Godinu na izmaku u hrvatskom nogometu nedvojbeno je obilježila Rijeka ostvarivši povijesni uspjeh. Rijeka je prošle sezone prekinula dugogodišnju dominaciju zagrebačkog Dinama HNL-om i osvojila svoje prvo državno prvenstvo. Štoviše, osim hrvatskog prvenstva osvojila je i domaći Kup, dakle okitila se dvostrukom krunom, čime je potvrdila da je prošle sezone bila najbolja hrvatska momčad.
Godina Rijeke
S ove distance gledano, bila je to kruna petogodišnjeg ciklusa i nove ere kluba koja je započela dolaskom Damira Miškovića za predsjednika kluba, a na krilima kapitala talijanskog milijardera Gabrielea Volpija i njegove fondacije Social Sport.
Osvajanjem naslova prvaka Rijeka je napravila golem iskorak kao klub. Što to znači, najbolje govori podatak da je Rijeka tek četvrti klub koji se može podičiti naslovom prvaka Hrvatske. Rijeka je na taj način zacementirala status trećeg najvećeg hrvatskog kluba, ali i s realnim izgledima da se po utjecaju, ako ne izjednači, onda barem približi Dinamu i Hajduku, dvama najvećim hrvatskim klubovima koji imaju navijače na cijelom ozemlju Lijepe Naše.
Ako se Rijeka nastavi razvijati tempom kao u posljednjih pet godina, realno je pretpostaviti da bi u dogledno vrijeme mogla prijeći granicu regionalnog kluba i postati nacionalni. Mnogi se možda neće složiti, reći će da je to preoptimistična prognoza, ali još prije pet-šest godina zvučalo je prilično utopijski da će Rijeka stići gdje se sada nalazi.
Stoga će za Rijeku od sudbinskog značenja biti nova promjena vlasnika koja je najavljena u predstojećem razdoblju. Proces je već daleko odmakao i Mišković će, prema svemu sudeći, postati novi većinski vlasnik Rijeke. Time će se nastaviti kontinuitet upravljanja klubom, no ostaje pitanje je li Mišković financijski dovoljno potentan da se uspješno uhvati ukoštac s problemima i drži Rijeku na dosadašnjoj razini?
Dinamo vraća titulu, ali ostaju problemi
Završetak godine i prvi dio nove sezone HNL-a obilježio je Dinamo koji je premoćno, bez poraza osvojio naslov jesenskog prvaka i napravio veliki korak prema povratku titule na Maksimir. Teško je zamisliti da Modre u proljetnom dijelu netko može iznenaditi i prestići. Prema svemu sudeći, Dinamo će biti prvak Hrvatske, ali pitanje je s kojom će momčadi dočekati kraj sezone?
Fijasko u kvalifikacijama za Europsku ligu i poraz u sudaru s albanskim autsajderom Skenderbeuom ostavio je dubok ožiljak na blagajnu Modrih. Nije tajna da Dinamo, slično kao i Rijeka, ima većih financijskih problema. Godinu je završio sa stotinjak milijuna kuna minusa pa je prilično izvjesno da će morati prodati neke igrače već u zimskom, a posve sigurno u ljetnom prijelaznom roku. Budućnost Dinama ovisit će o rezultatu u Europi, odnosno o tome hoće li se sljedećeg ljeta plasirati u Ligu prvaka ili najmanje u Europsku ligu.
Kako su prodaja igrača i rezultat u Europi varijable koje se ne mogu predvidjeti te je stoga velik rizik na njima bilo što temeljiti, možda ne treba čuditi što je Dinamo započeo proces preoblikovanja, preciznije privatizacije kluba koja bi trebala, barem se tako nadaju u Maksimiru, donijeti spasonosnu financijsku injekciju.
Hajduk s Kopićem traži iskorak
Hajduk je također imao turbulentnu sezonu. Novi neuspjeh u Europi i loš ulazak u ligašku sezonu doveli su do silnog nezadovoljstva Torcide i smjene trenera. Zatresao se i stolac predsjednika Ivana Kosa. Joan Carrillo nije uspio dočekati blagdane na klupi Bijelih, novi trener postao je Željko Kopić, kojem je u rezultatskom smislu dobro krenulo i barem je nakratko smirio najvatrenije navijače Hajduka. Bijeli su pod Kopićem prekinuli dugogodišnji post u sudarima s Rijekom, jesenski dio sezone završili su na drugom mjestu, što je uz financijski plus (40 milijuna kuna) koji su ostvarili nakon dugo godina, možda naznaka da će Hajduk u sljedećoj godini konačno napraviti iskorak i ostvariti nešto opipljiviji rezultat, prije svega u Europi, a to bi bio plasman u Europsku ligu.
Četvrti klub u kvartetu najboljih hrvatskih klubova, Osijek, svakako je napravio iskorak u odnosu na pretprošlu sezonu. Ulaskom privatnog kapitala Osijek više nema dramatičnih problema s financijama, ali očito je da još uvijek nema momčad koja bi mogla napasti titulu prvaka. Vrijeme je pokazalo da je senzacionalna pobjeda nad PSV-om u kvalifikacijama za Europsku ligu bila tek iznenađujući bljesak, a ne pokazatelj stvarne kvalitete momčadi Zorana Zekića.
