Najbolji menadžer na ovim prostorima napravio je još jedan veliki posao. Izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić prodao je „modrog dragulja“ Matea Kovačića milanskom Interu za ukupno 15 milijuna eura (11 fiksnih + 4 u bonusima). Nešto prije toga Hajduk je prodao svojeg golobradog talenta Josipa Radoševića Napoliju za 3 milijuna eura.
>> Mamić sazvao pressicu: UŽIVO u petak na GOL.hr-u!
>> Dinamo bez Kovačića remizirao u Mostaru: 'Mi smo igrali čudno!'
>> Mediji ga hvale iako je 'preskup', navijači Intera sumnjičavi!
Nije nam cilj ukazati na disproporciju u cijeni najboljih „modrih“ i „bijelih“ eksponata. Dinamo već godinama znatno bolje prodaje igrače od Hajduka pa to nije ništa novo. Želimo ukazati na činjenicu da s Maksimira i Poljuda odlaze sve mlađi igrači. Čelnici Hajduka će se opravdati tako što će reći da su Radoševića morali prodati kako bi spasili klub od propasti (ovom prilikom nećemo ulaziti u pitanje tko je krivac za takvu situaciju), no je li rasprodaja Dinamova „obiteljskog blaga“ bila baš nužna?
„Sada smo u situaciji da na zimu stvorimo mega momčad! Najbolju koja je ikad bila u Maksimiru!“ euforično je uskliknuo Maminjo nakon što je Dinamo prošao Maribor i plasirao se drugi put zaredom u Ligu prvaka. Nije to bilo tako davno, krajem kolovoza prošle godine.
Danas ta izjava zvuči prilično groteskno. U međuvremenu su „modru“ svlačionicu napustila dvojica ponajboljih igrača Domagoj Vida i spomenuti Kovačić. Dinamo je prodajom njih dvojica uprihodovao dvadesetak milijuna eura, a doveo je Husejinovića i Pamića za manje od tristotinjak tisuća eura. Treba napomenuti da je Dinamo od plasmana u Ligu prvaka zaradio milijune eura, a i prije toga su se na Maksimiru hvalili kako su „puni kao brod“. Na računu je navodno bilo više od stotinu milijuna kuna. Ako je prodaja najboljih igrača plan za stvaranje mega momčadi, onda se unaprijed ispričavamo.
Sve što rade hrvatski nogometni klubovi bilo bi O.K. da se radi o privatnim kompanijama, ali u hrvatskom slučaju riječ je o državnim nogometnim klubovima koje jednim dijelom financiraju lokalne zajednice te kojima su sportski ciljevi i demonstracija kvalitetnog nogometa pred domaćim stanovništvom osnovni razlozi postojanja. Ili bi to trebali biti.
Nećemo se praviti licemjeri pa reći da Dinamo ili Hajduk uopće ne bi trebali prodavati svoje nogometaše. Logično je da igrači odlaze nakon odrađenog ciklusa u jednom klubu. Međutim, gdje je u svemu smisao ako se prodaju mulci koji su jedva napunili 18 godina? Kovačić i Radošević su toliko mladi da zapravo nisu ni imali mogućnost odigrati neku značajniju rolu za Dinamo i Hajduk. Hrvatski nogometaši „od jučer“ kao srednjoškolci odlaze u inozemstvo, a kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, odljev talenta će poprimiti neslućene razmjere. Klubovi će se opravdati ekonomskom krizom, reći će da je to jedini način opstanka, ali zbog čega onda bježe od privatizacije?
Da su ti isti klubovi u privatnom vlasništvu, većih zamjerki ne bi bilo. Onaj tko sve plaća, ima pravo voditi poslovnu politiku kako mu se prohtije. Međutim, nogometni klubovi u Hrvatskoj još uvijek su listom u državnom vlasništvu, na ovaj ili onaj način lokalne zajednice već godinama izdvajaju milijune kuna u njihovu korist, no smisao njihova postojana totalno je izokrenuta. Nogometni klubovi, i ne samo nogometni, posljednji su relikt komunizma u Hrvatskoj. Prevedeno - svi plaćamo (na ovaj ili onaj način), a samo neki imaju koristi. Najgrotesknije je što se isti čude kada stadioni zjape prazni!
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.