Hajduk nije pao na dno, Hajduk je zaorao duboko ispod dna. I to ne od jučer, praktički svake sezone slična priča. Gore od gorega. Tko zna gdje je kraj? Još malo pa će splitski klub prokopati cijeli planet i pasti u bezdan kozmosa. Čovjek više ne zna što bi napisao da se ne ponavlja kao papagaj.
Bijeli su odavno prešli fazu oštre kritike, nekog dubokog razočaranja, čak su prešli i fazu sažalijevanja. I šale na račun Bijelih imaju slabu prođu. Ni Borat Sagdiyev kao fantomski trener Tobola ne može izmamiti nešto širi osmijeh na lice. Hajdukovi neuspjesi postali su običan dan u uredu, toliko uobičajen da se tomu više ne možete ni rugati, čak i ako ne navijate za Hajduk.
Imate osjećaj da ste sve vidjeli i da vas više ništa ne može iznenaditi, a kamoli šokirati. No ipak se barem malo iznenadite, što znači da indiferentnost još uvijek nije potpuna. Kad dođete i taj trenutak, tu će biti kraj. Ključ u bravu.
Otrcane priče o euforiji
Lamentiranje o štetnosti pretjerane euforije također je već postalo otrcano. Ta nije li tako u splitsko-dalmatinskom ambijentu oduvijek? Pa i u širem hrvatskom, ali i južnoeuropskom, latinoameričkom, afričkom… Nije li slična priča i kod Engleza? Euforija nekad donese, a nekad odnese. Nekad ti da krila, nekad ih potkreše. Ne može biti i nije isključivo jednosmjerna.
Euforija je problem kada je pretjerano neutemeljena, kada ni izbliza nije praćena kvalitetom, kada je taj jaz ogroman. Je li i ovaj put bilo tako? Je li šušur oko stvaranja najzvučnije momčadi Hajduka u posljednjih desetak godina bio gadljivo pretjeran?
Mislim da nije, ma ni izbliza kao nekih prethodnih godina. OK, bilo je medija koji su „mirisali na titulu“, ali većina je bila oprezna i prilično odmjerena. Svi skupa poučeni smo negativnim iskustvom i nije bilo pretjeranog zaletavanja.
Bilo je razloga za određenu dozu optimizma
Ne može se reći da nije bilo razloga za određenu dozu optimizma. Za razliku od prijašnjih ljetnih prijelaznih rokova, na Poljudu se ovaj put doista nešto događalo, potpisani su neki igrači s imenom i prezimenom. Trener je bio potpuna nepoznanica. O njemu se nije puno znalo, što je možda i najveći promašaj struke.
Kad sastavite solidnu momčad, a već ste godinama u dubokoj krizi i bojite se novog neuspjeha kao vrag tamjana, nije li logičan rezon da ne eksperimentirate s trenerom, da dovedete nekog koga svi znaju i imaju u njega kakvo-takvo povjerenje?
Nije nužno da poznaje sredinu, ali nije loše ni da je dobro upućen. Jens Gustafsson možda nije loš trener, možda će na kraju nešto napraviti, vrijeme će pokazati, ali logično je bilo pretpostaviti da nije pravi odabir ako nasušno trebate rezultat u ranoj fazi sezone. Dok se Gustafsson snađe i shvati gdje je došao i kako se treba postaviti, kola odoše u provaliju.
Jakobušićeve floskule
Najlakše bi bilo reći da je to možda Hajdukova realnost u ovom trenutku. Ta konstatacija predsjednika Lukše Jakobušića za mene je najšokantnija u cijeloj priči. Kad to kaže najodgovorniji čovjek u klubu, koji je po logici stvari sudjelovao u sastavljanju momčadi za novu sezonu, davao direktive i upute, pa i dizao tenzije i na neki način podgrijavao euforiju, onda se moram upitati zna li on uopće što radi?
Jakobušić je postavljen na mjesto predsjednika s nadom da će izvući Hajduk iz te surove realnosti. Sve što je radio otkako je postao predsjednik Hajduka radio je s tim ciljem. Ili je trebao to raditi. I sad on kaže da je moguće da je to realnost Hajduka.
To se zove traženje alibija radi alibija, to je čista floskula. Ne, ovo nije Hajdukova realnost, ovo je debeli podbačaj, debakl. Hajduk možda nema momčad za bogzna kakav rezultat u Europi, možda nema momčad da ozbiljno zaprijeti Dinamu u prvenstvu, ali ima dovoljno dobru momčad da bez većih problema prođe Tobol i slične suparnike. S Livajom ili bez njega u momčadi.
Hajduk igrački nije toliko loš
Hajduk igrački nije toliko loš, tu ima potencijala, ima čak i igrača koji bi mogli postati asovi, ali nema dovoljno znanja da se skroji igra koja je optimalna za Hajduk u ovom dijelu sezone. Upravo sam zbog toga rekao da Gustafsson nije pravi odabir za ono što Hajduku treba sad i odmah. Bio je to preveliki rizik koji se zasad nije isplatio.
I Hajduku i Jakobušiću trebao je solidan rezultat na startu sezone da uhvate zalet, da napune pluća kisikom, da mogu izaći iz grča, da se mogu osloboditi straha od neuspjeha.
Gustafssonova filozofija nogometa izgleda atraktivno, i Hajduk je protiv Lokomotive i Osijeka igrao atraktivno, za oko ugodno. To se mora priznati, i to nije nevažno, ali to je prerizičan nogomet, prerizična taktika za ono što je Hajduk trebao u ovom trenutku.
A trebao je rezultat u Europi, nekoliko pozitivnih rezultata u nizu kako bi se dobilo povjerenje u projekt. Do toga se teško može doći kada ti obrana visi kao luster. Nisam general poslije bitke, na to sam upozoravao i nakon utakmice s Lokomotive i nakon utakmice s Osijekom, na tu ogromnu diskrepanciju između napada i obrane (na čelu s vratarom). Najviše mi smeta to što Hajduk u Kazahstanu nije igrao baš ništa - ni napadački, ni obrambeno, ma nikako. Bio je bez ideje, bez razrađene taktike.
Ide na dušu treneru
Očito uplašeni Gustafsson odustao je od svoje igre. Tek kada je Hajduk primio treći gol naredio je totalnu ofenzivu. Najgroteskniji moment dogodio se kada je postigao gol u finišu. Umjesto da u produžetku nastavi s pritiskom na vidno uzdrmanog protivnika i pokuša postići još pokoji pogodak, Hajduk je opet prepustio inicijativu domaćinu, dopustio mu da se pribere i na kraju postigne pobjednički gol. To ide na dušu treneru koji očito ne osjetio trenutak za preokret.
Navijači su čak imali puno strpljenja, progutali su muški poraze u pripremnim utakmicama, progutali su remi s Lokomotivom i poraz od Osijeka, ali poraz od Tobola doista je teško progutati. Tolika usta nema ni nilski konj.
Sada moraju slušati one otrcane fraze poput „treba se pripremiti za sljedeću utakmicu“, „okrećemo se prvenstvu“, „jer Hajduk je iznad svega“ (kakve to veze ima s pacerskim golovima, igrom i porazom?) i slične floskule kojima se mažu oči navijačima i javnosti. Ne mogu ih nikome više zamazati. Nema ni potrebe, na očima Hajdukovih navijača osušile su se veće tone blata, koje bi teško sprao i uragan Katrina.