Čini se da Osijeku za nešto više nedostaje kvaliteta, ali i iskustvo, i igrača i cijelog kluba. Osječani tek moraju preboljeti „dječje bolesti“ i naučiti kako se izdići iz višeg ranga osrednjosti i postati hrvatski top-klub. Čini nam se da se Osijek trenutačno nalazi tamo gdje je bila Rijeka prije 3-4 godine. Teško je reći može li Osijek u razvoju kluba i svladavanju problema biti brži od Rijeke, ali to svakako nije nemoguće. Ako vlasnici dovoljno ulože, sve je moguće.
I u novoj sezoni ostali su stari problemi za dobar dio hrvatskih klubova, koji će se sasvim sigurno protegnuti i na 2018., pa i dalje. Neimaština više ili manje kao teško breme pritišće pola lige, a neki su klubovi na rubu propasti. To se prije svega odnosi na Istru, ali ni Cibalia nije u puno boljoj poziciji. Uspjeh će biti ako oba kluba uopće uspiju završiti sezonu.
Dalić izvukao Vatrene iz gliba, Šuker ostao predsjednik HNS-a
Završetak godine obilježili su izbori za predsjednika HNS-a. Davor Šuker ostaje na mjestu predsjednika. Prave Izborne utrke zapravo nije ni bilo jer Dario Šimić nije ni uspio doći kao kandidat za predsjednika do Izborne skupštine, tako da je Šuker na kraju bio jedini kandidat. Sve je bilo riješeno već pri prikupljanju potpisa županijskih saveza. Šimić ih je prikupio tek dva, a potrebno ih je devet da bi postao kandidat. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković kritizirao je, kako rekao, začahureni izborni proces, no to nije previše pomoglo Šimiću, koji je na Izbornoj skupštini jedini glasovao protiv Šukera, od onih koji su ostali na sjednici.
Sa Skupštine su ostali neki repovi koji će se rješavati sljedećih tjedana, mjeseci, a možda i godina. Predstavnici Hajduka i NS Splitsko-dalmatinske županije napustili su Skupštinu nazivajući je nelegitimnom i nelegalnom. Slučaj će rješavati Sportska inspekcija, a vjerojatno i Upravni sud. Kada će biti donesen pravorijek, nitko ne može ni naslutiti. U iščekivanju Godota, Šuker ostaje predsjednik, mandat mu traje četiri godine i zasad se čini da ga namjerava odraditi do kraja.
Godinu je obilježila i hrvatska nogometna reprezentacija plasiravši se na Svjetsko prvenstvo, čime je donijela značajna financijska sredstva HNS-u, a što je usko vezano uz izbore za predsjednika i potvrdu predsjedničkog mandata Davoru Šukeru. Gotovo kao i uvijek kada je u pitanju hrvatska reprezentacija, kvalifikacije su bile napete, iscrpljujuće i šokantne, posebice za živce hrvatskih navijača.
Ante Čačić dobio je otkaz nakon poraza u završnici kvalifikacija od Islanda i Turske te naposljetku remija s Finskom u pretposljednjem kolu. Za novog izbornika izabran je Zlatko Dalić, koji je uspio izvući vatrena kola iz debelog blata u kojima ih je ostavio Čačić. Hrvatska je u posljednjem kolu pobijedila Ukrajinu u Kijevu i izborila dodatne kvalifikacije, gdje je u prvoj utakmici pregazila Grčku te u uzvratu u Pireju rutinski sačuvala prednost. Hrvatska je u međuvremenu saznala suparnike u skupini na SP-u, a to su Argentina, Island i Nigerija. Prema prognozama najvećih svjetskih kladionica, Argentina i Hrvatska veliki su favoriti za prolaz u drugi krug natjecanja. Dakle, nema izlike i alibija za Vatrene, ako su doista na razini „brončanih“, prolaz skupine ne bi smio doći u pitanje ni pod točkom razno. Hrvatska će u pohod na veliki rezultat kretati iz kampa u blizini Sankt-Peterburga. Nadajmo se da će donijeti sreću.
Real potvrdio status najvećeg pa tresnuo o pod
Na internacionalnom klupskom planu godinu je obilježio madridski Real obranivši titulu Lige prvaka, što prije toga nije uspjelo nijednom klubu otkada se najelitnije klupsko natjecanje igra u formatu Lige prvaka. Madriđani su upisali rekordnu 12. titulu prvaka Europe. Najbliži im je pratitelj Milan sa sedam naslova. Real je prvi obranio titulu i kada se igralo u formatu Kupa prvaka, pa je obranom Lige prvaka samo potvrdio status najvećeg kluba na svijetu. Real je prvi put nakon 1958. u istoj sezoni osvojio prvenstvo i Kup prvaka/Ligu prvaka, a osvojio je još europski i španjolski Superkup te Svjetsko klupsko prvenstvo, što godinu na izmaku čini doista posebnom za Kraljevski klub i njegove navijače. Uza sve to, najveća zvijezda Reala Cristiano Ronaldo osvojio je petu Zlatnu loptu i tako se izjednačio s velikim rivalom Lionelom Messijem.
