„Dinamovci, načnite tortu, 0:0 je u Portu“, stih je legendarnog radio reportera Ive Tomića koji će nam ostati vječno zapisan u memoriji. U vremenima kada nije bilo današnjih čuda tehnologije i kada često nije bilo televizijskog prijenosa europskih utakmica, posebice gostujućih, uz radio smo pratili kretanje rezultata. U jesen te 1983. nismo znali rezultat prvog poluvremena uzvratne utakmice u Kupu kupova, bilo je nekih problema s linijama, pa smo poput napetih struna čekali da se javi poznati glas.
>> Spreman Dinamov transparent za antologiju: Dugačak je čak 135 metara!
>> Dinamov suparnik na udaru ljubavnice: Podmićuje suce prostitutkama!
Stiglo je pravo olakšanje kada smo čuli da nema golova, ali nekako smo slutili da neće dobro završiti. Jer, Dinamo je tih godina bio „luzer nad luzerima“, što svojom krivicom, a što zbog nemoći u „igricama“ iza kulisa. Dinamo je pobijedio u prvoj utakmici na Maksimiru s 2:1, dva je gola zabio Zlatko Kranjčar, a za Porto je strijelac bio glasoviti Fernando Gomes, tadašnja aktualna zlatna kopačka. Dinamo je u uzvratu i bez isključenog Dragana Bošnjaka odlijevao Portu na Antasu, starom Portovu stadionu, pred sedamdesetak tisuća gledatelja. „Modri“ su držali „nulu“ do samog finiša utakmice, no tada se ponovno ukazao Gomes i zabio pobjednički pogodak. Dinamo je treći put u četiri godine ispao od Portugalaca u prvom kolu ondašnjih europskih kupova. Sezonu prije koban je bio Sporting u Kupu prvaka, a prije toga Benfica u Kupu kupova.
U upravljačkoj strukturi Dinama otada se sve promijenilo, i to nekoliko puta, a u Portu malo toga. Pinto da Costa i dalje je predsjednik Porta, na čije je čelo došao godinu prije dvoboja s Dinamom. U tridesetogodišnjem „pontifikatu“ Porto je preobrazio iz tek prosječnog u veliki europski klub. Porto je u tom razdoblju osvojio sve što se moglo osvojiti – 19 naslova prvaka Portugala, ukupno ih ima 26, dva naslova prvaka Europe, dva Kupa Uefe/Europske lige, dva Interkontinentalna kupa... U posljednjih trideset godina najuspješniji je portugalski klub, uspješniji čak i od velike Benfice, koja je najveće rezultate postizala 60-tih godina. No, moramo primijetiti da je Portu sve bolje krenulo otkad je izbacio Dinamo, koji je u to vrijeme kotirao kao nešto veći klub u europskim razmjerima.
Dinamo je već imao jedan europski trofej i jedno europsko finale (Kup velesajamskih gradova 1967., 1963.), dok je Porto tek te sezone stigao do svojeg prvog europskog finala. Nakon Dinama pali su Rangers i Šahtar, potom je u polufinalu pao i Fergusonov Aberdeen, no Porto je ipak pokleknuo (2:1) u finalu pred Platinijevim Juventusom. Valjda su te sezone shvatili da mogu s najvećima. Tri godine kasnije s Futreom, Madjerom, Gomesom i ostatkom društva srušili su Bayern u finalu Kupa prvaka. Dalje je povijest. Moramo se zapitati što bi bilo da Gomes nije zabio u finišu utakmice? Možda bi povijest bila drugačija? Možda se Da Costa ne bi dugo zadržao u predsjedničkoj fotelji da je ispao već u prvom kolu?
S druge strane, Dinamo je od kraja šezdesetih pa sve do kraja bivše države životario na domaćoj i europskoj sceni. Uglavnom je živio od slavne prošlosti. U posljednje 33 godine „jugolige“ osvojio je tek jedan naslov, a na prolazak prvog kola nekog europskog kupa čekalo se punih jedanaest godina (1977. - 1988.). „Modrima“ je granulo sunce tek stvaranjem neovisne hrvatske države. U posljednjih petnaest godina upisao je četiri nastupa u najelitnijem klupskom natjecanju, daleko najviše od svih klubova u regiji. Kao i u slučaju Porta, kontinuitet uprave poklopio se, naravno ne slučajno, s kontinuitetom dobrih rezultata. Jedno bez drugoga očito ne ide. Dinamovi europski uspjesi ne mogu se usporediti s Portovim, ali ne mogu se niti zanemariti. Startne pozicije ipak su bitno različite. Iako u europskim omjerima Porto ne figurira kao ekstremno bogat klub, za Dinamo je on još uvijek „dokoni multimilijunaš“. Portov budžet barem je četiri puta veći od Dinamovog (kreće se oko 80 milijuna eura), a to nije zanemariva stavka.
I jedan i drugi klub uglavnom žive od prodaje najboljih igrača. Porto je tom segmentu europski rekorder. Od 2000. na ovamo prodali su igrača za više od 400 milijuna eura. Dinamov utržak puno je manji, ali postoji jedna bitna razlika: Dinamo svoje igrače stvara, a Porto ih kupuje, najčešće relativno jeftino, ali ne u svakom slučaju. Primjerice, Hulk je doveden za 19 milijuna eura, a Anderson za sedam milijuna. Porto ciljano dovodi igrače putem svoje razgranate skautske mreže, prema mnogima najbolje na svijetu. Zatim ih „dorađuje“ i potom ih za višestruko veće svote prodaje. Dakle, Portov put je kraći i lakši od Dinamovog. I zbog bolje organizacije, ali i zbog puno veće financijske moći.
Prije tridesetak godina bili su tu negdje u momčadskom smislu, pa i prije 14 godina, kada su se prvi put susreli u Ligi prvaka. Ne bi se reklo na prvu, ali Dinamo ima bolji međusobni skor s Portom u europskim utakmicama. „Modri“ imaju tri pobjede (1962. u Portu, 1983., 1998.), Porto dvije (1983., 1998.) i jednom je bilo neriješeno (1962. u Zagrebu). Dinamo je u odnosu na prijelomnu 1983. poprilično „narastao“ kao klub, ali Porto je izrastao u pravog diva. Stalni je sudionik Lige prvaka i vrlo često se nalazi u širem krugu favorita. Večeras ćemo vidjeti kolika je razlika trenutačnih momčadi. Današnji Porto sniva o trećem naslovu prvaka Europe, a Dinamo o proljeću u Europi koje čeka od 1970. Tko je bliže zamišljenom cilju? Nakon večerašnje utakmice, puno toga će biti jasnije. Nastavi li Antu Čačiću pratiti karta kao do sada, lako je moguće da Dinamo svoj cilj ostvari. Za Porto nismo sigurni...
