Rijetko tko mogao je biti zadovoljan onime što je gledao u meču Tysona Furyja i Dilliana Whytea, u kojem je Fury upisao pobjedu vrijednu obrane titule WBC prvaka svijeta teške kategorije.
Meč uistinu nije donio uzbuđenje kakvom su se svi nadali, od onih sto tisuća ljudi na Wembleyu do svih koji su odlučili večer provesti uz ekrane. Sve do sjajnog udarca kojim je Whyte nokautiran, nije bilo viđeno puno boksa zbog kakvog "slatka znanost" već desetljećima malo koga ostavlja ravnodušnim.
Što je zapravo loš meč?
Nije nam problem reći kako je meč bio loš, iako je teško zapravo definirati što je to loš meč. Je li to meč u kojem dva boksača ne posjeduju spomena vrijednu vještinu? Ali, takvi mečevi često završe otvorenom akcijom koja oduševi gledatelje neovisno o tome na kojoj su boksači zapravo razini. Je li to meč u kojem je jedan boksač dominantan, u kojem deklasira protivnika? Ili je to možda meč u kojem, neovisno o razini kvalitete, ne vidimo puno pravih udaraca, ali niti nadmudrivanja?
Po ovom posljednjem kriteriju meč Furyja i Whytea može biti loš. Uistinu, taktičkog nadmudrivanja nije bilo, kao niti puno čistih udaraca. Oni koji su došli bili su većinom djelo Furyja i bili su pojedinačni, uglavnom direkti. Tip udarca kakvim boksač jednostavno ide na živce svom protivniku, a vrlo često i publici. No, udarac kakvim su mnogi šampioni osvajali titule. Odavno je poznato da se prvi dojam o kvalitativnoj razini boksača može dobiti već na račun pripremanja i izvođenja prednjeg direkta.
Fury je imao recept za laku pobjedu
Fury isti udarac izvodi perfektno, uz dodatak kako ga je i priroda nagradila s 206 centimetara visine te u jednakom razmjeru dugim rukama. Udarac je to kojim se može kontrolirati protivnika bez potrebe ulaska u razmjene koje uz trenutak nepažnje mogu rezultirati neželjenim ishodom.
Fury u ovom meču za kvalitetno korištenje tog svog udarca nije morao kombinirati niti dinamičnije kretanje, za koje još od meča protiv Vladimira Klička znamo da je na izuzetno visokoj razini.
Imao je Fury protiv sebe boksača koji je došao pokušati ga nokautirati, pokušati skratiti distancu i pogoditi udarac kakvim "skida glave". Bilo mu je jasno da nadboksavanjem ne može pobijediti Furyja, da na bodove može uzeti tek pokoju rundu. Ali, uzeo je jako loš pristup u pokušaju da tako nešto napravi. Nije se dobro kretao, nije pokušao nalaziti kutove iz kojih će zaprijetiti, iz kojih će proći kroz gard ili iz kojih će povezati dodatne udarce nakon poslovično savršenih eskivaža njegovog protivnika. Ne, Whyte je pravocrtno hodao prema Furyju, vjerojatno se nadajući kako će ovaj prihvatiti otvorenu razmjenu.
Gipsy King tako nešto nije imao u svojim planovima i tu je razlog toga zašto je meč izgledao onako kako je izgledao. Prepoznao je da uz samo malo kretanja može izbjeći svaku opasnost, a da usput može pogađati svoje udarce. I tako voditi meč sve do prilike za isti završiti. Nju je perfektnim nokautom iskoristio čim se prvi put ukazala.
Whyte nije napravio ništa čime bi meč učinio zanimljivijim
Tysona Furyja nikako ne trebamo kriviti za loš meč. Prvi cilj svakog boksača je pobjeda, a drugi cilj primanje što manje štete. On je dobio priliku potrošiti se manje nego na sparingu, pobijediti pred ogromnim brojem ljudi te spremiti oko 25 milijuna funti i vjerojatno još pokoji milijun od sponzora. I to bez primanja ikakve štete, budući da je protiv sebe imao boksača koji mu istu nije uspio nanijeti. Kad se pogleda s te strane, on je odradio gotovo idealan meč.
Mi naravno imamo pravo biti nezadovoljni i reći da je ovo bio loš meč. Kad se vratimo kratko na gore spomenute kriterije za karakteriziranje meča lošim, možemo vidjeti stavku u kojoj se spominje dominacija jednog boksača. I da, upravo to je viđeno ovog puta.
Dillian Whyte je kroz karijeru pokazao da može bolje, no nije ovo prvi put da je na velikoj sceni posrnuo. Sjetimo se samo meča protiv Mariusza Wacha u Saudijskoj Arabiji, meča gdje je jedva došao do unaprijed upisane pobjede ili prvog meča protiv Aleksandra Povetkina.
Fury je samo odradio ono što je trebalo. Ako gledamo s njegove strane, ponovno možemo zaključiti da je on odradio odličan, gotovo perfektan meč. Za bolji i uzbudljiviji vizualni dojam trebao mu je prije svega bolji protivnik, koji će ga natjerati da pokaže drugačiji boks. Koji će ga natjerati da zapleše u ringu, kao i mnogim ranijim predstavama i koji će ga raznovrsnim boksom natjerati na prilagodbe. Dillian Whyte to ovog puta nije bio.