U videointervjuu tjedna GOL.hr-a gostovao je Jurica Popović, poznati hrvatski glazbenik i svestrani umjetnik. Čovjek je s velikim životnim iskustvom, dragovoljac Domovinskog rata i veliki zaljubljenik u nogomet, što je i povod za razgovor.

U nogometnim kuloarima važite za velikog nogometnog znalca. Već desetljećima dolazite gotovo na svaku utakmicu Dinama i hrvatske reprezentacije u Zagrebu, a često vas se može vidjeti i na treninzima seniorskih i omladinskih momčadi u Maksimiru…

"Prije svega, ja sam počašćen da sam dobio priliku pričati o nogometu jer to je jedna neostvarena ljubav, kao i vjerojatno mnogima od nas. Istina je da sam zaljubljenik u nogomet, vjerojatno nasljeđe od oca. To uvijek ide tako nekako, s koljena na koljeno. To je išlo do te mjere da sam si umišljao, što Cico Kranjčar kaže predmnijevao, da bih mogao biti dobar nogometaš, kao što mnogi misle u ovoj zemlji, i još bolji trener", slatko se nasmijao.

Jurica Popović o najboljim igračima iz Metkovića

"To mi je postala opsesija nakon srednje škole. Gledajući utakmice, počeo sam se amaterski baviti trenerskim pozivom. Naravno, u virtualnom smislu, sam za sebe."

Problem Brune Petkovića u Dinamu

Vaš rodni grad Metković i njegova okolica dali su popriličan broj poznatih nogometaša.

"Nisam osobno upoznao Andriju Ankovića, znam tek njegove sinove. Po pričama starijih ljudi, bio je odličan nogometaš. Bilo je nekoliko nogometaša koji nisu došli do visoke razine, a bili su odlični igrači. Kao što je Stipe Nikolić ili Josip Pandža, koji je bio u Hajduku. Nikolić je igrao za dubrovački GOŠK, koji je godinama uzimao sve kvalitetno iz Metkovića i okolice. GOŠK je bio drugoligaš i uvijek je imao više novca od Neretve."

Tko je, po vašem mišljenju, najbolji ili, ako hoćete, najveći nogometaš kojeg je iznjedrio Metković?

"Kod svakoga možemo naći ponešto najbolje. Kod Igora Štimca razmišljanje, glavu, taj njegov gard. Kod Darija Srne respekt koji je stekao igrajući na visokoj razini u reprezentaciji i klubovima. Njih dvojica napravila su najveće karijere. Meni je ipak najdraži Bruno Petković. Razlog je taj što ima taj šmekerski duh, malonogometni. Možda mu nedostaje malo više profesionalnosti. Nadam se da će mu Bjelica to izbrusiti."

Vi pomno pratite zbivanja u Dinamu i jako dobro poznajte situaciju u Maksimiru. Petković opet ima problema, Bjelica ga je oštro kritizirao. Kako gledate na taj slučaj?

"Mislim da ima problema s razlogom, to ne treba kriti. On treba pristupiti svom pozivu kao i svaki profesionalac, dakle biti sto posto unutra, ako misli nešto napraviti za sebe, a samim tim i za Dinamo i za reprezentaciju. Jednostavno se mora više fokusirati svojem poslu."

Jedini dinamovac u splitskom razredu

Vi ste veliki dinamovac. To u Metkoviću nije rijetkost, zar ne?

"Nije, ima nas dosta, iako ova druga strana misli da nas nema dosta. Ali ima nas", smije se Popović.

Zanimljivo je da ste pohađali srednju školu u Splitu.

"Je, tada sam i prestao ozbiljnije igrati nogomet. Prešao sam u Split zato što sam htio biti bliže mjestu gdje se stvara glazba. Bio sam jedini dinamovac u razredu, a kao ljubitelj nogometa po defaultu sam pratio Hajduk."

Jurica Popović o slavnom Hajduku i Starom placu

Kako ste osjećali u školi i gradu?

