skočili u bazen. 'Lud' kakav jesam, takav sam putovao na jednu utakmicu, nisam htio izostati. Ma jedva sam izdržao. Malezijci su cijenili moju predanost i upornost, ali naučio sam lekciju da je zdravlje ispred svega.“

U Mandžuriji najljepše Kineskinje

Nakon godinu i pol dana u Maleziji otisnuo se u Kinu.
„Gazda malezijskog kluba je Kinez pa sam preko njega dobio posao u novopečenom prvoligašu Harbin Yitengu. Isprva sam bio tehnički direktor, no sezona nam nije najbolje krenula, skupili smo premalo bodova, tako da su me zamolili da preuzmem ulogu glavnog trener. Pristao sam i odmah smo zaredali s nekoliko pobjeda. Brzo smo se izvukli iz opasne zone, što mi je značajno podiglo cijenu.“

Harbin je višemilijunski grad na sjeveroistoku Kine, u povijesnoj regiji Mandžurija.
„Zime su jako hladne, nije rijetkost da se živa spusti ispod -30, ali ljeta su ugodna. Jedan od najljepših gradova koji sam ikada vidio, a proputovao sam cijeli svijet. Grad je upravo fantastičan, prekrasan, s puno vrtova i zelenila, isprepleće se moderna i tradicionalna arhitektura. Kažu da od tamo dolaze najljepše Kineskinje. Meni se čini da tu ima puno istine“, smije se i podvlači da je Kina nevjerojatna zemlja.

„Imam osjećaj da naši ljudi još sasvim ne shvaćaju u što se Kina pretvorila, da tu ima još nekih stereotipa. Ona je kulturni i ekonomski div gotovo bez premca. Teško je opisati koliko se razvila. Obišao sam je uzduž i poprijeko, puno naučio o njezinoj povijesti i kulturi. Nije mi trebalo puno vremena da naučim jesti sa štapićima, a naučio sam i osnove mandarinskog pa se mogu sporazumijevati na treninzima i ulici. To Kinezi jako cijene“, kaže Tot i dodaje da je u Kini stekao puno dobrih prijatelja, ostvario prijateljske i poslovne veze koje mu gotovo svugdje otvaraju vrata tamošnjeg nogometa i trenerskog posla.

„Kinezi su zatvoreni dok ne uvide da se želite prilagoditi njihovoj sredini. Kada vas upoznaju i uvjere se da želite učiti i bezrezervno prenositi im svoje znanje, daju vam se stopostotno.“

Jedini Hrvat koji je trenirao dva prvoligaška kineska kluba

Prije Tota u Kini su radili Ćiro Blažević, Branko Ivanković ili recimo Dražen Besek, ali on je jedini hrvatski trener koji je trenirao dva kineska kluba koji su igrali u elitnoj ligi u vrijeme dok ih je vodio .
„Nakon uspjeha u Harbinu, dobio sam poziv Changchun Yataija, također prvoligaškog kluba velikog mandžurskog grada, ali s još većom nogometnom tradicijom. I oni su bili u krizi rezultata i trebali su nekog tko će ih prodrmati. Opet sam uspio, spasio sam ih od pada u niži rang, sezonu smo završili u sredini ljestvice. Od nama poznatijih igrača tamo sam trenirao Fatosa Beqiraja, kojeg sam vodio i u Dinamu. Od igrača s ovih prostora nekoć je u Changchunu igrao i Nermin Šabić. Naša publika vjerojatno je čula i za izvrsnog Mađara Szabolcsa Husztija. On mi je bio ponajbolji igrač. Nakon mog odlaska tamo je stigao i naš Darko Matić. On je već desetak godina u Kini, sjajno se snašao, potpuno se uklopio. Naučio je odlično mandarinski, mislim da govori devet jezika. Stvarno je čudo, Kinezi ga jako vole.“

