„Jel' znaš što se dogodilo na današnji dan?“ iznenadio me jutros pozivom poznati hrvatski glazbenik i veliki nogometni poznavatelj Jurica Popović.
Dok sam vrtio film, Jurica mi je dao hint i upalio lampicu: „Datum je 9.2.“
Od tih brojeva Dinamovim navijačima diže se kosa na glavi.
„Ne kvarite datum vikali su navijači na mostarskim tribinama“, odgovorio sam i obojica smo se počeli smijati.
Na današnji dan 1980. zagrebački Dinamo pretrpio je jedan od najtežih i najsramotnijih poraza u svojoj povijesti, čak i ako se računa razdoblje od 1911. i osnutka Građanskog. Nogometaše Dinama iz slavne generacije s početka 80-ih i danas oblijeva hladan znoj kada se sjete te utakmice.
Turnir u Mostaru
Dinamo je gostovao na tradicionalnom Veležovu turniru u Mostaru, koji se igrao u veljači svake godine uoči nastavka proljetnog dijela sezone u bivšoj jugoslavenskoj ligi. Modri su izgubili od Veleža s nevjerojatnih 9:2!!! S obzirom na poklapanje datuma i rezultata, simbolika je više nego uočljiva. „Devetog drugog, devet dva!“ odmah je skrojila uzrečicu duhovita mostarska raja.
„Jel' sam ti pričao da sam bio na toj utakmici?“ nastavio je Jurica, inače rodom Metkovac i veliki navijač Dinama.
„Bio je pun stadion, kišno vrijeme, neka tmurna i depresivna južina, kakva zna biti u Dalmaciji i Hercegovini kada se navuče Genovska ciklona“, prisjetio se ambijenta i nastavio:
„Nas dinamovaca veliki broj, kao i uvijek u Mostaru. Na tribinama je znalo biti opasno, često je bilo kamenovanja s gornje tribine, razbijanja automobila i autobusa pri povratku kući. I tada je bilo iživljavanja, što je i danas, nažalost, dio nogometnog folklora. Eto, doživio sam taj povijesni poraz uživo. Davno je bilo, imao sam dvadesetak godina“, sjetno se prisjetio.
Modri kao na sedativima
„Dinamo je izgledao kao da je pod sedativima. Tu večer, nakon utakmice, neki su igrači navratili u Metković u jedan restoran moga prijatelja i tu se tuga dodatno liječila. Znam da moj otac nije izlazio vani tih dana od jada. Večer prije utakmice su bili u obilasku prijatelja kluba po Hercegovini i mislim da su pretjerali u opuštanju, bez obzira što je Baka verbalno na to odlično i efektno replicirao u dobro poznatom mostarskom stilu.“
Aluzija je to na čuvenu anegdotu koja se dogodila poslije utakmice. Igrači Dinama opravdavali su se za blamažu pred igračima Veleža.
„Ma, danas smo bili mamurni, sinoć smo malo zaružili, pa…“, kazivali su Modri koje se tih godina često moglo vidjeti u nekoć poznatom zagrebačkom lokalu Karaki, gdje su imali otvoreni dnevni, a mnogo puta i noćni boravak. Među Modrima je bilo boema i veseljaka, ali teško da je bilo premca Baki Sliškoviću.
„A što mislite gdje smo mi bili? U kazalištu?“ ekspresno je uzvratio Baka uz salve smijeha. Nogometaši Dinama jamačno su se kiselo smijali, Dinamu u Mostaru nikada nije bilo lako, primjerice, deset godina prije izgubio je sa 6:0 u prvenstvu.
Poraz od 9:2 odjeknuo Jugoslavijom
Iako se radilo o prijateljskoj utakmici, taj je rezultat odjeknuo bivšom državom. Dinamo je bio član „velike četvorke“ ondašnje lige, nasljednik Građanskog i kao takav nositelj zagrebačke tradicije, kolijevke hrvatskog nogometa i nogometa ondašnje države, a Velež klub iz osjetno manjeg grada, ali s kultnim statusom i mnoštvom talentiranih nogometaša, među kojima se isticao Blaž Slišković, koji je postigao četiri gola na utakmici, jednako kao i Vladimir Skočajić, a još jedan dodao je Dragan Okuka. Strijelci za Dinamo bili su Zlatko Kranjčar i Stjepan Deverić.
Kako to obično biva nakon ovakvih utakmica, odmah su skovane mnoge anegdote koje se pamte do današnjih dana. Baka Slišković postigao je sedmi gol na utakmici iz slobodnog udarca.
Pozicija je bila teška, dosta iskosa. Priča kaže da je Baka ponudio okladu sucu Dušanu Maksimoviću, onom istom kojeg dobro pamte nešto stariji navijači Hajduka, sucu koji je produljio onu čuvenu utakmicu Olimpije i Partizana u Ljubljani 1976. dok beogradski klub nije postigao pobjednički gol i osvojio prvenstvo.
Baka se okladio sa sucem
“Evo po 100 maraka da ću odavde dati gol”, navodno je Baka dobacio Maksimoviću.
“Nema šanse, mrtvi kut“, uzvratio je Maksimović.
Baka je u svojem stilu „odapeo“ i pogodio prve rašlje. Navodno je Maksimović nakon utakmice sačekao Baku da izađe iz svlačionice i uručio mu „orlića“, novčanicu koja postala dio kulture ovih prostora.
Darovitoj generaciji Modrih debakl u Mostaru ostao je u pamćenju kao najgora noćna mora, ali možda im je dobro došao da se konačno uozbilje i da od talenata koji obećavaju postanu formirani i klasni igrači. Dvije godine kasnije Dinamo je osvojio naslov državnog prvaka nakon 24 godine posta, dok je Baka godinu poslije prešao u Hajduk i nije imao tu sreću da osvoji prvenstvo.
Taj mu trofej nedostaje u velikoj karijeri koja je mogla biti i znatno veća da je bio posvećeniji nogometu. Ali Baka se pamti po čudesnim utakmicama i potezima te duhovitim anegdotama koje razgaljuju srce i dušu. Jedne od takvih su upravo ove protiv Dinama.
VELEŽ – DINAMO 9 : 2
GLEDATELJA: 18.000
STRIJELCI: 4x Slišković, 4x Skočajić, Okuka – Kranjčar, Deverić
SUCI: Dušan Maksimović, Predrag Nikolić, Fahrudin Fazlagić
VELEŽ: Marić, Ćutuk, Dž. Hadžiabdić, Vukićević (Jakirović), V. Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić, Skočajić, Kalajdžić.
DINAMO: Stinčić (Ivković), Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, Bošnjak (Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, Janjanin (Bonić), Mlinarić.