"Nisam imao nikakvih problema. Samo zafrkanciju jer je Dinamo početkom 70-ih stajao puno lošije nego Hajduk. Trebalo je to izdržati", smije se Popović i nastavlja:

"Budući da mi je (Tehnička) škola bila odmah pored Starog placa, svaki dan sam gledao Hajdukove treninge. Tu sam se zaljubio u taj jedan nevidljivi dio nogometa. Nogometaši su kao gladijatori koje nitko ne vidi dok se pripremaju u podzemlju Arene."

Imali ste priliku gledati na djelu velikog Tomislava Ivića.

"Da, gledao sam što i kako radi. Naravno, i cijelu šampionsku momčad Hajduka, koja je bila top, preteča onog što se poslije događalo u Europi. Jedino je Ajax bio ono što je Hajduk želio biti. Naravno da je Ajax dosegao višu razinu, ne treba objašnjavati zašto."

O Iviću, braći Vujović i treninzima Hajduka 70-ih

Nije slučajno što je Ivić poslije prešao u Ajax. Kako ste vi vidjeli Ivića kao trenera? Osim što je bio inovator i veliki trener, je li imao i drugu stranu medalje?

"Ivić je bio dosta krut u smislu držanja samo onog što je on zacrtao u glavi, bez obzira na to kakav mu je profil igrača bio na raspolaganju. Imao je i sreću što je netko prije njega isprofilirao sve te igrače, a imao je pored sebe također i velikog znalca Poklepovića, koji mu je bio balans. Jer bio je Ivić i u Dinamu, ali nije se ništa specijalno dogodilo. Opet, u nekim drugim klubovima imao je uspjeha. Kao i u svemu, trebaju se poklopiti stvari. Jedan trener u određenom klubu može biti vrhunski, potom prijeđe u drugi klub i tamo ne napravi dobar posao."

Istu tehničku školu u koju ste vi išli u pravilu su pohađali i tadašnji Hajdukovi omladinski igrači, zar ne?

"Da, uglavnom slaba-jaka struja i metalski smjer. Sa mnom su išli u školu, ali druge smjerove, braća Zlatko i Zoran Vujović. Oni su po meni prekretnica u promijeni Hajdukova stila igranja tih godina. Pratio sam ih kroz juniorski staž. Hajduk je godinama težio kombinatornoj igri, no već u juniorskom uzrastu počeo ju je prilagođavati Vujovićima. Obojica su tada igrala u napadu, bili su vrlo hitri i ubojiti, pa je Hajduk zbog toga počeo preskakati igru. Kad su prešli u seniore, podosta je promijenjen stil igre prve ekipe. Hajduk je izgubio taj sitan vez. Dolaskom Bake Sliškovića to se opet povezalo, ali samo donekle jer izgubljen je taj kontinuitet."

Možda je to jedan od razlog zbog kojih Hajduk 80-ih nije uspio osvojiti prvenstvo, iako je po imenima imao odličnu momčad.

"Tih godina imao je Ivan Gudelja, koji bi po aerobnim sposobnostima mogao bez problema funkcionirati u današnjem nogometu. Bio je preteča modernih nogometaša. Njegov neodlazak u Real bio je samo splet okolnosti. Da nije bilo bolesti, tko zna gdje bi mu bio kraj."

Ćirina pogreška i Bobanovi slobodnjaci

Gledali ste Dinamo i treninge Ćire Blaževića u šampionskoj 1982. godini.

"Naposljetku sam s njim postao i prijatelj, kao i s mnogim ljudima iz nogometnog svijeta. Ni sam više ne znam kako. Sjećam se jednog Ćirina treninga gdje je ostavio neke igrače da vježbaju slobodne udarce. Glupo je da im spominjem imena. Ja vidim da taj igrač nije za to, a on ga je forsirao jako dugo. Poslije se ispostavilo da je to trebao raditi jedan drugi, koji je poslije to i preuzeo."

Popović se prisjetio jednog igrača s kraja 80-ih koji je najviše radio na slobodnjacima.

"Zvonimir Boban ostajao bi poslije treninga i samoinicijativno radio. Puno je vježbao. Rudolf Belin dosta mu je pomogao."

Jurica Popović o Osimovim kopačkama

Želite li reći da današnji igrači ne vježbaju slobodnjake koliko bi trebali? Možda zato i nema toliko golova sa 16-17 metara. Čini mi se da malo tko ima tehniku udarca kao nekoć Zico ili Platini, koji su znali pucati iz koraka.