Ne krije da je u Kini lijepo zaradio da si može priuštiti čak i višegodišnji odmor.
„Razišao sam se s Changchunom jer se nismo mogli složiti oko članova stručnog stožera. Ja sam tražio da izaberem svoje ljude, oni su na to pristali, ali su kasnije promijenili mišljenje i tražili da ostavim neke ljude. Ja nisam mogao na to pristati i odbio sam nastavak suradnje. Mogu si to priuštiti, jer sam stekao ime na tim kotama i sigurno ću dobiti novi posao. Već sam imao pet-šest ponuda, još razmišljam i čekam dobar projekt.“

Ples milijuna će se nastaviti

Kaže da mu se za sada ne vraća u Hrvatsku. Pita se i nudi odgovor zašto nije u kombinacijama za trenera u viđenijem hrvatskim klubovima.
„Nisam ničiji 'igrač', želim da tako i ostane. Pitaju me neki ovdašnji treneri kako to da ja vani nalazim posao kao od šale, a ja ima odgovaram da se u inozemstvu cijeni znanje. Tko zna, želi i umije za njega nema zime. Mi smo doista nevjerojatna zemlja. Pored svih mojih diploma i iskustva prednost imaju ljudi koji završavaju školovanje u takoreći nekoliko mjeseci. Ali, što ćete, tako je to Hrvatskoj. Ma klasična priča zbog koje ja i mnogi poput mene odlazimo u inozemstvo“, smije se i širi ruke kao da želi pokazati da je tu nemoćan, ali ne i posebno rezigniran, jer je na Dalekom istoku ostvario odličnu i nadasve lukrativnu karijeru.

Kineski nogomet posljednjih godina i mjeseci doživljava gotovo neviđeni „boom“. Tamošnji prvoligaši u posljednjem zimskom prijelaznom roku potrošili stotine milijune eura na kupovinu europskih i južnoameričkih igrača u najboljim godinama. U Kinu su stigli poznata imena poput Jacksona Martineza, Guarina, Paulinha, Gervinha, Ramiresa, Teixeira...
„I budite sigurni da Kinezi tu neće stati. Sljedećih mjeseci i godina nastavit će s ogromnim ulaganjima. Žele stvoriti jednu od najboljih liga svijeta i dok to ne naprave neće se smiriti. Osim toga, po meni u Kini ima i boljih igrača od ovih koje ste nabrojali. Recimo, Brazilac Ricardo Goulart iz Guangzhoua Evergrandea, trenutačno najboljeg kluba Kine, pakleni je igrač. Može igrati u bilo kojem europskom klubu. Sjajan je i Elkeson iz Shanghai SIPG-a.“

Hrvatska trenutačno ima tri igrača u Kini; osim spomenutih Sammira i Matića, tamo je odnedavno i bivši stoper Hajduka Goran Milović.
On je potpisao za Chongqing Lifan, klub sa zapada Kine. Grad je vrlo zanimljiv, navodno je tamo najveća konurbacija na svijetu, oko 35 milijuna ljudi. Čujem da je planiraju i proširiti, cijelu jednu regiju spojit će u jedan grad koji će imati 120 milijuna ljudi. Čudo neviđeno“, kaže Tot kojeg je posebna dojmila kineska željeznica, vjerojatno najmodernija na svijetu.

„Dosta smo putovali vlakom. Nema potrebe da se leti zrakoplovom na nekim relacijama kada imaju fantastičnu željeznicu. To su supermoderni vlakovi koji jure i preko 400 km/h. Kad ide 150 km/h, mislite da stoji. U zavoju se u punoj brzini nakrivi, ali nema mrdanja i skakanja. Šalica kave stoji netaknuta. Čujem da žele graditi željeznicu do Europe. U tome su najbolji na svijetu. Kažu da će Kinezi graditi najmoderniju željeznicu između Los Angelesa i Las Vegasa. Bio sam tamo, jedno vrijeme sam živio u SAD-u, pa znam da je njima stvarno potrebna ta veza.“

