Nogomet se nije vratio kući, ali ipak je pobijedio. Onaj kreativniji, lepršaviji, ofenzivniji, ljepši, šarmantniji, artističniji, zabavniji...
Tri vijesti o kojima se priča
Neću reći da je pobijedila pravda jer ne bi bilo nepravedno da je Engleska na kraju slavila, iako se i ta teza može argumentirano braniti s obzirom na to kako su Englezi igrali cijeli turnir, a posebice kako su prošli Nizozemsku u polufinalu, no Španjolci su ipak puno više zaslužili. Bili su osjetno bolji na cijelom turniru, ali i u finalu.
Objavljen je ukupni poredak Europskog prvenstva, Hrvatska nikad nije završila na nižem mjestu
Od prve do posljednje utakmice igrali su najbolji i najdopadljiviji nogomet. Već partijom koju su pružili protiv Hrvatske moglo se naslutiti da bi mogli otići do kraja. Posebice kada se usporede igre La Roje i ostalih najvećih takmaca. Osobno sam to prognozirao i nisam bio jedini.
Možda je jedino Njemačka bila blizu, a to je pokazala i njihova međusobna utakmica u četvrtfinalu. Nijemci su jedini bili tu negdje sa Španjolcima, podjednako blizu pobjede u međusobnom okršaju, no Panzeri su izgubili ono što ih je desetljećima krasilo - pobjednički mentalitet, ali to je već druga priča.
Španjolska spasila Euro i nogomet
Usuđujem se reći da je Španjolska pobjedom u finalu spasila Euro i na neki način nogomet. Mali Yamal i Williams, pa i "naš" Olmo, vraćaju osmijeh na lice i nadu da ćemo u budućnosti guštati u puno raskošnijim nogometnim izdanjima. Ipak je trijumfirala fantazija ispred robota, De la Funte ispred Southgatea i sličnih, neću reći neznalica, ali ubojica ljepote i umjetnosti. To daje nadu jer ovaj je Euro bio juha za siromahe, nikako bogata trpeza za gurmane.
Dugo pratim najveća nogometna natjecanja, mnoga sam svjetska i europska prvenstva pratio kao reporter i slobodno mogu reći da je ovaj Euro po prikazanom nogometu najsiromašniji u mojoj novinarskoj i gledateljskog karijeri.
Malo dobre igre, malo partija za polizati prste, malo pravih momčadi, onih koji traže igru i gol više, malo majstora, malo poteza, malo znalaca, malo igrača izvan šablona… Da je pravih klasa sve manje, najbolje govori rubrika slobodnih udaraca.
Sve manje majstora i klasa
Ne da nitko ne može postići gol, nego je veliki problem da netko barem pogodi vrata. Lopte lete na sve strane. Nema kifle, nema suhog lista, nema pune, nema presvučene, nema lelujave… Zico, Platini ili Juninho sigurno se guše u plaču kada to gledaju.
Fantazisti su gotovo izumrli, klasičnih desetki gotovo da više i nema, ali sve je manje i klasnih napadača. Usporedbe s nekim slavnim imenima iz dalje i bliže povijesti bile bi suvišne. Ako je to ta evolucija o kojoj se priča, bojim se da neće još dugo proći da se najljepša igra pretvori u ružno pače svjetskog sporta.
Olmo jedan od najboljih strijelaca Eura! Evo s kim sve dijeli laskavu titulu
Problem je što ni Copa America nije bila ništa bolja i lepršavija. Kada vidite kako Brazil izgleda, ne trebate ići dalje. Igrače kao što su stari Ronaldo, Ronaldinho ili Romario Brazilci sada mogu samo sanjati, a i mi svi skupa s njima. Nema više sambe, nema poezije, vica, trika… Nema jer je malo znanja, igrača koji znaju i umiju.
Hrvatska je mogla i trebala više
U takvoj atmosferi očajnog ili poluočajnog nogometa trijumf Španjolaca ipak je melem na umorne oči i ispaćenu dušu svih onih koji su paralelno ispratili oba turnira. To je moje osobno mišljenje, ne morate se složiti.
Već sam pisao i opet ću ponoviti: zbog svega viđenog ostaje još veća žal što je Hrvatska ispala već u skupini. Ostaje mi dojam da se u ovoj konkurenciji moglo znatno više. Kada vidite kako izgleda Italija i tko joj igra u napadu, bol u želucu još je jača. Tu su trebali doći do izražaja hrvatski vic i ideja. Samo da smo prošli skupinu, bilo bi sve otvoreno, ali nije, pa je to plač za prolivenim mlijekom. Sada se treba koncentrirati na kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.
Vatreni su previše igrali "ševu"
Od sudbonosnog će značenja biti plasirati se u SAD, Meksiko i Kanadu. Treba poraditi na stvaranju novih kreativnih igrača, okomitijoj igri s više udaraca i opasnosti za gol suparnika. Hrvatska je previše igrala u širinu, previše ševe, premalo izravnosti, odveć po principu - ja tebi, ti meni.
Nije jedina, dapače, mnogi su bili još neopasniji, orijentirani isključivo na branjenje vlastitih vrata. Što tek reći, primjerice, o Francuskoj? Kakva je to igra, a kao vrvi kvalitetnim igračima? Dugo bismo mogli nabrajati u sličnom tonu.
Nadajmo se da će nogometni moćnici i stručnjaci napraviti sveobuhvatnu analizu i poduzeti nešto. Nogomet se treba vratiti na početne postavke. Nije da nema talenata, već se stavljaju u teške okove i ne stignu se pravilno razviti.
Nadu vraćaju Yamal, Williams, Olmo...
Treba ih što prije osloboditi i rasteretiti jer ako se ovako nastavi, ni stari nogometni fanatici to više neće moći gledati, a kamoli mlade generacije koje ionako imaju previše izbora kamo da pobjegnu s pažnjom. Ako je odgovor na kritike da se prebaci na drugi kanal, onda je nogomet svoje završio. Finito, capito. I ovaj tekst shvatite kao krik za idejom i fantazijom, vapaj za onim zbog čega je ta igra postala to što je jest - ne samo kraljem i ljepoticom sporta već i religijom.
Španjolska je donijela vjetar optimizma. Lepršavija je i zabavnija od ostalih. Što je još važnije, usput je dokazala da napadački nogomet još uvijek može biti uspješniji od granitne obrane i pretjerane taktike, negledljive robotizacije. I zato viva España, viva La Roja!