"Da, taj čuveni udarac iz koljena danas se rijetko može vidjeti. Ali sve je toliko otišlo u komercijalnom profesionalnom smjeru da se više i ne mogu gledati treninzi. Uglavnom su zatvoreni za javnost, barem oni bitni. Mislim da to nema previše smisla. Dapače, mislim da bi igrači trebali vježbati kada im netko remeti koncentraciju. Da imaju osjećaj kao da su na utakmici."

Ludnica na Starom placu i dobacivanje navijača igračima

Kako je to bilo dok ste gledali Hajdukovi i Dinamove treninge u prošlosti?

"Na treninge je dolazilo po nekoliko tisuća gledatelja. Osobito pred važne utakmice. Znala je biti ludnica. Bila je šljaka i žica oko terena. Grozdovi ljudi bili su na žici, gledao se trening s dva metra udaljenosti."

Je li bilo puno primjedbi, dobacivanja igračima?

"Kako ne. To je trebalo izdržati, tu se kalio čelik."

Pogotovo ako su loše odigrali za vikend.

"Ako su loše odigrali, onda nisu smjeli izaći u grad. To je ta nogometna strast. Sad je to otišlo u…, ja to zovem pedikuru i manikuru. Događa se da je sve manje ledina. Zašto Hrvatska još uvijek ima igrača koji brzo misle i imaju dobru tehniku? Zato što još uvijek ima ledina. To i Branko Ivanković zna reći. Nisu sve kampovi."

Kad se lopta nauči primati na kvrgavu terenu, onda se na terenima poput biljarskih stolova lijepi za nogu.

"Luka Modrić prošao je bosansku ligu. Tu se iskalio. Tu se primaju udarci po leđima, a u isto vrijeme primaš loptu i gledaš kome ćeš dodati. Umjetnost je kontrolirati loptu u takvim uvjetima. To se teško može naučiti u kampu."

Alkohol, partiji i vrhunski nogomet 

Kako je Ćiro početkom 80-ih reagirao kada mu igrači ujutro dođu na trening, a iz aviona se vidi da su sinoć okusili čari noćnog života?

"On je bio fleksibilan, tu je njegova čarolija. On je njih sve kužio, ali ih nije sankcionirao kako bi to učinio netko tko je bio krut. Recimo, kao pokojni Vlatko Marković, pogotovo Branko Zebec. On bi to sasjekao sve u korijenu. Ćiro je shvaćao taj duh koji vlada ovim prostorima, da treba uzde zatezati i popuštati. Takvo je vrijeme bilo, alkohol je bio normalna stvar, sveprisutan, pogotovo noćni život."

Što su prije slušali nogometaši?

Tadašnji nogometaši znali su već sutradan odigrati utakmicu kao da su odmarali cijelu noć.

"Meni je to fascinantno. Kao dječak sam s ocem često išao gledati Dinamo u Mostar protiv Veleža. Poslije bi Modri u povratku svratili u Metković. Upijao sam te priče. Igrači koji piju do jutra, a onda izađu na teren i budu najbolji. To je teško pojmiti, pogotovo s ove distance. Valjda ih je držao visoki adrenalin. E, sad, jesu li oni nakon utakmice potpuno slomljeni, to je drugo pitanje… Ne znam, ali znam da su znali odigrati sjajno. Takav je, recimo, bio Franjo Vladić, pa i Baka Slišković."

Nisu jedini, u cijeloj ligi i svim klubovima bilo je podosta boema. To je mnogima bio stil života.

"Sjećam se da je u Tempu jednom izašla priča o Jovanu Aćimoviću, sjajnom igraču, desetki Zvezde i reprezentacije. Bio je niskog rasta i nabijen. U intervjuu je rekao da on na poluvremenu mora pojesti jednu šniclu da bi dobio snagu za drugo poluvrijeme. Pa treba li što objašnjavati, ha, ha, ha…"

Nogometaši rokeri, a ne narodnjaci

Nisu ga bez vraga zvali Kule.

"Nadimak na mjestu. Takvo je vrijeme bilo. Nogomet je u međuvremenu evoluirao, s filozofsko-medicinske i svake druge strane."