Da se vratimo nogometu. Kinezi su i prije nekoliko godina znali dovesti skupa pojačanja, no u posljednje vrijeme su pritisnuli „gas do daske“. Što je razlog?
„Jedan razlog je biznis, a drugi predsjednik Xi Jinping. On je strastveni ljubitelj nogometa i dok je on predsjednik, kineski milijarderi natjecat će se tko će više uložiti. Koliko voli nogomet najbolje govori sljedeći podatak: na prošlogodišnjem sastanku u Pekingu s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović prvo što ju je pitao bili su hrvatski nogometaši. Znam to jer me je predsjednica pozvala u našu ambasadu u Pekingu. Raspitivao se o Modriću, Rakitiću, Mandžukiću i ostalim našim reprezentativcima. Živo ga je zanimalo kako je moguće da tako mala zemlja ima tako sjajne igrače.“

Kineski predsjednik pita za Modrića

Kaže da Kina može postati obećana zemlja za hrvatske stručnjake.
„Ja sam tada predsjednici sugerirao da mu predlaži suradnju Kine i Hrvatske na tom planu. Oni nasušno trebaju trenere i naše znanje, ali mi im to moramo ponuditi, neće oni sami pitati. Tamo su već mnogi, Nizozemci su posebno aktivni. Čujem da se nešto ipak radi po tom pitanju, mislim da je Romeo Jozak u ime HNS-a posjetio Kinu i razrađivao plan kako da Hrvatska sa svojom pameću uđe na kinesko tržište. Ne radi se tu samo o prvoligaškim i drugoligaškim klubovima, profesionalnim klubovima, već omladinskim školama koje u Kini niču kao gljive poslije kiše. Ima posla za sve, samo treba lobirati i planski raditi. A zna se da smo mi tu vrlo loši kao država. Možda se ipak nešto pokrene.“

U Kini rade stručnjaci svjetskog glasa: Luiz Felipe Scolari, Sven-Goran Eriksson, Mano Menezes, Albert Zaccheroni, Gregorio Manzano, donedavno je bio i Marcelo Lippi... Naši susjedi Srbi imaju dva trenera Dragana Stojkovića i Dragana Okuku, Bugari Jasena Petrova, Rumunji Dana Petrescua...

„Da, eto Slovenac Staniša Stojanovič mene je zamijenio u Changchunu. Upoznao sam se s većinom trenera koje ste naveli. Jako dobar odnos sam razvio s Erikssonom. Stvarno je dobar čovjek. Mnogi žele u Kinu, jasno je i zašto. Trenutačno ne postoji na svijetu takvo bogato tržište. Siguran sam da toga nema nigdje. Teku potoci novca, neki zarađuju silne milijune, ma svi dobro zarađuju. Strani igrači i treneri krezovski su plaćeni, ali ni domaći ne zaostaju. Svi su kineski igrači i treneri milijunaši."

No, još uvijek nemaju svjetske igrače i trenere, na tome moraju još dosta poraditi. Reprezentacija im se jedva plasirala u sljedeću fazu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

"To je istina. Za Kinu bi bila velika stvar da im reprezentacija ode u Rusiji. Nogomet u Kini bi dobio dodatni poticaj. Kad je i ovako ludnica, možete samo zamisliti što bi onda bilo. Kinezi planiraju širiti elitnu ligu sa 16 na 20 klubova, dakle, otvorit će se još mjesta i posla za sve. No, treba uporno raditi i stručno se usavršavati. Kina je super, ali jako troši čovjeka, živi se i radi sto na sat. Nije to lako izdržati, no zna se za što se radi pa je ipak sve lakše“, kaže Tot i za kraj spremno otkriva.

„Još koju godinu i bit će dosta, ma i previše. Treba znati kada prestati. Ne želim se povlačiti po klupama u poznim godinama. Ipak na mladima svijet ostaje“, poručio je hrvatski stručnjak koji je na Dalekom istoku i posebice Kini ostvario doista zapaženu karijeru.