Međutim, Madriđani su loše krenuli u novu sezonu La Lige, u prvih nekoliko kola značajno su zaostali za vodećom Barcelonom, a naposljetku su poraženi u El Clasicu na svojem travnjaku, čime su se gotovo oprostili od obrane naslova prvaka. Real ni u Ligi prvaka nije briljirao, u skupini je zauzeo tek drugo mjesto, a ždrijeb mu je već u osmini podario možda i najtežeg mogućeg suparnika, moćni i bogati francuski klub PSG. Kako stvari stoje, o toj utakmici ovisit će Realova sezona. Pitanje je hoće li je Zinedine Zidane uopće dočekati na klupi Kraljeva? Lako je moguće da uskoro bude smijenjen.
Barcelona i Manchester City dominiraju
Pobjedom na Santiago Bernabeuu Barcelona je zaključila godinu impresivnim dostignućem; ove sezone još nije okusila gorčinu poraza. Barca dominira La Ligom, a Manchester City Premierligom. Građani nižu rekorde u elitnoj engleskoj ligi, imaju veliku prednost nad prvim pratiteljima i veliki su favoriti za osvajanje titule prvaka. U Ligi prvaka su poraženi, ali lako su prošli u nokaut-fazu te su u osmini izvukli protivnika kojeg bi morali proći. Dakle, Guardiolinoj momčadi otvaraju se odlične perspektive na svim frontama, no kraj sezone još je jako daleko i ne treba ništa prejudicirati.
Sezonu čini neobičnom činjenica da se u čak četiri od pet najvećih liga već sada naziru klubovi koji će osvojiti prvenstvo. Barcelona i Manchester City dominiraju španjolskim i engleskim prvenstvom, a PSG i Bayern francuskim i njemačkim. Da će sva četiri kluba biti prvaci svojih država, oklada je na kojoj ne možete postići neki pretjerano visok koeficijent. Trenutačno se čini da će jedino u Italiji biti neizvjesna utrka za prvaka do posljednjeg kola. Makar je i to veliko pitanje, jer „Juventusovo proljeće“ nadaleko je poznata sintagma. Juve je šesterostruki uzastopni prvak Italije i još uvijek je najveći favorit usprkos tomu što je Napoli trenutačno prvi na ljestvici. Jedan bod zaostatka i nije neki bauk za Juve, a tek je polovica sezone.
Kada smo već kod Talijana, nogometnu godinu obilježio je i krah talijanske reprezentacije u kvalifikacijama za SP. Italiju je u doigravanju izbacila Švedska i neće je biti na Mundijalu prvi put od 1958. Nema sumnje da je to veliki udarac za talijanski nogomet. Slično vrijedi i za SAD, čija se reprezentacija možda još iznenađujuće nije plasirala u Rusiju. Loša igra i nevjerojatan splet nesretnih okolnosti stajali su SAD plasmana na Mundijal i posljedično golema financijskog gubitka.
Argentina je bila rubu provalije, ali ipak se uspjela spasiti u posljednjem kolu i izravno izboriti Mundijal. Bit će to možda posljednja prilika Messiju da se okiti najvrednijim trofejem u svijetu nogometa i jednim koji mu nedostaje u velikoj karijeri. Prema prognozama najvećih kladionica, prvi su favoriti turnira aktualni prvak svijeta Njemačka, Brazil i Francuska, a u drugom redu favorita nalaze se Španjolska, Argentina, Portugal, Belgija i Engleska. Hrvatska se nalazi u trećoj skupini i za mnoge je „dark horse“ turnira.
Odlazak velikana kakvih više nema
Godinu su obilježili rekordni transferi (Neymar, Mbappe, Dembele...), ali i odlasci ikona svjetskog nogometa u proteklih dvadesetak godina. Kopačke o klin objesili su velikani poput Francesca Tottija, Andree Pirla, Phillipa Lahma, Xabija Alonsa, Kake, ali i hrvatske legende Ivice Olića.
Mlade snage dolaze, ali nećemo pretjerati ako kažemo da nabrojenim velikanima baš ne vidimo dostojne nasljednike. Koliko je danas igrača koji će poput Kake i Tottija igrati na poziciji ofenzivnog veznjaka, pa i nešto povučenije kada treba, te postići dvadesetak golova i upisati brdo asistencija.
Ne vidimo ni previše igrača s vizijom igre, tehnikom i osjećajem za pas poput Pirla. Ne vidimo ni tako polivalentnog igrača koji će kao Lahm igrati gotovo podjednako dobro gdje god ga postavite, i uz to će raditi razliku igrajući desnog ili lijevog beka, veznog ili krilo. Ne želimo pretjerati, ali ne vidimo ni previše igrača sa srcem i trkačkim sposobnostima našeg Olića. Malo je takvih koji su „grizli“, a još manje koji „grizu“ kao Ola. Svi će nedostajati, ali nogomet je išao dalje i bez većih igrača, pa će i bez njih. Patetika kratko traje.