Popović ističe da je prije bilo puno više grubih prekršaja, da najbolji igrači nisu bili zaštićeni kao danas, ali i da se osjetno manje trčalo.

"Današnji nogomet ne zaostaje po surovosti, ali na jedan drugi način. Nema toliko grubih prekršaja, ali se trči do iznemoglosti. Budući da ima puno utakmica, to jako troši igrače. Prije kada bi se igrač ozlijedio, ne bi se tako brzo vraćao na teren. Dobio bi šansu ne samo da zaliječi ozljedu nego i da rekuperira cijeli organizam. Doduše, medicinska skrb o igračima danas je nemjerljivo kvalitetnija."

Jurica Popović o Ćiri, izlascima nogometaša i alkoholu

Družili ste se s nogometašima tih godina. Što su oni tada slušali?

"Rock je bio nešto posve normalno. Ajmo reći da se slušao pop-rock. Nije tu bilo podjela kao danas, da umjetnici i intelektualci slušaju jedno, a nogometaši nešto posve drugo. Ne kažem svi, ali većina. Evo jedan primjer. Nedavno je umro Jurica Jerković. Ima jedna fotografija koja se meni urezala u sjećanje. On je bio pored velike hi-fi linije, jako skupe, vidi se po komponentama. Slušao je Rolling Stonese, čak je i na pripreme nosio njihove ploče. Jerković i Šurjak bili su žestoki rokeri. Nisam siguran da bi se danas našlo puno takvih."

Problem trenerskog ega

Dakle, stereotip je da su nogometaši oduvijek slušali narodnjake.

"Ma kakvi, nisu ih slušali. Pa ja se dobro sjećam tog vremena i što se slušalo po klubovima u Zagrebu i Splitu. To je došlo s pojavom nove vrste hedonizma, a prije toga rock je bio hedonizam. Nakon utakmice i ekstremnog podizanja adrenalina, logično je da su nogometaši trebali pražnjenje. To se prije radilo alkoholom i uglavnom rock-glazbom. Danas su to narodnjaci."

Promijenio se i imidž nogometaša u društvu. Prije su bili simboli muškosti, neukroćene divljine, može se čak reći bitnici.

"Izgledali su poput rock-zvijezda. Nije bilo razlike. Danas to više nije tako, nogomet je otišao u potpuno drugom smjeru, boljem ili lošijem, ne znam. Mislim da kod današnjih generacija nogometaša postoji nova vrsta inteligencije, a to je snalažljivost u medijskom okruženju. Oni to puno bolje rade nego ondašnji nogometaši, koji su zazirali od medija. Današnji nogometaši imaju širi vokabular."

Mnoge nogometne floskule ipak su preživjele, i u izričaju i u sadržaju.

"Pogotovo kod trenera. Meni je hobi pratiti press-konferencije poslije utakmica. Onda gledam kako se ponašaju treneri."

Malo ih je rječitih.

"Jako malo, ali to bi se i oprostilo. Ne mora svatko biti rječit. Veći je problem ego. U prvoj rečenici mnogi se pospu pepelom, već u drugoj prebacuju lopticu na suce, igrače, na buru ili na neke druge okolnosti. Tu je jako dobar bio pokojni Josip Kuže. On je znao kako senzibilizirati novinare. Naravno, Ćiro je kralj po tom pitanju. U Iranu je ta njegova sposobnost komunikacije najviše došla do izražaja. Pričali su mi njegovi suradnici. Tamo ima valjda stotinu dnevnih listova, naprosto je uživao."

Čerčekova slika i raspadnute kopačke Ivice Osima

Popović ističe da su klinci i u njegovo vrijeme tražili igrače za autograme, fotografiranje, dresove i slično poslije treninga ili utakmica.

"Ja i danas imam fotografiju s potpisom Čerčeka kada je s Dinamom bio u Metkoviću. Djeca su tračala za igračima, stalno su nešto tražila. Ispričat ću vam anegdotu koja najbolje oslikava atmosferu, ali i neimaštinu tog doba. Željezničar je bio na pripremama u Metkoviću. Pratili smo svaki korak njihovih igrača. U jednom trenutku oružar uzima raspadnute kopačke od Ivice Osima, koji je bio velika zvijezda, i ide ih baciti u smeće. Ja sam odmah dotrčao da ih meni da. Nema veze što sam plivao u njima, jer Osim je bio poznat po velikoj nozi. Ja sam u njima hodao po betonu, onako raspadnute s čeličnim čepovima zvonile su kao zvona, ali za mene je to bio kraj svijeta."

S djevojkom Matijom Vuicom na navijačkoj tribini protiv Partizana

Jesu li igrači Hajduka morali bježati pred navijačima na Rivi ako su odigrali lošu utakmicu?

"S Rive su se uglavnom bacali automobili u more. Nasreću, danas toga više nema. Ali bilo je, pa naravno, igrači su se uvijek morali skrivati. I obratno, ako su odigrali dobro, nosili su ih iz kroz grad na ramenima."

S djevojkom Matijom Vuicom na istoku stajanje protiv Partizana

A u Zagrebu? Kako je to bilo s Modrima?

"Puno drukčije. Ipak je to veći grad. Negdje ih čak ne bi ni prepoznali. Recimo u nekim okupljalištima intelektualnih krugova. To je drugi svijet."

Odlasci na utakmice 70-ih i 80-ih i u današnje vrijeme. Kolika je razlika?

"Bitno je drukčije. Bilo je manje podražaja za čulo. Danas su podražaji sa svih strana. Nogomet je danas samo jedna od stvari koje ti se nude u velikom gradu. Prije nije bilo izbora. Osim toga, nogometa nije bilo na televiziji ni približno kao danas. Tjedno si mogao gledati tek dvije-tri utakmice, i to ako. Sad ih ima koliko hoćeš. Meni je smetala grubost kod navijanja. Nogomet je ipak mnogima služio za liječenje frustracija."

Odlazak na nogometnu utakmicu nedjeljom bio je svojevrstan obred. To se izgubilo.

"Nedjeljni ručak pa odlazak na utakmicu. No taj kontakt na stajanju, ako niste pripremljeni, bolje je ne ići. Ja sam jednom prilikom vodio svoju partnericu Matiju Vuicu na stajanje Istok u Maksimiru. To guranje, ljuljanje na ogradi, psovanje, pa svako malo neka frka, svi se naginju da vide tko se tuče… I kontakt prilikom ulaska na stadion… Tko nije spreman za to, bolje da ne ide. Vodio sam je na utakmicu protiv Partizana, bilo je 3:0 za Dinamo. To je bilo takvo stiskanje da smo jedva izašli van. To joj je bila zadnja nogometna utakmica."

Fraktalna geometrija i raspad Barcelone

Vi se bavite i slikarstvom. Motiv vam je fraktalna geometrija. Spominjete je i u svoj knjizi Mozart i duhovnost. Posvuda je u prirodi, prepoznajete li ju u nogometu?

"Naravno. Ja sam fan Barcelone, kao što sam fan Johana Cruyffa. U Barci se više ne ponašaju po zakonitosti fraktalnog reza, odnosno fraktalne postavke. Imaju taj problem što izlaze s puno igrača naprijed, izlaze jalovo, bez prave završnice, jer su loše skautirali i kupovali, potrošili su stotine milijuna na pogrešne igrače. I onda pozadi ostaju rupe. Vadi ih samo jedan dobar vratar. Da nemaju Ter Stegena, izgubili bi puno više utakmica."

Jurica Popović o fraktalnoj geometriji u nogometu

U kojem se sustavu najviše očituje fraktalna geometrija.

"Kada pogledate taj famozni Fibonaccijev niz, imate ono zbrajanje 1-3-5… Dakle, sustav 3-5-2. I modifikacija s dva zadnja vezna koju je uveo Branko Ivanković također se može uzeti kao primjer. To je dobro za ekipe koje su podređene, koje dolaze iz manjih liga i igraju protiv jačih momčadi. Recimo, kada Dinamo igra u Ligi prvaka i mora biti oprezniji."

Je li uviđanje fraktalne geometrije u nogometu dokaz da je nogomet u izravnom kontaktu s umjetnošću?

"Nogomet jest umjetnost. Umjetnost u pokretu kao i balet. Jedini popularni sport koji se dominantno igra nogama. Ovdje mogu dodati da nogometnim treninzima treba dodati istočnjačke borilačke vještine, jogu ili gimnastiku. To odavno tvrdim. Ibrahimović je dokaz što znači kada je nogometaš elastičan. Zato postiže tako efektne golove. Jednom sam vidio da Niko Kovač prakticira jogu. Dakle, ipak se kreće. Na kraju krajeva, Dinamo je u trening uveo ples. Svi su se smijali, ali to opušta. Igrači znaju biti dosta u grču."

Susret sa Zlatanom Ibrahimovićem u Los Angelesu

Spomenuli ste Ibrahimovića. Imate jednu nedavnu anegdotu s njim. Sreli ste ga u Los Angelesu, gdje ste snimali spotove za novi album koji će uskoro izaći, a i vaša životna partnerica Matija Vuica pripremala je na Beverly Hillsu modnu reviju.

"Postoji veza između mene i Los Angelesa. Naravno, to su naši ljudi koji tamo žive. Imam jednog prijatelja koji je nogometni fanatik. On je Ibrahimoviću dostavio dres Brune Petkovića. I iz reprezentacije i iz Dinama. Bilo je to po medijima i Ibrahimović je to sve, naravno, vidio. Ja sam dogovarao s njim da se nađemo i napravimo intervju. Malo ga je naljutilo što su uspoređivali Brunu i njega. To sam skužio, nije to rekao. I na kraju nismo napravili taj intervju. No sudbina je tako htjela da ja u tako velikom L.A. sjedim u jednom lokalu s prijateljem, čekajući Matiju da se vrati iz jednog dućana, i on upravo ulazi s menadžerom u taj lokal. I ništa, tu se pozdravimo, priupitam ga opet bismo li to mogli napraviti. Kaže: 'Ne, ne, pusti to sad…'"

Jesu li ga pratili tjelohranitelji?

"Nisu. Ma ne trebaju njemu, on izgleda jako moćno, to se vidi, izgleda uščuvano. Mislim da je Boban napravio dobra potez što ga je vratio u Milan."

Jurica Popović o susretu s Ibrahimovićem u L.A.-u

Kako su reagirali gosti u tom lokalu? Je li nastao žamor?

"Ma, nisu ga ni prepoznali. Nisu oni još dotuda došli da im je nogomet toliko bitna stvar. To je moj dojam. Messija i Cristiana Ronalda uglavnom prepoznaju, pogotovo Hispanoamerikanci, jer su njih dvojica po svim velikim gradovima na plakatima, vrte se reklame na televiziji. Ostale teško."

Senatori uvode red, Dalićev razgovor s Rakitićem ključan

Gorljivi ste navijač Vatrenih? Što prognozirate za Euro?

"Uz duh koji je vladao u Rusiji može se napraviti jako puno. Mislim da će Dalić uspjeti senzibilizirati senatore da mu drže štangu na terenu. Oni će voditi kolo i držati uzde ekipe. Tu će biti ključno onih nekoliko koji su prošli težak život. Oni vrlo dobro znaju što nosi taj turnir, i za njih i za Hrvatsku. Oni su ti koji će mlađe, možda zaigrane sa životom, dovesti u red."

Izbornik je najavio razgovor s Rakitićem nakon El Clasica.

"Mislim da je to ključna situacija. Rakitić je bitan iz više razloga. Meni je bitan jedan koji se najmanje spominje. Mi ne smijemo razbijati hrvatski korpus. To se vidi najbolje kada se ode u inozemstvo. Često se iseljeništvo stigmatizira bez razloga, a oni su u velikoj većini samo patrioti i ništa više. Jako mi je drago što je Rakitić dobio nagradu kao najbolji sportaš koji dolazi iz dijaspore. Vrlo je bitno podići ga iz ove situacije u kojoj se on sada nalazi u Barceloni jer mu se pretače ta situacija u reprezentaciju. Dalić ima ključnu ulogu da ga osovi na noge i da bude onaj pravi", zaključio je Popović.

Kompletan intervju pogledajte u videoprilogu.